Već 20 godina, otkako je filmski svijet šokirao filmom „Nepovratno“ i scenom nasilnog silovanja djevojke koju glumi Monica Bellucci, Gaspar Noé (58) smatra se jednim od najzanimljivijih francuskih redatelja. U njegovoj karijeri ispunjenoj filmskim provokacijama bilo je uspona, padova i ponovnih uspona, filmski festival u Cannesu ga obožava, a kada se prije četiri godine činilo da je njegova karijera otklizala u pogrešnom smjeru, on se slavodobitno vratio filmom „Klimaks“. Ponovo se našao u eliti, što je potvrdio i svojim posljednjim filmom „Vortex“ koji se upravo počeo prikazivati u francuskim i svjetskim kinima. Tim povodom razgovarali smo s ovim redateljem argentinskog podrijetla ekskluzivno za Nacional.

Priča o filmu „Vortex“ zanimljiva je utoliko što je prije početka snimanja filma Gaspar Noé preživio moždano krvarenje kada je, priznaje, bio blizu toga da umre. Osjetivši blizinu smrti, odlučio je snimiti film o ostarjelom paru koje glume slavni talijanski redatelj Dario Argento i francuska glumica Françoise Lebrun. Ona je pri tome dementna, a par posljednje dane svog života provodi u derutnom stanu. Film je posvećen njegovoj majci, ona je također oboljela od demencije u posljednjoj fazi svog života. Zanimljivo je da je film snimljen tako da je ekran podijeljen na dva dijela pa se odvojeno prati njegov i njen život.

Gaspar Noé ima razloga za zadovoljstvo. Osim što kritika iznimno hvali film „Vortex“ koji je pobijedio na nekoliko europskih festivala, on je i privatno postao drugačija osoba. Priznaje da se nakon oporavka od moždanog krvarenja odlučio promijeniti te se ostavio cigareta, droge i alkohola. O svojim porocima javno je govorio, sada javno govori kako više nije ovisnik.

‘Vortex’ je film o ostarjelom paru, a na ekranu se prati svaki od njihovih života. FOTO: RECTANGLE PRODUCTIONS

NACIONAL: Nakon niza filmova kojima ste provocirali gledatelje scenama seksa, nasilja i drogiranja, „Vortex“ se smatra promjenom u vašoj karijeri. Zašto ste odlučili snimiti film o stanju ljudske svijesti?

Prije nego što sam 2009. godine režirao film „Ulaz u prazninu“, bavio sam se istraživanjem stanja ljudske svijesti, u to istraživanje su bili uključeni i šamani. Nakon što sam snimio taj film, prestao sam se baviti istraživanjem ljudske svijesti. No na proslavi svog 50. rođendana doživio sam radikalno iskustvo koje me inspiriralo da snimim film „Klimaks“. Prije dvije i pol godine preživio sam moždano krvarenje, nakon čega sam prestao s pušenjem, prestao sam tulumariti, ostavio sam se alkohola i droge, tako da sam od tada čist. Nakon toga došlo je do pandemije koronavirusa pa su me brojni producenti pitali imam li neku ideju za film s dva ili tri glumca koji bi bio snimljen u malom prostoru. Tada je zbog pandemije bilo nemoguće snimati drugačije filmove. Razmislio sam i sjetio se ideje o filmu o starijem paru, pri čemu mi je inspiracija za ulogu dementne žene bila moja majka koja je potkraj života živjela s demencijom. Isprva sam želio snimiti dokumentarac o tome, nisam želio snimiti igrani film jer sam smatrao da je takav film već snimljen. Bio je to film „Ljubav“ koji je Michael Haneke režirao prije 10 godina. A onda sam ipak odlučio snimiti taj film, ali s univerzalnom pričom o svakodnevnim problemima starijeg para koji živi s demencijom. Sjećam se svoje majke kada ju je zahvatila demencija, pomislio sam da je to stanje slično onome u koje sam ja upadao konzumiranjem LSD-a. Međutim, kada uzmeš male količine LSD-a to stanje traje 24 sata, a njeno stanje je bilo sve lošije i lošije. Gledajući svoju majku razmišljao sam o alternativnim stanjima svijesti, u njoj sam vidio ona stanja koja sam opisao u filmovima „Ulaz u prazninu“ i „Klimaks“. Demencija je stanje terora, vjerojatno gora od onog stanja koje je CIA stvorila zarobljenicima u Iraku. Demencija je prirodno i univerzalno stanje s kojim se većina ljudi ne želi suočiti i ne želi gledati film na tu temu. Moja majka je umrla dok sam snimao film „Vortex“. Ono što me iznenadilo jest to da je film osvojio nekoliko nagrada na svjetskim festivalima te je postao vrlo uspješan. A to je jeftin film, dvoje glavnih glumaca, jedna lokacija. Film sam snimio tako da je ekran podijeljen na dva dijela, što mi isprva nije bila namjera. No drugog dana snimanja, gledajući ono što smo snimili prvog dana, shvatio sam da će film imati jači utisak ako ga snimam kao sliku u slici.

NACIONAL: Nikada niste krili da koristite droge. Kako ste se osjećali nakon što ste se odlučili očistiti od droge?

