Kazališni redatelj Vladimir Gerić u mirovini je nekih četvrt stoljeća, ali od kada je otišao u “slobodnjake”, radi isti posao istim ritmom. Kaže da se to ne isplati, da se troši zdravlje, da je posla puno, termini su kratki, a honorari loši. Svaki dan ga žena u tri sata ujutro tjera da ide spavati. “Nije to za čovjeka mojih godina.”

Kazališni redatelj, dramaturg i prevoditelj Vladimir Gerić rođen je 1928. u Zagrebu. Studirao je jugoslavistiku, ruski i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te kazališnu režiju na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Karijeru je započeo u današnjem HNK Varaždin prvo kao slikar kulisa, zatim kao scenograf i potom kao kazališni redatelj. Predavao je glumu i scenski govor na Akademiji dramskih umjetnosti, radio kao redatelj i dramaturg na Radiju Zagreb, bio dugo angažiran u HNK, radio za Teatar &TD, Gradsko dramsko kazalište Gavella, Satiričko kazalište Jazavac, današnji Kerempuh, i Teatar u gostima. Djelovao je također u kazalištima u Osijeku, Dubrovniku, Rijeci, Splitu, Mostaru, Subotici, Zenici i Mariboru. Režirao je, između ostalog, Krležine drame “Gospoda Glembajevi”, “U agoniji”, Čehovljevu dramu “Ujak Vanja”, Camusov “Nesporazum”, Mollièreov “Tartuffe”, “Interregnum 1608” Kreše Novosela, “Slamnati šešir” Eugènea Labichea, drame “Brdo” i “Galilejevo uzašašće” Antuna Šoljana, Šoljanovu povijesnu farsu “Dioklecijanova palača”, dramu “Kaspar” Petera Handkea, “Priču o vojniku”, prema glazbenim motivima Igora Stravinskog i dramu “Woyzeck” Georga Büchnera.

Prevodi s devet jezika. To su engleski, njemački, francuski, talijanski, ruski, slovenski, makedonski, poljski i češki. Preveo je ili prepjevao djela književnika kao što su Shakespeare, Mollière, Mallarmé, Baudelaire, Feydeau, Valéry, Čehov, Kafka i Turgenjev. Među nagradama koje je dobio ističu se nagrada Društva hrvatskih književnih prevodilaca za životno djelo, Nagrada Vladimir Nazor Ministarstva kulture za životno djelo, nagrada Iso Velikanović Ministarstva kulture za životno djelo, a Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za iznimne zasluge i doprinos u kulturi.

NACIONAL: Čime se sada bavite, idete li u kazalište?

Zadnju predstavu sam napravio prošle godine u siječnju, u teatru Lektirum koji vodi Mladen Čutura, radili smo Čehovljeve jednočinke, tri sklopljene u jednu priču. Posljednje što sam radio u većem kazalištu bio je jedan komad u Komediji, po predlošku Georgesa Feydeaua. Velika kazališta mi uredno šalju pozivnice za premijere, zahvalan sam im na tome, tu i tamo se odazovem, ali nažalost ja njih iz trećeg reda partera ne čujem i ne razumijem. Slušate u našim predstavama nepravilne jezične izraze koje potpisani suradnik za govor dopušta. U zadnjoj predstavi koju sam gledao glumac je rekao: “Dođi ovdje tu”. Već je “dođi ovdje” pogreška, kaže se: “dođi ovamo”. U jednoj pak drugoj predstavi čuo sam izraz “moj ultimativni ljubavnik”. Iako je u engleskom jeziku ta riječ poprimila i druga značenja, u hrvatskom riječ ultimatum ima točno određeno značenje. Nadalje, kazalište nerijetko igra na kartu senzacija, gubi se bit teksta. Barunicu Castelli u predstavi “Gospoda Glembajevi” na ovoljetnom Festivalu Miroslav Krleža glumi muškarac. Kada se redatelje pita koji je razlog takva izbora, pozivaju se na tradiciju grčkog i elizabetanskog kazališta. Tada je to bilo jedino moguće, muškarci su glumili sve, danas je to obična, ničim opravdana, doskočica.

NACIONAL: Jeste li vi bili strogi u jeziku kao prevoditelj-redatelj? Postoji li neka tajna veza između prevođenja i kazališne umjetnosti, odnosno režije?

