Objavljeno u Nacionalu br. 843, 2012-01-10

Nizozemski novinar i pisac govori o svojoj knjizi ‘U Europi’ koja ga je proslavila izvan granica Nizozemske te o političkim problemima, osobito onima koji potresaju Europsku uniju

“Kad sam pisao ‘U Europi’, razgovarao sam s izdavačem, koji mi je obzirno rekao da ne trebam očekivati da će se knjiga prodavati izvan Nizozemske. ‘Već si napisao 600 stranica, a nisi ni blizu završetka i sigurno ni jedan inozemni izdavač neće objaviti tako opširnu knjigu’, zvučao je zabrinuto. Na kraju je ispalo puno bolje nego što smo predviđali, jer knjiga je prevedena na brojne jezike, a prilično je popularna i serija koja je prema njoj snimljena. Kad bolje razmislim, rekao bih da sam poprilično sretan”, kaže Geert Mak, najpoznatiji nizozemski novinar i pisac. Njegovo najpoznatije djelo je “In Europa”, kombinacija putopisâ s europskog kontinenta i povijesti 20. stoljeća, koja je prevedena i objavljena u većini europskih zemalja.

Na temelju knjige snimljena je i dokumentarna serija od 35 nastavaka, u kojoj se obrađuju najpoznatije dionice europske povijesti u prošlom stoljeću: od bitke na Somi i nastanka nacizma pa do opsade Staljingrada i zločina u Srebrenici. U razgovoru za Nacional Geert Mak govori o knjizi zbog koje je postao popularan i izvan Nizozemske, ali i o recentnim političkim temama, posebno o krizi u Europskoj uniji.

Dok ste radili na knjizi i seriji, proputovali ste cijelu Europu. Koji dio je, prema vašem vlastitom sudu, povijesno najzanimljiviji?
– Jako je teško to reći. Zbog povijesnih i kulturoloških razloga, svaka je zemlja zanimljiva na svoj način, ali rekao bih da je, ipak, Njemačka najvažnija europska država u 20. stoljeću. Dobro je poznato da je Njemačka prošla oba svjetska rata, kao i da su Nijemci sve do početka 60-ih uglavnom potiskivali vlastitu odgovornost za zločine počinjene tijekom II. svjetskog rata. Ali početkom 70-ih otpočeo je doista izvrstan proces unutarnjeg nacionalnog preispitivanja – “što smo napravili”, “kakve zločine smo počinili” – i kao nacija bili su spremni prihvatiti vrlo teške odgovore na ta pitanja. U svijetu je malo naroda i država koji mogu učiniti nešto slično, svojevrsno samopriznanje ružnih dijelova vlastite povijesti. Isto tako, Nijemci su uložili golem napor u integraciji bivšeg DDR-a, a još potkraj 90-ih počeo je proces kojeg smo tek danas potpuno svjesni, a to je činjenica da je Njemačka ponovno izrasla u lidera u današnjoj Europi. Nažalost, većina tamošnje javnosti, ali i političara, ne želi da Njemačka preuzme ulogu predvodnika obnove Europe, na način kako je to nakon II. svjetskog rata učinila Amerika pomoću Marshallova plana.

Iako ste deklarirani pobornik Europske unije, ujedno nerijetko izražavate skepsu u vezi s njenom budućnošću. Kako to?
– Mislim da ispravan odgovor glasi da je moje srce ipak puno nade u vezi s europskom budućnošću. U globaliziranom svijetu 21. stoljeća europska suradnja jedino je jamstvo uspjeha svih europskih zemalja, od najvećih do najmanjih i slabije razvijenih. Bez obzira na to je li riječ o Nizozemskoj, Hrvatskoj, Španjolskoj ili ostalima, probleme ćemo lakše rješavati budemo li surađivali. Problem je to što u arhitekturi EU postoje goleme pogreške. Usporedimo to s SAD-om. Amerika je puno čvršća zajednica od Europske unije, ali Washington ne nameće pravila kakav će kruh peći u Arizoni ili Teksasu, dok EU donosi direktive o pečenju i oblicima kruha u Grčkoj ili u Austriji. Također, iako EU postoji više od pola stoljeća, Europljani još nisu prihvatili zajednički identitet. Sadašnja kriza je prilika da iskreno jedni drugima pogledamo u oči i odgovorimo želimo li ili ne želimo zajedno krenuti u budućnost. EU mora dobiti čvršću središnju vlast koja će spriječiti da nastane neka nova Grčka, ali, nažalost, ne vidim da se to događa.

