Dok se jedan zagrebački košarkaški klub, Cedevita, preselio u Ljubljanu i postao slovenski, drugi, a zapravo prvi i najvažniji, Cibona, u Sloveniji je potražio novog trenera. Cibona se s angažmanom slovenskog trenera Gašpera Okorna (49), što je zasluga novog direktora Maura Lukića, preporodila i doslovno vratila iz mrtvih.

Prije samo mjesec dana Cibona je bila zrela za otpis, imala je sedam poraza zaredom, a dolaskom u tom trenutku potpuno nepoznatog Okorna negativnu seriju preokrenula je u pobjednički niz od 10:0, osvojila trofej u hrvatskom kupu nakon devet godina, osigurala ostanak u ABA ligi i nametnula se kao favorit za naslov hrvatskog prvaka. Slovenski stručnjak Gašper Okorn cijeloga života je u košarci. Počeo je kao igrač i brzo shvatio da tu neće biti uspješan, postao košarkaški sudac, trener mlađih kategorija pa pomoćni trener dok nije počeo preuzimati glavne pozicije na klupi – osvajao je već trofeje u Sloveniji, Mađarskoj, Litvi, radio u Poljskoj, Latviji, Kuvajtu…

TEMPO: Zašto su u Ciboni izabrali vas, a ne nekog drugog trenera? Imali ste jaku konkurenciju u hrvatskim trenerima kao što su Josip Sesar i Dario Giergija?

Ne mogu govoriti o drugima, vjerojatno nisu željeli prihvatiti posao od samo nekoliko mjeseci do kraja sezone. Meni to nije bilo upitno, zašto se ne bih prvo pokazao i na temelju toga zaslužio novu priliku? Sezona je još bila živa, Cibona konkurentna u svim natjecanjima i vidio sam potencijal da se nešto učini.

TEMPO: Kakav je bio prvi kontakt, tko vam je javio da je Cibona zainteresirana za vaš dolazak?

Moj menadžer Pero Dujmović, bivši igrač Olimpije, prvi je javio da u Zagrebu traže trenera. Cibona zanima svakog trenera na ovim prostorima, ma što govorili i ma kakva bila situacija. Onda mi je sportski direktor Marin Rozić objasnio što treba, sastao sam se s direktorom Maurom Lukićem i brzo smo se sporazumjeli.

TEMPO: Koliko ste znali o stvarnoj situaciji u Ciboni, opterećenoj dugovima?

Znaju to svi u košarkaškim krugovima i nije me to brinulo. Ja sam trener, a Cibona, kakva god da je situacija, veliki je izazov. Jako dobro se sjećam Cibone iz najboljih dana i svi znamo što Cibona predstavlja. Bilo mi je nevjerojatno kako je osvojila ABA ligu 2014. godine i onda, umjesto da je klub to iskoristio za novi uzlet i kao odskočnu dasku za Europu, prepustila mjesto u Euroligi Crvenoj zvezdi.

Košarkaši Cibone su, predvođeni Gašperom Okornom, nakon devet godina osvojili hrvatski kup pobijedivši u polufinalu Zadar, a u finalu Cedevitu Junior rezultatom 67:65. FOTO: Goran Kovacic/PIXSELL

TEMPO: Jeste li kao dječak pratili Cibonu, kad je prije gotovo 40 godina bila na vrhuncu u osamdesetima?

Živo se sjećam Ciboninih utakmica u Ateni i Budimpešti kad je osvajala titule prvaka Europe, kao i kad je šokantno izgubila domaći naslov u majstorici od Zadra. Tata me u Tivoliju vodio na svaku utakmicu, gledao sam sve ondašnje jake momčadi. Kasnije sam kao trener vodio Olimpiju protiv Cibone u ondašnjoj Euroligi. Igrom slučaja, trener Olimpije postao sam u Zagrebu sa samo 33 godine, i to nakon što su „zmajčeki“ izgubili od Cibone pa je uprava iste večeri u hotelu smijenila prvog trenera i postavila mene kao pomoćnika za privremeno rješenje. Rekli su, vodi sljedeću utakmicu, a meni su zaredali uspješni rezultati i tako sam ostao.

TEMPO: Prije Cibone svima ste bili potpuna nepoznanica, vrlo malo se znalo o vama kao treneru?

