Već 15 godina Paolo Sorrentino je jedan od najznačajnijih ne samo talijanskih, nego i europskih redatelja, naročito otkako je njegov film „Velika ljepota“ iz 2013. osvojio Oscara za najbolji film na neengleskom jeziku. Napulj, grad u kojem je rođen prije 54 godine, njegova je muza, vratio mu se i novim filmom „Parthenope“ koji se 30. siječnja počinje prikazivati u hrvatskim kinima.

Parthenope je stari naziv za Napulj koji potiče iz grčke mitologije. To je bilo ime sirene iz Homerove „Odiseje“, a djevojku imena Parthenope u ovom filmu glumi Celeste Dalla Porta. Ona je pametna i lijepa antropologinja koja želi postati glumica, mnogi su zaljubljeni u nju, ali nju zaintrigira pisac John Cheever kojeg glumi Gary Oldman. Cheever nije izmišljeni lik, on je slavni američki pisac koji je potkraj života, u sedamdesetim godinama, kada se radnja filma i odvija, živio i u Napulju.

Ovaj 66-godišnji britanskih glumac, osvajač Oscara za ulogu Winstona Churchilla u filmu „Prijelomni čas“ iz 2017., posljednjih godina najpoznatiji je po glavnoj ulozi u seriji „Slow Horses“, do sada su prikazane četiri sezone. Iako već neko vrijeme govori kako se sprema na odlazak u mirovinu, i dalje je jedan od najprepoznatljivijih glumaca zbog uloga u filmovima kao što su „Bram Stoker’s Dracula“, „Leon profesionalac“, „Peti element“, franšizama „Batman“ redatelja Christophera Nolan te „Harry Potter“.

Na ekskluzivni intervju za Nacional u povodu filma „Parthenope“ došao je poprilično neurednog izgleda. Odmah nam se ispričao i potvrdio kako snima novu sezonu serije „Slow Horses“, u kojoj je njegov lik doista neuredan, ali inteligentan, bivši tajni agent. Kao i u seriji, ali i u filmu „Parthenope“, Oldman je vraški pametan, zabavan i iskren i bit će šteta ako doista uskoro ode u glumačku mirovinu.

Scena iz TV serije ‘Slow Horses’ u kojoj Gary Oldman igra glavnu ulogu. FOTO: Supplied by LMK/Landmark/Profimedia

NACIONAL: Koja je bila vaša prva reakcija kada vam je Paolo Sorrentino ponudio ulogu Johna Cheevera u filmu „Parthenope“?

Iskreno govoreći, već sam godinama obožavatelj Paola Sorrentina. Za njega bih pristao glumiti bilo koju ulogu. Glumio bih i papu. No to kako je došlo do suradnje na ovom filmu je doista neobično. Bio sam gost na nekom filmskom festivalu, davao sam intervju i upitali su me s kojim bih redateljem želio raditi. Rekli su da sam tijekom godina radio s raznim redateljima kao što su Francis Ford Coppola, Oliver Stone i tako dalje. Rekao sam da nemam takvih ambicija. Možda bi u obzir došao Paul Thomas Anderson jer je on vrlo zanimljiv filmaš. I onda sam rekao: ako želite da budem iskren s vama, prvi na mojoj listi vjerojatno bi bio Paolo Sorrentino. Dodao sam kako se to vjerojatno neće dogoditi. I Sorrentino je to pročitao. Netko mu je obratio pažnju na taj intervju. On je odlučio potražiti me, kontaktirao me i kazao: „Čujem da si moj obožavatelj. Bi li došao u Italiju i glumio u mom filmu? Mala je to uloga, ali vrlo interesantna“. Znao sam ponešto o Johnu Cheeveru, ali ne previše. Radi se o romantičnoj, ukletoj, defektnoj verziji Johna Cheevera. To je jedna slika tog čovjeka. To je Cheever iz mašte Paola Sorrentina. On je veći poznavatelj Cheevera nego što sam ja. Rekao mi je kako želi da odglumim vrlo tužnu, melankoličnu verziju pijanca, što je Cheever također bio.