To je sve neraskidivo povezano, jedno utječe na drugo. To su teme za velike rasprave, o umijeću prijevoda napisane su knjige i knjige, ali dramski tekst i prijevod dramskog teksta nešto je bitno različito od žive kazališne prakse. Po ocjenama mnogih kritičara najbolji prijevod “Hamleta” je onaj Borisa Pasternaka, a taj prijevod je najudaljeniji od Shakespeareova originala. Neke su stvari neprevedive, a vi to morate prevesti, pitanje je vaše odluke što ćete napraviti kada naiđete na riječ koja je neprevediva.

NACIONAL: Kakav je bio vaš odnos s Brankom Gavellom?

Odnos između mene i njega bio je vrlo čudan, na neki je način bio preintiman, a istodobno oskudan. Jednom je bio oduševljen jednim dijelom mog prijevoda Sartreove drame. Napisao sam da žena sjedi, da je podvila dlanove pod bedra na klupi, njiše se, ima rastvorene zube i stisnuta usta. Bila je u psihičkoj dilemi, sjedila je i nije mogla ni misliti. Kada sam režirao svoju prvu predstavu u Varaždinu, on mi je poslao pismo. Danas vjerojatno nema redatelja koji svojem bivšem učeniku šalje pismo podrške. Napisao je da mu je žao što nije bio na predstavi, ali da će ju gledati kada bude na gostovanju. Nažalost, to se nije dogodilo jer je on u međuvremenu umro. Puno sam od njega naučio, ali nisam ga kopirao. On je učenike i glumce učio misliti, nije nametao svoja rješenja. Iz glumaca je želio izvući maksimum, u skladu s tekstom, nije im uvjetovao interpretaciju i emociju.

NACIONAL: Osim toga, kakav je bio kao redatelj?

Gavella je bio visoko obrazovan, doktor znanosti, znao je i lingvistiku koja je kao znanost relativno kasno ušla u našu sredinu. Neke stvari koje danas predstavljaju dilemu redateljima i glumcima bile bi jednostavnije da znaju lingvistiku i jezik. Bio sam još u srednjoj školi kada sam statirao kod njega. Dok sam čekao svoj red namjerno sam stajao iza kulisa i slušao ga kako radi. Inzistirao je da se rečenica izgovori određenom melodijom kako bi proizvela ciljani smisao. Kod nas često čujete riječi, a ne čujete rečenicu. Svaka riječ u rečenici ima svoj naglasak, glumci su se naučili fokusirati na riječi i naglaske, umjesto da govore rečenice. Gavella je jednom zbog toga glumcima na ploču napisao rečenicu “Majka je došla”. Kada im je rekao da pročitaju tu rečenicu svi su ju izgovorili na identičan način. On ju je pročitao na 30 načina. Toliko je Gavella bio ustrajan u tom svom inzistiranju na pravilnom izgovaranju rečenice da ga je jednom student htio štapom istući. Gonio ga je po Akademiji sa štapom jer ga je prekinuo nakon što nije dobro izgovorio rečenicu. Poslije je Gavella o tome napisao ironičnu skicu.

NACIONAL: Kakva je vaša poetika u odnosu na Gavellinu?

Jednom me jedan novinar pitao kakav je bio Gavellin sistem rada. Odgovorio sam da on nije imao sistem, odnosno da je njegov sistem bila rečenica i glumac. Čuo sam da je Georgij Paro rekao nekomu da mu je žao što sam ja to izjavio jer on to isto misli. Sve što je naučio našu generaciju, svega toga više nema. Osim već spomenutog pitanja intonacije rečenice, fali nam razumijevanje mizanscene. To je jedna posebna vještina kretanja glumaca na sceni koja mora imati svoj smisao i koja ima svoje probleme. Danas glumac jedan drugome režira dok redatelj sjedi.

NACIONAL: Kakva je vaša vizija kazališta?

Takozvano konceptualno ili postmoderno kazalište ne prihvaćam jer želi prodati svoju istinu pod opću istinu. Redatelji se ponašaju kao da imaju pred sobom ljude koji ništa ne razumiju. I Sveto pismo ima više tumačenja, zašto bi onda redateljevo čitanje bilo jedno jedino? Onaj koji ima potrebu da vidi u nekom fenomenu, čovjeku ili karakteru nešto drugo od onoga na čemu radi, neka to napiše, neka ne uzme Shakespearea kao alibi za ono što sam već misli. Osim toga, danas je na djelu žrtvovanje kazališta dnevno-političkim aktualnostima, dodvoravanje politici i publici. Predstavu ne primam samo razumom nego i emocijama, zapravo cjelinom svoga bića.