Čist sam već dvije i pol godine i nikada mi se nije dogodilo ono što mi se prije događalo, blackout i slične stvari. Ostavio sam se i cigareta, što se tiče alkohola ponekad popijem čašu crnog vina. Imao sam sreću da dobijem poruku kako se trebam ostaviti svega toga.

NACIONAL: Jeste li pomislili da ćete umrijeti zbog moždanog krvarenja?

Dogodilo se to da sam za Božić 2019. bio u restoranu gdje sam se otrovao jedući školjke. Dva dana nakon toga prijatelj je došao kod mene kako bi me odvukao u klub u kojem je slavio rođendan. Otišao sam, iako sam se osjećao potpuno iscrpljeno. Ujutro, nakon te zabave, osjećao sam da se nešto čudno događa s mojom glavom. U jednom trenutku kao da sam čuo malu eksploziju. Na sreću, imam prijatelja koji je preživio moždano krvarenje pa sam odmah posumnjao da se to i meni dogodilo. Otišao sam do bara preko puta svog stana i shvatio da ne mogu kontrolirati lijevo oko. Zamolio sam konobara da pozove hitnu pomoć. Odvezli su me u bolnicu i spasili. I što se tada dogodilo? Dali su mi morfij. Cijeli život želio sam probati morfij. Mogao sam umrijeti tijekom sljedećih nekoliko dana ali, na sreću, nije bilo težih oštećenja na mozgu, tako da sam preživio. Kao što sam rekao, nakon toga prestao sam pušiti, prestao sam unositi razne kemikalije u tijelo. Postao sam čista osoba koja želi snimati čiste filmove za čistu publiku.

NACIONAL: Je li ta apstinencija djelovala na način na koji ste snimali film „Vortex“? Jeste li tijekom snimanja bili u drugačijem mentalnom i psihičkom stanju?

Ne baš. Ono što je utjecalo na mene bila je činjenica da je tijekom snimanja filma nekoliko mojih prijatelja umrlo od korone. Neki su umrli od starosti, poput oca moje supruge Lucile Hadžihalilović te prijatelji mog oca. Umro je i otac mog najboljeg prijatelja kojeg sam zvao ujakom. Trebalo se nositi sa svim tim događajima.

NACIONAL: „Vortex“ je i film o smrti. Postoji li pri tome poveznica s događajima koje ste spomenuli?

U stvarnosti, smrt ne postoji. Postoji život i to kao san unutar sna. U filmu se govori o ograničenjima života, o tome kako život nestaje. Smrt ne postoji i nije tema ovog filma.

NACIONAL: U filmu „Vortex“ pojavljuje se sin starijeg para koji je narkomanski ovisnik. Je li u tom dijelu film autobiografski?

Ne, jer „Vortex“ nije autobiografski film. U filmu je autobiografsko to što su glavni likovi, kao i moji roditelji, intelektualci, i to da žena pati od demencije, kao što je i moja majka patila. To nije film o mom životu. Osim toga, njihov sin u filmu je ovisnik o heroinu, a ja nikada nisam uzimao heroin. Jednostavno sam smatrao da će film biti dirljiviji ako u priču uvedem sina koji je gubitnik i čiji život tone poput Titanika. Likovi iz filma mješavina su ljudi koje dobro poznajem.

Scene iz filmova Gaspara Noéa – ‘Klimaks’ iz 2018. i ‘Nepovratno’ iz 2002. godine. FOTO: RECTANGLE PRODUCTIONS

NACIONAL: Nakon iskustva koje vas je dovelo do ruba smrti, jeste li razmišljali o snimanju optimističnijih filmova koji slave život?

Pa „Vortex“ slavi život.

NACIONAL: Čini se da „Vortex“ slavi smrt.

Želio sam reći da nas sve čeka isti kraj. Vjerojatno ste gledali film „Irac“ Martina Scorsesea, u njemu ima grozomornih ubojstava, ali svi oni pozitivci na kraju također umiru, zar ne? Jedan od redatelja koji je na mene snažno utjecao bio je Sam Peckinpah. On je cijeli život govorio kako želi snimiti film koji slavi život, a umjesto toga snimao je filmove u kojima se ljudi bore za svoj život. Nakon svakog takvog filma rekao bi „Moj sljedeći film slavit će život“. I nikada nije snimio takav film jer su svi njegovi filmovi bili uspješni pa se nije želio mijenjati.

NACIONAL: Zašto ste za glavnog glumca filma „Vortex“ odabrali Daria Argenta, slavnog talijanskog redatelja koji je karijeru započeo kao filmski kritičar?