Aludirate na stvaranje čvrste federativne Europe?
– Teorijski, za EU bi bilo dobro da bude čvrsta federacija. Realnost je, međutim, da među nama postoje velike kulturološke razlike. Uzmimo, primjerice, Hrvatsku, koja je po mnogočemu između Nizozemske i Grčke. Nijemci doživljavaju inflaciju kao najgore zlo, a Francuzima je ona nešto posve uobičajeno. Ti različiti stavovi temelje se na stoljećima života u različitim prilikama i bit će potreban izniman napor da se prevladaju sadašnje razlike. S druge strane, kao svaka druga kriza, i ova sadašnja potiče porast nacionalizma, što je pogrešno, jer nitko ne može samostalno opstati u globaliziranu svijetu. Pritom ne tvrdim ni da je moja država uvijek u pravu. Uzmimo situaciju oko Grčke, koja je doista trošila golem novac, što ih je dovelo na rub kolapsa, ali ne treba zaboraviti ni da su se već godinama nizozemske i njemačke banke ponašale potpuno neodgovorno.

U Hrvatskoj će se 22. siječnja održati referendum o ulasku u EU. Kako biste euroskepticima objasnili prednost članstva u Uniji?
– Europska unija je dobra jer ulazite u zajednicu koja je puno veća i snažnija od pojedinačnih nacionalnih država. Prethodna dva stoljeća nacionalne države su imala smisla jer su svojim građanima pružala solidnu političku, financijsku i socijalnu sigurnost, ali u 21. stoljeću morate se prilagoditi novim uvjetima u kojima svijet funkcionira. Želite li izvući povlastice koje donosi globalizacija, morate biti dio EU. Članstvo u Uniji pomoglo je i mojoj Nizozemskoj, jer smo riješili neke probleme koje ne bismo sredili da smo ostali izvan te zajednice. Koliko znam, Hrvatska ima velik problem korupcije, koji teško da biste rješavali kad to ne bi bio uvjet za članstvo u EU. Vi Hrvati ulazite u našu europsku kuću u trenutku kad smo u teškoćama, ali trebate znati da ste dobrodošli.

Kad je ubijen režiser Theo van Gogh, napisali ste da u Nizozemskoj vlada kultura straha. Na što ste mislili?
– Zapravo sam upozorio na to da je na djelu moralna panika. Ubojstvo van Gogha potaknulo je val nacionalističke panike i antimuslimanskih izljeva. Jedna od posljedica tog događaja je i to što danas u nizozemskoj vladi imamo stranku koja je protiv muslimana i općenito stranaca. Naravno da postoje problemi kad se doseljenici iz Turske ili Maroka nastanjuju u modernim gradovima, ali to se zbiva svugdje u svijetu. Kad sam bio u Istanbulu, domaćini su se žalili na doseljenike iz ruralnih područja.