NACIONAL: Zbog ove uloge morali ste mijenjati frizuru, posljednjih godina svi vas prepoznaju po dužoj kosi.

Da, prepoznaju me po frizuri iz serije „Slow Horses“ i u ovom filmu morao sam nositi periku. To je bilo jedino upozorenje Sorrentinu, kazao sam mu kako mogu odigrati tu ulogu, ali ne mogu pristati na šišanje. Zato sam pristao na periku. Nisam baš obožavatelj perika, ali nije bilo drugog rješenja. Kako snimam nove epizode serije „Slow Horses“ tako me možete prepoznati kao Jacksona Lamba.

Celeste Dalla Porta i Gary Oldman u filmu ‘Parthenope’. FOTO: Gianni Fiorito

NACIONAL: Koje su to kvalitete koje imaju Sorrentinovi filmovi zbog čega ste željeli raditi s njim? Je li to njegov vizualni stil ili teme filmova?

Tijekom godina gledao sam sve njegove filmove. Na streaming platformama imate omiljene serije i jedva čekate da pogledate novu sezonu. Kažete „jedva čekam novu sezonu“. E tako se ja osjećam s filmovima Paola Sorrentina. Kada se pojavi njegov novi film, moja reakcija je uvijek ista: „Bože, novi Sorrentinov film. Jedva ga čekam pogledati“. Od njega ću dobiti nešto filozofsko jer on ima vrlo osoban pogled na život i ljude, poseban je način kako on na to gleda. Dobit ću nešto pametno i duhovito. Vidjet ću predivnu vrstu ljudi s greškom s kojima se može svatko povezati, bilo da je gledatelj Talijan, Amerikanac ili netko treći. Volim način na koji on priča priče, volim kako ih vizualno predstavlja. Evo, u filmu „Parthenope“ imate scenu u kojoj pogrebnu procesiju zaustavlja neka vrsta čudovišnog vozila. Kako ja to vidim, pogreb predstavlja smrt jedne osobe, čudovišna mašina predstavlja smrt mnogih. I tu imate biskupa i profesora, najprizemnijeg lika u filmu koji upada u irealnu situaciju. To je za mene filmska umjetnost, to je ono što film treba biti.

NACIONAL: Napulj je grad u kojem je Sorrentino odrastao, koji je inspiracija za njegove filmove. Što ste znali o Napulju prije nego što ste došli na snimanje ovog filma?

Volim Italiju i posjetio sam je nekoliko puta. Volim Amalfijsku obalu, tko je ne bi volio? Predivna je. Nikada nisam bio na Capriju, jedino sam plovio u njegovoj blizini. Uglavnom, nisam dovoljno dobro upoznao Napulj. Znate, kada sam negdje putovao, najčešće je to bilo zbog posla, a tada ne dobivate priliku razgledati grad. Siguran sam da u Napulju postoje dijelovi grada koje je opasno posjećivati. A ja imam romantičan pogled na Napulj. U nekom trenutku želio bih se vratiti u Napulj kao turist.

NACIONAL: Odnos Johna Cheevera, kojeg vi glumite, i djevojke Parthenope, koju glumi Celeste Dalla Porta, prekrasno je napisan. Što vi mislite o njihovu odnosu?