Sjećam se trenutka kada sam gledao njegovu verziju filma „Fantom iz opere“ koju je snimio 1998. godine. On je došao promovirati film u Parizu, a prije projekcije održao je jednosatni govor u kojem je na duhovit način objašnjavao svoj film, a da mu pritom nitko iz publike nije postavio pitanja. Publika je oduševljeno pljeskala njegovu izlaganju, a on je izgledao kao komičar. Tada sam rekao da će Argento jednog dana glumiti u mom filmu. Dvadesetak godina kasnije smo se susreli i tada sam shvatio da on jako dobro govori francuski. Nakon toga sam nazvao njegovu kći Asiu Argento i pita je može li nagovoriti svog oca da prihvati ulogu u mom filmu. Ona je to i napravila, a ja sam otputovao k njemu u Rim. Kako mi je rekao da nije gledao nijedan moj film, tako sam mu donio DVD s mojim filmom „Ljubav“ iz 2015. Bila je to greška jer je Argento insistirao da ga pogledamo zajedno. I tako smo mi u 11 ujutro gledali moj film koji je dijelom pornografski. Nakon što smo pogledali film, otišli smo na ručak, a Argento se vjerojatno pitao kakav ću mu to film predložiti. Nazvao je svoju kći Asiu i pitao je kakav bi to filmski projekt mogao biti ako je moj prethodni imao pornografske scene. Imali smo dug razgovor u kojem sam mu objasnio kako zamišljam njegov lik i on je na kraju prihvatio glumiti u mom filmu.

NACIONAL: Svojedobno ste rekli da vas ne zanima komercijalna strana vaših filmova. Kako se u to uklapa „Vortex“?

Komercijalnost mojih filmova brine moje producente, mene baš i ne. Gledajte, Hanekeov film „Ljubav“ bio je komercijalno uspješan film. Nikada nisam pomislio kako film koji režiram mora vratiti uloženi novac. Znam da film „Klimaks“ nije bio velik komercijalni hit, ali nije ni izgubio novac. „Ulaz u prazninu“ je bio komercijalni promašaj, ali su ga neki smatrali umjetnički uspješnim. Moj jedini film koji je usrećio producente bio je „Nepovratno“ s Monicom Bellucci iz 2002. Kada si mlad želiš kupiti kuću s bazenom i šampanjac svojoj djevojci. No kada ostariš onda se svojim filmovima želiš natjecati sa svojim filmskim idolima iz prošlosti. Prije nego što sam postao redatelj, gledao sam filmove redatelja kao što su Kenji Mizoguchi i Rainer Werner Fassbinder. To su autori s kojima sam se želio nadmetati.

NACIONAL: Kako je izgledalo snimanje filma „Vortex“, je li točno da je veći dio dijaloga u filmu nastalo improvizacijom glumaca?

Najdirljiviji dijelovi filma „Vortex“ dolaze od samih glumaca. Alex Lutz glumi njihova sina i on je televizijski komičar koji je postao redatelj. I taj komičar glumi u mom filmu koju uopće nije duhovit. Što se tiče Darija Argenta, rekao sam mu da za njega nemam nikakvih dijaloga i da treba biti ono što jest, a to je filmski kritičar. Ujedno, rekao sam mu da u filmu ne spominje ni svoje ime, ni ime Bernarda Bertoluccija, neka ne spominje talijansku kinematografiju i neka se posveti japanskoj ili njemačkog kinematografiji. Françoise Lebrun sam rekao da improvizira koliko god hoće, ali kako glumi dementnu osobu, onda ne želim razumjeti ništa od onog što govori. Stoga sam joj dao snimke osoba koje su dementne ili boluju od Alzheimerove bolesti. Uglavnom, na snimanju nisam znao kako će neka scena završiti. Od 2002. i filma „Nepovratno“ ne pišem dijaloge za svoje filmove. Volim ih izmišljati na snimanju s glumcima s kojima radim. Nikada ne bih mogao biti redatelj koji snima filmove na temelju tuđih scenarija.

NACIONAL: Anthony Hopkins osvojio je Oscara za ulogu dementne osobe u filmu „Otac“. Jeste li gledali taj film i što mislite o njemu?

S narativne strane film je sjajan jer se njegova radnja odvija iz perspektive glavnog lika, dementne osobe, pa mi kao publika nikada ne znamo tko stoji ispred njega. Tako da ne znamo što je stvarnost, a što mašta.

NACIONAL: Prije filma „Vortex“ režirali ste kratki film „Summer of 21“ za modnu kuću Saint Laurent, u kojem glavnu ulogu ima Charlotte Rampling. Kako je došlo do te suradnje?

Puno novca, puno šampanjca i potpuna kreativna sloboda. Dobio sam scenarij koji je imao pet rečenica. Snimanje je trajalo pet dana, Charlotte Rampling je nevjerojatna, postigli smo uspjeh. Netko je rekao kako su mi dali novac da napravim tulum. To sam i napravio. Ali uživao sam i na snimanju filma „Vortex“, to je neka vrst mog narcisoidnog uživanja jer sam radio s glumcima koje obožavam i bavio sam se temom do koje mi je stalo. Jedini problem je bio što smo film „Vortex“ snimali u malom stanu u koji je trebalo ugurati 20 ljudi i to u vrijeme kada su svi bili paranoični zbog pandemije koronavirusa. Glumci su bili cijepljeni, svi smo nosili maske, a u stanu je bilo jako vruće. Tijekom pet tjedana snimanja osjećao sam se kao kapetan podmornice Kursk koji želi izaći i udahnuti zrak. Na kraju sam bio jako zadovoljan rezultatom.