NACIONAL: Možete li se prisjetiti prvih koraka u kazalištu i režiji, što vas je povuklo u kazalište i režiju?

Nisam htio planski biti redatelj, nisam o tome sanjao, ali me život uvukao u kazalište. Kada sam imao dvije godine -a pamtim to jer imam dobro pamćenje – jednom sam vidio neke čudne ljude koji su se motali ispred moje kuće. Baka je rekla da su to maškare. Iako tada to naravno nisam znao, u tom sam se trenutku prvi put susreo s teatrom. Maškare su također određeni teatar. Godinu dana poslije trčkarao sam sa starijim dečkima, izgubio sam se i našao u nekoj čudnoj sredini. Tamo je bilo svega i svačega: ringišpil, šatori, gomila ljudi i djece i jedan ormar na kojemu je bio zastor. Bile su mi tri godine, samo sam stao i gledao. To je bilo najelementarnije kazalište lutaka, običan ormar koji je pri vrhu imao zastor. Pamtim i sadržaj. Jedan je čovjek išao u rat, ostavio je ženu koju je nakon njegova odlaska počeo napastovati vrag. Vojnik je nešto zaboravio, vratio se, zatekao ljubavnika sa ženom i istukao ga. Svima je to bilo smiješno, meni je bilo smiješno, ali i čudno. Na nekoj sam razini već tada osjetio da osim realnog života postoji i jedan drugi. Otišao sam u organizaciju Ulični križari, tamo me vidio glumac Viki Glovacki, rekao da radi predstavu i pitao bi li htio kod njega glumiti. S osam godina sam počeo glumiti dječake koji su bili moje dobi. Sve je to bilo mimo moje volje, nisam išao Vikiju da budem glumac niti na Akademiju da budem redatelj. Na Akademiju sam otišao tek tako, praktički radi druženja s drugim kolegama koji su otišli na prijemni. Uz to sam bio znatiželjan, zanimalo me vidjeti kako se kazalište stvara. I kao mali sam imao osjećaj za glumu i kazalište, nije mi se sviđalo što se glumilo prepatetično. Sjećam se još nečega što sam kasnije dovodio u vezu s mojim porivom za prevođenje. Jednog jutra moj tata je išao na posao i rekao babici: “Babice, odite kod mesara Cizla i kupite brizl”. Nisam imao pojma kaj su brizli i tko je mesar Cizl, ali to su bili prakorijeni mog interesa za zvuk i ritam riječi i rečenica.

NACIONAL: Kakav je bio vaš odnos s Miroslavom Krležom?

Uživo sam ga vidio samo jednom; kada sam režirao predstavu “U agoniji” došao sam kod njega na razgovor. Razgovarali smo o svemu, samo ne o predstavi. S njim sam imao jednostavan i ljudski razgovor, ništa ga o kazalištu nije zanimao, u smislu njegove intervencije u moju režiju. Rekao je samo da ću imati problema s njemačkim i da ga slobodno izbacim ako čujem da ga glumci ne govore dobro. Prije toga sam slušao o njemu da je babaroga, da je ići k njemu kao da ideš na ispovijed, a ne smiješ lagati. Ili kako je rekao Fabijan Šovagović, kada se nađeš pred njim odmah shvatiš da si glupan. Nisam imao taj kompleks, razgovarali smo na kajkavskom, dugo nije imao prilike razgovarati kajkavski s nekim. Pročitao sam sva njegova djela, primjerice, “Balade Petrice Kerempuha” pročitao sam u dobi od 12 godina. U NDH se njegove knjige gotovo uopće nisu mogle nabaviti. Imao sam 17 godina kada sam se raspitivao kod sociologa Mirka Kus-Nikolajeva za njegove knjige. Poslao me kod jednog čovjeka u Prašku ulicu koji mi je prodao sva njegova djela, brzo sam ih progutao. Mogao je misliti da sam špijun, da se raspitujem za Krležu zato što želim znati kola li po nekim skrovitim mjestima. Krleži nisam ništa rekao o tome da sam ga čitao i da me oduševio roman “Povratak Filipa Latinovića”. Nisam se volio dodvoravati važnim ljudima.

NACIONAL: Što su za vas značile kavane u Zagrebu kojih više nema? Spominjali ste često da vam je posebno draga bila Kazališna kavana i da ste u njoj sretali pjesnika Tina Ujevića.