Trenerskim poslom bavim se već više od dvadeset godina. Počeo sam u Škofjoj Loki, tamo dobio prvu priliku kao glavni trener, vodio Olimpiju u dva navrata, imao uspjeha u Mađarskoj gdje smo od Szombathelyja izgradili kvalitetan europski klub, a uz Nevena Spahiju imao sam vrlo uspješnu sezonu u Lietuvos Rytasu. Radio sam i u Kuvajtu, ugovor je bio nestvaran, rekao sam ženi – izdržat ću kako god, ali nisam mogao do kraja jer to s ozbiljnim poslom nema veze.

TEMPO: Kako ste uopće postali trener?

Imao sam sreću biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Košarku sam igrao u mlađim kategorijama i brzo shvatio da nemam kvalitete za ozbiljnijeg igrača. Otišao sam na dvije godine iz košarke pa sam se vratio kao sudac i u tome došao do ozbiljne razine, a onda igrom slučaja ušao u trenerske vode vodeći mlađe kategorije.

TEMPO: Kako ste u samo mjesec dana uspjeli seriju od sedam Ciboninih poraza u nizu preokrenuti u deset pobjeda zaredom i osvajanje hrvatskog kupa nakon devet godina?

Prije dolaska pregledao sam snimke Ciboninih utakmica i momčad mi se svidjela na prvu, mlada, s puno energije, agresivna, trkački jaka. Nije mi bilo jasno gdje im se to izgubilo tijekom sezone i prvo sam želio oživjeti potencijal koji neminovno ima. Nema trenera koji će nešto napraviti bez da igrači vjeruju u to što se radi, a oni su odmah prihvatili moj način rada. Trebali su mentalni zaokret, puno smo razgovarali, uvjeravao sam ih da imaju sposobnost pobjeđivanja i osvajanja trofeja. Govorio sam im da moraju biti zahvalni što imaju talent i mogućnost igrati košarku i još da za to da budu plaćeni. Igranje košarke ne smije biti prisila, mora se u tome uživati. Oni su to imali u sebi i sjajno su reagirali, a ja sam im samo pomogao da povjeruju u svoje sposobnosti. Čim smo ostvarili prvu, drugu, treću pobjedu, kao da su se oslobodili s lanca. Mi imamo izreku, kad konj uhvati galop, pusti ga da trči. Sad dolazi vrijeme kad to moramo uravnotežiti, jer pad i porazi neminovno će doći.

TEMPO: Hrvatski kup osvojili ste u najslabijoj izvedbi otkad ste trener.

Nisam ni znao da Cibona devet godina nije osvojila trofej u hrvatskom kupu i da Zadar ima više osvojenih kupova. Bio sam uvjeren da Cibona apsolutno dominira u svim natjecanjima u Hrvatskoj. Onda sam primijetio da uoči finala svi u klubu osjećaju neki pritisak. Taj grč osjetio se u finalnoj utakmici s Cedevitom Junior u kojoj se puno griješilo, a izvukli smo se kvalitetnom obranom. Još uvijek smo nezrela momčad kojoj se lako dogodi da za minutu-dvije izgubi deset ili 12 poena razlike. Razliku teško gradimo, a brzo prokockamo, moramo naučiti kako zaključati utakmicu i zapakirati pobjedu. To su kvalitete vrhunske momčadi, njima ne možeš preokrenuti deset razlike u završnih pet minuta.

Nakon neuspješne igračke karijere Gašper Okorn postao je košarkaški sudac, da bi potom postao trener koji je radio u nekoliko zemalja. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

TEMPO: Uoči završnog turnira hrvatskog kupa u Rijeci odlučili ste da momčad putuje izravno iz Zagreba na polufinale protiv Zadra jer, kako ste rekli, „neće moji igrači besposleno ispijati kave uz more“…

Čemu da momčad, koja nema iskustva s turnirima kao što je Kup, vodim ranije i da imaju nepotrebno slobodnog vremena, jer tamo se skupe menadžeri, skauti, a u Zagrebu smo se zatvorili u treninge i samo razmišljali o polufinalu protiv Zadra koji je branio trofej.

TEMPO: Prati vas glas da ste zahtjevni i strogi, ali da u igri dajete dosta slobode igračima.

S igračima treba graditi odnos, nije to jednostrana ulica da im trener može nametati samo svoj pogled i filozofiju. To mora biti kompromis, kao u braku ili životu uopće, da biste mogli funkcionirati. Mora se i znati tko je gazda, a to je trener i on određuje kakva se obrana mora igrati i tu nema popusta. Nisam pobornik neograničene improvizacije, no u napadu igrač mora imati slobodne ruke da iskaže svoju vrijednost, ne može se sve staviti u sheme i kalupe. Ne dozvoljavam igračima da se bave sudačkim odlukama, to je gubljenje vremena i samo odvlači koncentraciju od igre.

