Rusi su upleteni u najveći rat u Europi od Drugog svjetskog rata dok istovremeno svjedočimo neviđenim razinama oružanog nasilja i u Izraelu i Palestini. Ostavilo je to civilno društvo lošijim: manje sigurnim i slobodnim, s aktivistima koji su otuđeni od svojih zajednica i manje sposobnima ostvariti liberalno-demokratske pomake. To se odnosi na Rusiju i mnoge druge zemlje, neprijatelje i saveznike Zapada jednako.

Činjenica da podrška zapadnih država civilnom društvu u inozemstvu je iznimno povezana s njihovim geopolitičkim agendama nije nimalo kontroverzna. Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, ponosno je najavila “novu geopolitičku agendu EU-a za ljudska prava i demokraciju” ubrzo nakon početka svog mandata 2020. godine.

No, paradigma i praksa datiraju mnogo dalje i koriste ih mnoge zapadne države i organizacije izvan EU-a. Von der Leyenine akcije od 2020. godine, poput njezina čudnovato entuzijastičnog približavanja Azerbajdžanu i glasnog odobravanja izraelske  kampanje protiv Gaze, također ilustriraju da kada se ljudska prava stave u isti plan s geopolitikom, geopolitika uvijek dolazi na prvo mjesto.

Ova “geopolitika agende ljudskih prava” implementira se putem materijalne i političke podrške lokalnom civilnom društvu u trećim zemljama. Elita zapadne vanjske politike intenzivnije surađuje s zemljama korisnicama pomoći u postsovjetskom prostoru ili Globalnom Jugu putem industrije strane pomoći nego tradicionalnom diplomatskom komunikacijom između suverenih jednakih.

Vijesti “Branjenje ljudskih prava u Rusiji” djeluje beznadno. 

Kreatori politike smatraju civilno društvo prikladnim instrumentom, posebno kad neotesani aktivisti i pokreti postanu ukroćeni u oblik koji odgovara industriji strane pomoći: registriranim neprofitnim organizacijama s uglađenim tehničarima koji su sigurno odvojeni od svojih zajednica. Bez obzira bilo da je ukroćeno ili u svojem neurednom, temeljnom obliku, civilno društvo ima veći utjecaj nego što bi se očekivalo. Aktivisti mogu odigrati glasnu i utjecajnu ulogu u svojim društvima, jednako kao i poslovni i politički eliti koja posjeduje daleko veće formalne poluge moći. Ali isto tako su podložniji ciljevima svojih donatora jer im je potrebno financijsko sredstvo.

Aktivisti su ljudi koji se osjećaju rođenima da isprave svijet. Upravo njihova usmjerenost može ih učiniti podložnijima svojim donatorima. Aktivisti imaju dug popis hitnih potreba koji ih drži budnima noću, prisiljavajući ih da budu ljubazni kako bi dobili podršku. Novac nudi najjednostavniji izlaz iz ove situacije. Tijekom većeg dijela posthladnoratovskog razdoblja (u nekim zemljama i danas), novac za aktivizam bio je dostupan samo u obliku stranih donacija.

Ako je novac kratak odgovor, dugi odgovor je složeniji. Postoji daljnja psihološka komponenta koju ne možemo zanemariti. Većina aktivista s kojima sam surađivao bi me samo zbunjeno pogledala ako bih spomenuo geopolitiku. Ne bi znali što to znači i imali bi važnije stvari o kojima razmišljati. Neki bi se možda ljutili, osjećali nelagodno ili uvrijeđeno što netko povezuje njihov ozbiljan rad s nečim tako niskim. No, ušutkali bi svoju nelagodu i uzeli novac. Novac koji omogućava njihovim klijentima da imaju odvjetnika uz sebe, sklonište za skrivanje i terapeuta koji će im pomoći srediti život. Navikli su praviti kompromise, a ovo nije ni blizu najgorega.

Borbeni aktivisti osjećaju se mnogo razumijevanijima i cijenjenima, prepoznata je njihova prava vođenja, njihove su stvari zagovarane od njihovih zapadnih partnera više nego od vlastite vlade, zajednice ili čak obitelji koja bi radije da slijede stabilniju karijeru.

Rusko civilno društvo pogođeno je jednom restriktivnom mjerom za drugom, svaka opsesivnija od prethodne, počevši s poznatim zakonom o “stranim agentima”. Značajno, ove politike usmjerene su na strane fondove i veze, a ne na druge regulatorne područje koje bi moglo ometati rad nevladinih organizacija.

Rusko civilno društvo već desetljećima igra iscrpljujuću igru mačke i miša sa državom. Fokusirali su se na nadmudrivanje sve opsesivnijih ograničenja sve složenijim pravnim i financijskim strategijama kako bi i dalje primili strana sredstva. Tek u posljednjim godinama prije ruske invazije na Ukrajinu nešto se značajno promijenilo među vodećim organizacijama za ljudska prava u Rusiji: nakon godina skepticizma da bi to bio učinkovit pristup i spoznaje da se ne mogu zauvijek osloniti na strane donacije, počeli su prikupljati značajne iznose novca kod kuće.

Ipak, otpor prikupljanju sredstava od Rusa i dalje je kočio organizacije. Geopolitizacija podrške civilnom društvu ubrzala je i čak skliznula u hibridni rat. Optužbe država za gušenje civilnog društva oduzimanjem stranih sredstava nevladinim organizacijama pretvorene su u još jedan alat kojim se napada geopolitičke protivnike. Pobožne pretense o podršci civilnom društvu kao neškodljivoj i apolitičnoj suštini su odbačene. Do 2020., zadnji put kada je EU (najveći pojedinačni donator ruskim nevladinim organizacijama) objavila poziv za dodjelu sredstava unutar svojeg programa za ljudska prava i demokraciju, tražili su projekte za borbu protiv “dezinformacija”. Do 2021., inicijativa financirana od strane EU uključila je odvjetnike za ljudska prava u ciljanim zemljama kako bi nominirali pojedince za sankcije.

U eri kada zapadni lideri najavljuju sukob između demokracije i autokracije, miješanje podrške civilnom društvu s ostvarivanjem geopolitičkih ciljeva doseglo je svoj vrhunac. Umjesto da ih ispitamo i oslobodimo civilno društvo iz omči geopolitike i uvjetovanog novca, čvrsto se držimo politika i ideja koje su nas dovele do sadašnje točke.