Kazališna kavana je meni bila ono što se zvalo Alma mater, preko puta bio mi je fakultet, na drugom katu današnjeg Pravnog fakulteta. Blizu je bilo i kazalište u kojem sam statirao. Ono što sam naučio, pročitao i napisao u životu to je bilo u Kazališnoj kavani. Ujevića sam sretao u Kazališnoj kavani, u knjižarama i antikvarijatima te u pučkoj gostionici Dingač koje više nema. Nismo se poznavali, ali često smo sjedili šutke za istim stolom, uvijek bi naručivao litru vina. U Kazališnu kavanu dolazili su kazalištarci, glazbenici, slikari, književnici, intelektualci, ma svi važniji ljudi svoga vremena. To mjesto pamti brojne anegdote. Primjerice, tamo je dolazio pjesnik i kritičar Stanko Šimić, brat poznatijeg Antuna Branka Šimića. Njih dvojica imali su različite stavove, nisu nikada sjedili za istim stolom, ali su razgovarali tako da su se nadvikivali na udaljenosti od desetak metara. Svi su, kao u kazalištu, pratili njihove replike, uz smijeh. Jednom je Tin Ujević dobacio Stanku Šimiću koji je bio visok metar i pedeset: “Stanko, ako ne prestaneš ubacit ću te u džep”. Ovaj mu je odgovorio: “U tom će ti slučaju džep biti pametniji od glave”. Eto, tako je nekako bilo u Kazališnoj kavani.

NACIONAL: Koje su vama najbolje vaše predstave? Podržavate li stav kritike da je vaša predstava “Kaspar”, koja je igrala u ITD-u, jedna od najavangardnijih predstava?

To neka kažu drugi, jednom je Vjeran Zuppa rekao da misli da je “Kaspar” jedna od četiri najbolje predstave našega kazališta. Jedna moja predstava, jednočinka “Brdo” Antuna Šoljana, namjerno se prešućuje iz političkih razloga. Kada me već pitate o vlastitim predstavama koje volim, ta Šoljanova jednočinka bila je pravo političko kazalište bez dociranja. Taj tekst sadržavao je jaku kritiku komunizma, aluziju na to da režim od ljudi traži nemoguće. Ipak, meni nije bio zanimljiv iz političkih razloga, želio sam napraviti dobru predstavu. Volim i svoju predstavu “Priča o vojniku”, za koju je jedan kritičar napisao da je primjer kako se trebaju režirati glazbene predstave.

NACIONAL: Kada smo kod Šoljana, zašto mislite da je danas prešućen? Što je sa Slobodanom Novakom? Njemu su za krimen uzimali to što je izjavio da poštuje Tuđmanov povijesni lik i djelo, iako mu i svjetonazorski neistomišljenici priznaju da su “Mirisi, zlato i tamjan” jako dobar roman.

Na jednoj sjednici PEN-a izvrijeđali su Ranka Marinkovića i Slobodana Novaka zato što bili protiv toga da se, u tijeku Domovinskog rata, zove Srbe na sastanke PEN-a. Oni su onda bili živi klasici. I ne samo to, da smo mi neki narod čije se književnike čita, oni bi bili među prvim književnicima svoga vremena. Pisali su vrhunsku književnost. Marinkovića i Novaka pokopali su kao anonimne osobe, skoro nitko nije došao na sprovod. Šoljan je vjerojatno prešućen ne iz estetskih, nego iz svjetonazorskih razloga. Napisao je, naime, pjesmu “Vukovarski arzuhal”. Meni su dali da radim njegov tekst jer nitko drugi nije htio, nije bilo oportuno. Inače, poslije moje adaptacije Šoljanove jednočinke “Brdo” ljudi su dugo i glasno pljeskali. Pretpostavio sam da prije svega plješću iz političkih razloga, zbog jednog tipa nazdravičarskog hrvatstva. Predstava je, treba reći, odigrana koju godinu nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. Nisam želio da me odvedu ispred zastora na zajednički naklon pa sam se sakrio pod klavir. Nisam volio biti u centru pažnje u tim trenucima, volio sam biti po strani.

NACIONAL: Kakvo bi to bilo nazdravičarsko, a kakvo pravo hrvatstvo?

Pravo je hrvatstvo ono koje ne govori o sebi. Nemam potrebe dokazivati da sam Hrvat kao što nisam imao potrebu, a to je možda moja slabost, svojim najmilijima, kao u sapunici, iskazivati emocije na jedan pretjeran i sladunjav način.