TEMPO: Što mislite o igranju u regionalnoj ABA ligi, koliko je ABA korisna za klubove iz Hrvatske i Slovenije?

Prije dvadeset godina pokrenuta je kako bi se sačuvala kvaliteta iz bivše jugoslavenske lige. Posljednjih godina nestalo je ravnoteže između klubova s istoka i sa zapada. U gornjem domu lige sa zapadne strane ostala je samo Cedevita Olimpija uz srpske i crnogorske klubove. Nema ni posebnih financijskih efekata. Kao što je u europskoj košarci problem dogovora između FIBA-e i Eurolige, slični su problemi između ABA lige i nacionalnih federacija. Bez tog sporazuma nacionalnih saveza s vodstvom ABA lige, ne vidim rješenje. U tri dana moraš odigrati utakmicu i u nacionalnom prvenstvu i u ABA ligi, a od takvog ritma mladi igrači nemaju puno koristi. Dvije utakmice tjedno su u redu, no dvije u tri dana ili tri u četiri dana nemaju smisla i ne doprinose razvoju mlade momčadi kao što je Cibonina.

TEMPO: Cibone godinama nema u Europi, koliko je važno vratiti klub u europske kupove?

Neobjašnjivo mi je da Hrvatska nema nijedan klub na europskoj sceni. Pustimo Euroligu, tu su budžeti otišli u svemir, ali imamo Eurokup i FIBA-inu Champions League. Hrvatska je zemlja košarke, a nigdje je nema. I ne samo Cibonu, Hrvatska u eurokupovima uvijek mora imati dva kluba. Znam da nije jednostavno, jer i u Mađarskoj i Poljskoj gdje sam radio košarka je u velikom usponu, klubovi imaju veće budžete od hrvatskih i slovenskih. Put hrvatske košarke trebao bi biti sličan modelu u Litvi, jer tamo iz male, kvalitetne lige imaju redovito četiri momčadi u eurokupovima.

TEMPO: Može li zaživjeti model europske podružnice NBA na kojem se intenzivno radi?

Iskreno se nadam da neće, jer Europa nije Amerika. Europski pogled na sport je drukčiji, nacionalne lige su vrlo važne, neće se Španjolci zbog neke europske NBA odreći svoje lige. Prvenstveno se mora riješiti odnos ULEB-ove Eurolige i FIBA-e koji europsku košarku opterećuje dvadeset godina. Tim sukobom je europska košarka puno izgubila, jer vidimo u što su se pretvorile kvalifikacije za europska i svjetska prvenstva, nacionalne selekcije moraju igrati s nominalno i trećim postavama.

TEMPO: Koliko će se aktualna ratna situacija odraziti na europsku košarku nakon ruske agresije i posljedične suspenzije ruskih klubova?

Apsolutno osuđujem rusku agresiju, i to bez ikakvih ograda. Ne mogu shvatiti da su odlučili povesti takav brutalni rat u 21. stoljeću. Postupci Putinove Rusije prešli su sve granice. Uz sve druge sankcije, jedino je normalno izolirati sve ruske klubove i sportaše iz međunarodnih natjecanja. Kad bi mi netko rekao da vodim momčad protiv ruskog predstavnika, ne bih ni pod koju cijenu, ne dolazi u obzir. Potrebne su totalne sankcije svih međunarodnih saveza i u svim sportovima. Neki će reći da ne treba miješati sport i politiku, ali ovo više nije politika, ovo je bezobzirno ubijanje, tjeranje milijuna ljudi u izbjeglištvo i treba ih najžešće kazniti.

TEMPO: Kako objašnjavate pad hrvatske reprezentacije koja je davno ispala iz europskog i svjetskog vrha?

Realno bi Hrvatska s Bogdanovićem, Šarićem, Zupcem, Simonom, Hezonjom, Šamanićem i najboljima koje ima bila u europskom i svjetskom vrhu. Bez tih vrhunskih klasa, a Hrvatska nema neku srednju europsku klasu, ostaje vrlo tanka kvaliteta. Nije to problem samo Hrvatske, jer i Slovenija u kompletnom sastavu, samo bez Luke Dončića, gubi od Finske. S Dončićem konkuriramo za medalje, a bez njega nam se upitno i kvalificirati. Nema nam druge, mora se prionuti radu i stvaranju mladih igrača, što je zapostavljeno, a po tome su i ovi prostori postali poznati. Jedan pravi rezultat, reprezentativni ili klupski, već bi vratio košarku u naslovne role.