Gledajte, ona se nada da bi, jednog dana, mogla biti spisateljica. Kada prvi put susretne Cheevera, ona ne zna tko je on, dolazi do malo flerta i malo zaljubljenosti, ali je očito da je njihova veza nemoguća. No mislim da je to prisutno. On ujedno funkcionira kao osoba koja je upozorava. Kao da joj govori – ako razmišljaš živjeti od pisanja, samo pogledaj kako sam ja završio. Usamljen sam. To je inače tako. Ako si slikar ili pisac, a vi ste novinar pa to znate, zatvoriš se u sobu i fokusiraš na nešto. Ako si glumac, kipar, slikar ili pijanist, moraš se žrtvovati i isključiti se od svega. To su sebična zanimanja, moraš se izolirati i od obitelji. I zato joj ja u filmu, s malo riječi, poručujem: „Pogledaj me. Želiš li završiti poput mene?“. Zatim ona pomisli da bi mogla postati glumica, a na kraju završi kao antropologinja. Ovaj film je antropologija, to je putovanje kroz život u kojem skrenete s puta, a onda sretnete utjecajnu osobu koja vas upozori kako ne želite biti s takvim ljudima. To je kao da upadnete u loše društvo, počnete se drogirati, počnete previše piti, previše partijati, a onda dođete sebi i vratite se na put koji se zove život. I zato mi se sviđa način na koji je Sorrentino stvorio scenu u kojoj se ona i ja posljednji put susrećemo. Rekao mi je da želi scenu iz vesterna. Rekao mi je da želi da izgledam poput kauboja. I tada joj Cheever izgovara predivnu rečenicu kako ne želi više oduzeti ni minutu njezine mladosti. Na kraju, na neki se način okrećem i odlazim u mrak a ona odlazi u suprotnom smjeru, prema svjetlu, prema nadi, prema životu.

NACIONAL: Nedavno ste rekli da razmišljate o odlasku u mirovinu, bi li neko idilično mjesto poput Napulja bilo idealno za život u mirovini? Cheever je također u kasnijoj dobi živio u Napulju.

Ja sam, na neki način, već u mirovini, a za život u mirovini odabrao sam Palm Springs, gdje sada živim. To prekidam samo kako bih glumio Jacksona Lamba u seriji „Slow Horses“, a onda odmaram tri mjeseca. A onda sam opet Jackson Lamb pa nakon toga imam sedam mjeseci slobodno. I onda sam opet Jackson Lamb, a u međuvremenu sam pet dana bio na snimanju filma „Parthenope“ i jedan dan na snimanju „Oppenheimera“ redatelja Chrisa Nolana. Kako bi se to reklo, moj život je godišnji odmor. Imam sunce, veliko nebo i planine, time sam se sakrio od svih sranja.

NACIONAL: Kako je moguće sakriti se od ljudi nakon što ste kroz glumu proživjeli nekoliko života? Održavate li taj interes za ljude i život i dalje?

Pa to je u nama, zar ne? Ne možete to isključiti, barem ja ne mogu. Gledajte, volio bih se jednog dana doista umiroviti. Ne želim se baviti ovim poslom s 80 godina. Naravno, ako ću živjeti toliko dugo. Gledam neke stare glumce i mislim si kako možda još uvijek glume jer su se razveli pa im treba novac. Razumijem zašto ljudi nastavljaju raditi, ali se nadam da neću biti jedan od njih. Mene, mimo glume, zanimaju neke druge stvari. Sada imam više vremena tako da sam posvećen drugim stvarima umjesto da se samo presvlačim i glumim da sam netko drugi.

Dean Sinovčić, Nacionalov novinar, u razgovoru s Garyjem Oldmanom. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Koji su to vaši drugi interesi u životu?

Kod kuće se jako često bavim fotografijom. Uvijek sam fotografirao, ali na starinski način, koristio sam kemikalije za razvijanje fotografija. To me najviše zanima, to je moj hobi. Kod kuće imam mračnu sobu za razvijanje fotografija i previše fotoaparata. Postaneš ovisan o tome. Imam zanimljivu kolekciju objektiva iz 19. stoljeća koje koristim za fotografiranje. Najsretniji sam kada razvijam fotografije u mračnoj sobi. Ima nešto u tom procesu razvijanja fotografija, odmah mi se snizi tlak. Volim fotografirati ljude, ali i pejsaže. Topografija Kalifornije je vrlo zanimljiva.