Kakav ste osjećaj imali kad ste posjetili Srebrenicu?
– Osjećao sam mješavinu žalosti i užasa. Bio sam žalostan jer tamošnje stanovnike nisu zaštitili i zato su se dogodili poznati užasi. Mislim da je to važan dio moje knjige, iako znam za optužbe da sam pokušao umanjiti nizozemsku krivnju za tamošnji zločin. No nisam upotrijebio termin “odvratno”, nego sam želio da čitatelji sami zaključe da se u Srebrenici dogodilo nešto odvratno. S druge strane, siguran sam da nije slučajno da su u Srebrenicu poslani Nizozemci, a ne Britanci ili Francuzi. Oni su znali što je Srebrenica, za razliku od naivne i glupe nizozemske vlade koja je tamo poslala svoje vojnike. Britanci i Francuzi nikada svoje vojnike ne bi poslali u takvu klopku, dok su Nizozemci zauzeli stav “mi ćemo to riješiti”.

Napisali ste i knjigu o Turskoj. Iz vaše perspektive, je li Turska problem ili rješenje?
– Sviđa mi se dvojba je li problem ili rješenje. Ne znam definitivan odgovor, ali znam da Turska ima velik ekonomski rast, koji je prošle godine iznosio gotovo deset posto. Kad je riječ o političkoj situaciji, bila je vrlo komplicirana još 2009. kad sam zbog pisanja knjige došao u Istanbul. Tada je velika većina Turaka podržavala ulazak u EU, a danas su protiv. Kritičari će reći da Turska nije potpuno demokratska država, ali onda se postavlja pitanje Mađarske, čija se vlada ponaša tako užasno da bi prema istoj logici, prema kojoj nećemo Turke, i Mađare trebalo izbaciti iz Europskog vijeća. U prošlosti Turska je bila problem jer je imala represivne vlade i lošu ekonomiju, ali danas su to problemi s kojima se suočava većina europskih država. S druge strane, uslijed pritiska iz Europe, Turska se počela modernizirati, što je dobro. Turska je svojevrstan most između Europe i Bliskog istoka, rekao bih da je u sadašnjem trenutku to optimalna uloga za ovu zemlju.

Koji je vaš najnoviji projekt?
– Upravo pišem knjigu o Sjedinjenim Američkim Državama. SAD se jako razlikuje od Europe i u biti pišem o tim razlikama i pokušavam ih objasniti. One postoje od samog početka, jer Amerika je od svog osnutka republika i bila je svojevrstan povijesni eksperiment. Jedna od posljedica toga je američko shvaćanje kad za sebe kažu “mi smo najbolji na svijetu”, za razliku od nas Europljana koji imamo puno ciničniji pogled na svijet. Osim toga, Amerika postaje sve više neeuropska. Prije samo trideset godina većina Amerikanaca imala je europske korijene, ali u međuvremenu je došao golem val useljenika iz Azije i Latinske Amerike i u relativno bliskoj budućnosti bijelci više neće biti većina stanovništva SAD-a. Amerika se sve više okreće Pacifiku i Aziji i za desetak godina Europa više neće biti prioritet američke vanjske politike.

Koliko su Amerikanci svjesni da su zbog rata u Iraku i pohlepe tamošnjih financijskih institucija stvorili o sebi negativnu percepciju u velikom dijelu svijeta?
– Rekao bih da Amerikanci i dalje žele vladati iako je to sada nemoguće. U 60-ima su mnogi znali da je Vijetnamski rat velika pogreška i sporo, ali ipak, počeli su priznavati da američka nacija nije najbolja na svijetu. Kad putujete današnjom Amerikom, uočavate da je u velikom dijelu te države životni standard prosječnih stanovnika znatno niži od životnog standarda prosječnih Europljana. Problem je to što većina Amerikanaca odbija prihvatiti prave razloge ekonomskog nazadovanja i uvjereni su da je SAD u problemima zbog opasnosti izvana, od komunista do islamskih radikala. Ako ipak možemo govoriti o nekakvu pozitivnom pomaku, to je podatak da sve više američkih građana shvaća da u SAD-u postoji malen krug jako bogatih ljudi, ali i puno više sirotinje. S druge strane, većina Amerikanaca još odbija prihvatiti tu činjenicu i to ostavlja lošu sliku o ovoj velikoj naciji.