TEMPO: Kako razviti sustav rada s mladim košarkašima kad nitko ne štiti klubove koji proizvode igrače, svi mogu otići i prije 18. godine bez odštete?

Možda je nemoguće prekopirati sustav zaštite kao u nogometu, jer to je druga dimenzija, ali nešto se mora napraviti. Neuređeni su odnosi, kao Divlji zapad, stvaraš i plaćaš igrača, a on po isteku ugovora samo ode. Zna se godinama da stanje nije dobro, a nitko to ne pokušava preurediti. Očito, najlakše se lovi u mutnom.

TEMPO: Tako su menadžeri u košarci postali važniji od trenera, a menadžerske agencije moćnije od klubova?

Da, važniji su od trenera, a vode i politiku klubova. FIBA kao nadležna organizacija napravila je puno premalo, zapravo ništa po tom pitanju da bi se uredili odnosi. Pa jednog igrača okolo nudi po petero različitih menadžera. Nisam optimist da će se taj Teksas uskoro srediti. Očito, najlakše se lovi u mutnom.

Gašper Okorn bio je trener Olimpije od 2016. do 2018. godine te su tada dva puta bili prvaci Slovenije te jednom osvojili slovenski kup. FOTO: imago/Eibner Europa

TEMPO: Može li se Slovenija održati u europskom vrhu, kao prvak Europe i polufinalist Olimpijskih igara?

Dok imamo Dončića, može. Dončić i još četvorica koji uz njega odmah izgledaju dvostruko bolje. S Dončićem možemo dobiti svakoga osim najbolje američke NBA selekcije. U navijačkoj kulturi smo potpuno isti – kad ima rezultata, onda bi pola Slovenije htjelo pratiti reprezentaciju na gostovanjima, čim izgubimo od Finske, onda ništa ne valja.

TEMPO: Znači, potpuno su utemeljene usporedbe s Draženom Petrovićem, Kukočem, pa i Krešom Ćosićem prije njih?

Apsolutno, Luka Dončić je fenomen koji se rađa jednom u sto godina. Postoje talenti, pa vrhunske klase, a čudesni igrači kao Dončić još su nekoliko katova iznad toga. Svi su oni igrali košarku ispred svog vremena i to radi i Dončić sada. Teško je pojmiti da je Dončić sa samo 18 godina u vrhunskoj europskoj košarci vodio Real Madrid do titule prvaka Europe, kao i Sloveniju. Neobjašnjivo, fenomen, ne može se to riječima objasniti.

TEMPO: Cibona, Zadar i Split bore se za golu egzistenciju, a kako se dogodilo da u Sloveniji propadne čak i košarkaška institucija kao Olimpija i da je preuzme klub iz Zagreba – Cedevita?

U Sloveniji možemo samo zahvaliti Cedeviti i nakloniti se gospodinu Tedeschiju. Došao nam je u Ljubljanu sa svojim novcem i spasio Olimpiju. Donio je ozbiljan budžet, to je mašinerija, napravio je besprijekoran klub koji funkcionira u svakom detalju. Olimpija je prije njega 15 godina lutala krivom stazom i tko zna kako bi završila. Mogu samo biti ljubomoran što takva stabilna situacija u Olimpiji nije bila u vrijeme dok sam ja bio trener „zmajčeka“.

TEMPO: Kako komentirate to što Cedevita ima prvu momčad u Ljubljani, a razvojnu drugu momčad u Zagrebu? Pobijedili ste je u finalu Kupa, no moglo bi se dogoditi da Cedevita bude prvak Slovenije, a Cedevita Junior prvak Hrvatske?

Da, svakako jedinstvena situacija. Kao trener Cibone vjerujem da Cedevita Junior neće biti prvak u Hrvatskoj. Nije to samo razvojna momčad, to je Tedeschiju bio mudar potez, jer ako poželi otići iz Ljubljane i vratiti se u Zagreb, ima pripremljen teren. U svakom slučaju, na projekt Cedevita gledam pozitivno jer je Tedeschi jedan od rijetkih poduzetnika u cijeloj regiji koji svoj novac, potpuno transparentno i čisto, ulaže u košarku. Da barem imamo više takvih košarkaških entuzijasta.