Prva sveobuhvatna znanstvena analiza impozantnih kamenih blokova u Stonehengeu otkrila je tajnu velike otpornosti na vremenske utjecaje tog slavnog pretpovijesnog spomenika u južnoj Engleskoj starosti između 4000 i 5000 godina i uvršetnog 1986. na UNESCO-v opis Svjetske baštine.

Znanstvenici su u srijedu opisali niz testova kojima su proučavali unutrašnjost jednog od pješčanih blokova, poznatih kao sarseni, kako bi dobili uvid u geologiju i kemijski sastav tih megalita iz neolitika (mlađe kameno doba) i brončanog doba (3000.-1000. pr.Kr).

Oni su proučavali uzorke jezgre iz jednog od sarsena, Kamena 58, izvađenih tijekom konzervatorskih radova 50-ih godina. Taj blok je desetljećima čuvan u Sjedinjenim Državama, a u Britaniju je vraćen 2018. na dodatne analize.

Sarseni su izrađeni od tzv. ‘silkrita’ koji se postupno formirao unutar nekoliko metara površine zemlje kao rezultat podzemnih voda koje cirkuliraju kroz zakopani sediment.

Silkrit je stvrdnuta zemlja (otporna na mrvljenje) koja nastaje kada rastopljen silicijev dioksid SiO2 zacementira površinsku zemlju, pijesak i šljunak.

Rezultati istraživanja su pokazali da je jezgra sačinjena uglavnom od zrnaca kvarca veličine pijeska čvrsto zacementiranih ukrštenim kristalima kvarca.

Iznimno otporan, izdržljiv i trajan kvarse se ne raspada i ne erodira čak niti kada je eonima izložen atmosferilijama.

“To objašnjava otpornost tog kamena na atmosferske utjecaje i zašto je idealni materijal za gradnju spomenika”, kazao je geomorfolog David Nash sa Sveučilišta Brighton koji je predvodio istraživanje objsvljeno u časopisu PloS ONE.

Upečatljivim inženjerskim postignućem, ljudi iz kasnog neolitika podignuli su sarsene u Wiltshireu, oko 2500. pr. Kr.

Kamen 58 visok je sedam metara, s druga dva metra ukopana u zemlju, a gornji dio teži oko 24 tone.

Uzorak jezgre je u obliku kamenog štapa širine 2,5 centimetara i duljine oko metar, bež boje koja je svjetlija od svijetlo sivog vanjskog dijela megalita koji je armosferilijama izložen tisućljećima.

Znanstvenicu su se služili raznim metodama istraživanja, uključujući CT skeniranje, Rentgensko snimanje, mikroskopske analize i razne geokemijske tehnike.

“Naš maleni uzorak je sada vjerojatno najaniliziraniji kamen uz kamen s Mjeseca”, rekao je Nash.

Za sada nije jasno kada se taj kamen formirao, iako su neki istraživači otkrili ugrađena zrnca pijeska koja datiraju iz mezoproterozoika,  geološka ere koja se odvijala prije 1,6 i 1 milijarde godina.

Mezoproterozoik je srednji dio proterozoika, geološkog eona koji je trajao od prije 2,5 milijardi godina do 542 milijuna godina. Granica između arhaika i proterozoika postavljena je približno na početak tektonike ploča slične današnjoj, tj. na početak izrazitijeg formiranja sedimentnih stijena na prostorima plitkomorskih šelfova.