Hrvatski boksač Gabrijel Veočić (23) prošle je godine osvojio zlato na Europskom prvenstvu u Beogradu, ostvarivši najveći uspjeh u karijeri. Na putu do naslova pobijedio je petoricu boksača i trebao je biti nagrađen s 15.000 eura. No od naslova je prošlo devet mjeseci, a Gabrijel nije dobio obećani novac.

O neispunjenu obaveza krovnih boksačkih organizacija obavijestio je Gabrijelov otac i trener Pero Veočić, koji je i izbornik hrvatske boksačke reprezentacije. Pero se oglasio na Facebooku nakon sjajne pobjede Zrinke Ljutić, oduševljen rezultatima koje postižu hrvatski sportaši iz tako malene zemlje.

– Prateći svjetske aktualnosti, poglavito iz sporta jer sam i sam sportski djelatnik (trener), divim se kako se moja zemlja razvija. Toliko mala, a toliko uspješna. Tri puta manja od brojnih europskih gradova, kamoli od nekih svjetskih, a opet poznata i prepoznatljiva na svjetskoj karti sporta. Iako nemamo brda za skijanje, mi i u skijanju ‘rasturamo‘! Kapa do poda, neizmjerno divljenje. Ono što je danas posebnije, za razliku od prije, jest to da amaterizma i volonterizma u sportu više nema. Tako i treba biti, izvrsnost se svugdje plaća i cijeni! Izvrstan ne može biti svatko i stoga ‘te‘ izvrsne treba i nagraditi. Žalosti me jedino što se rezultat moga sina nije nagradio kako je rečeno da će biti. Dakle, Gabrijel je prvak Europe u olimpijskom sportu boksu, u olimpijskoj kategoriji do 80 kilograma i to u seniorskom uzrastu! Nagradni fond za Prvenstvo Europe u Beogradu 2024. iznosio je:

1. mjesto – 15 tisuća dolara

2. mjesto – 10 tisuća dolara

3. mjesto – 5 tisuća dolara.

Mom sinu na postolju uručena i maketa čeka u iznosu 15 tisuća dolara, od prvenstva je prošlo devet mjeseci, ali on još uvijek nije dobio ni dolara. Zar to nije nepošteno, je li to okej, pitam vas ljudi? Europska boksačka federacija (EUBC) prebacuje krivnju na Svjetsku boksačku organizaciju (IBA), oni rade obrnuto i tako u krug.

Prelaskom u novu federaciju World Boxing, stvari će još manje jasne biti. Politika, novci, interesi, svi na kraju nekako zarade osim boksača koji su to najviše zaslužili. Tri treninga dnevno, kilometri trčanja, dizanje utega, boksački treninzi, sparinzi, pa ozljede, rehabilitacije, nema što dečki ne prolaze. Na kraju ‘stignu‘ svoj san, dostignu vrh Europe ili Svijeta i ne dobiju što im je obećano. Šteta, mali čovjek uvijek nastrada…”, poručio je Veočić.

Doista je nevjerojatno da ni devet mjeseci nakon velikog uspjeha krovne boksačke organizacije nisu isplatile obećanu premiju.