NACIONAL: Što radite s fotografijama? Uokvirite ih i objesite na zid?

Neke objesim na zid, neke dajem prijateljima, a neke gledam određeno vrijeme, a onda ih spremim u ladicu.

NACIONAL: Prema ovome što ste rekli, sve se to čini nostalgičnim. Jeste li nostalgična osoba?

O, da, to je vrlo nostalgično. I da, jako volim 19. stoljeće. Da budemo načisto, postoji puno toga lošeg vezano za 19. stoljeće i ne znam bih li se želio vratiti u to vrijeme. Međutim, kada gledam crno-bijele fotografije, želim biti na njima. Evo, pomislim na vremena kada je Belmondo hodao Croissetom u Cannesu, bilo je to 1962. godine, i pomislim: je…no, da sam barem tada bio tamo. Mora da je tada bilo jako zanimljivo. A danas imamo influencere. Pojma nemamo tko su oni. I ne želimo znati. Nekada davno u Cannesu naišli bismo na Marcella Mastroiannija, Belmonda, Alaina Delona, Truffauta i Godarda. To mora da je bilo posebno vrijeme. Evo, ja sam bio u Cannesu prije 30 godina i susreo Akira Kurosawu. Tada je već bio star, ali morao si ga primijetiti s onim sunčanim naočalama koje je nosio. Bio sam nevjerojatno uzbuđen kada sam ga vidio.

NACIONAL: S druge strane, mi novinari ćemo za 20 godina reći – nekada davno u Cannesu mogao si susresti Garyja Oldmana i popričati s njim.

Gledajte, neku večer sam susreo Michaela Barkera, predsjednika kompanije Sony Pictures Classics. Bilo nam je zabavno pa je rekao kako stvarno voli seriju „Slow Horses“. I onda je dodao kako je sa 17 godina obožavao seriju „Columbo“, a sada njegov sin obožava seriju „Slow Horses“.

NACIONAL: Isto je i s nama, novinarima. Mi smo vas obožavali u filmu „Bram Stoker’s Dracula“, a naša djeca vas obožavaju zbog uloge u „Harryju Potteru“. Po kojoj ulozi biste voljeli da vas pamte?

Laska mi kada mi ljudi priđu i kažu „Gary, mogu li se fotografirati s vama?“, kao i kada traže autogram. Međutim, danas jako često traže autogram od mene jer ga zatim prodaju na eBayu. Za promjenu, bilo bi lijepo kada bi mi prišao neki klinac i upitao me može li dobiti moj autogram. I onda otvorio knjigu s autogramima, starinsku koja služi za prikupljanje autograma. Ja sam, kao klinac, imao samo dva autograma. Imao sam autogram glumca Petera Fincha, dobio sam ga kada sam imao devet godina. Drugi autogram bio je onaj Georgea Besta. Danas, kada mi ljudi prilaze i traže autogram, imaju moje fotografije iz filma „Dracula“ i „Harry Potter“. To mi laska, ali ja sam glumio i u mnogim drugim filmovima.

NACIONAL: Spominjali ste odlazak u mirovinu, jeste li pritom zamišljali oproštajnu scenu u nekom filmu kojom biste željeli okončati glumačku karijeru?

Možda sam već odglumio takvu scenu, i to u filmu „Parthenope“. Scenu kada padnem sa stolice usred rečenice koju izgovaram. Možda sam mogao pasti s čamca. I to je to. Ne želim da me paparazzi proganjaju i fotografiraju kao, recimo, Genea Hackmana. Hackman ima 93 godine i onda svi komentiraju kako to izgleda. Gene Hackman sada ne izgleda kao nekada jer je vrlo, vrlo star čovjek. Pročitao sam taj članak o njemu u kojem su napisali da dva dana zaredom nosi istu odjeću. Pa ja imam 66 godina i činim to isto.