“Od Preka do vrha svijeta”, biografija 96-godišnjeg Budimira Lončara, posljednjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova, nastala na temelju 16 godina njegovih razgovora s povjesničarom Tvrtkom Jakovinom, u izdanju Frakture, predstavljena je sinoć u punoj Kristalnoj dvorani hotela Westin u Zagrebu.

Glumica Urša Raukar najprije je pročitala pismo Latinke Perović, beogradske povjesničarke i bivše političarke i nekadašnje predsjednice Antifašističkog fronta žena Srbije, a potom je glumac Rade Šerbedžija pročitao govor koji je na promociji trebao izgovoriti povjesničar umjetnosti Tonko Maroević, veliki prijatelj Budimira Lončara koji je na žalost preminuo 11. kolovoza. Maroević je u pismu svjedočio kako je Budimir Lončar od početka svoje diplomatske karijere veliku pažnju pridavao umjetnicima i pomagao im u njihovom proboju na svjetska tržišta. Šerbedžija se pak prisjetio kako je glumačkoj postavi predstave ‘Oslobođenje Skoplja’ 80-ih godina u Americi Budimir Lončar iz vlastitog džepa platio novac za hotel jer su ostali bez prebijenog novčića, a država ni tada nije baš bila preizdašna prema umjetnicima.

O knjizi su govorili i Tomislav Jakić, novinar i savjetnik bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, bivši predsjednik Ivo Josipović i autor knjige Tvrtko Jakovina. Publici, u kojoj su između ostalog bili i bivši predsjednik Stjepan Mesić, bivši premijer i predsjednik Sabora, najdugovječniji hrvatski političar, 100-godišnji Josip Manolić, gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel, bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, njemački veleposlanik Robert Klinke, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić i brojni drugi ugledni uzvanici iz svijeta diplomacije i politike, na kraju se obratio i sam Budimir Lončar. Njegov govor prenosimo u cijelosti:

“Diplomacija je bila i ostala moj život, kao što je to rekao Tomica (Tomislav Jakić). Mnogima ta riječ priziva scene glamura i dekadencije. Doduše, legenda kaže da su prvi diplomati bili anđeli, nebeski glasnici na zemlji. Nekad se za ambasadora govorilo i da je to pošteni izaslanik, koga su poslali u inozemstvo da laže za dobro svoje zemlje. Davno su to prošla vremena. Glamura je u diplomaciji sve manje, anđeli ne hodaju zemljom, a laži nikad nisu bile kraće.

Diplomata ima puno u svijetu, ali nema uspješnog diplomata bez profesionalnog i osobnog integriteta, bez otvorenosti za pluralizam ideja i privrženosti univerzalnim ljudskim vrijednostima. I naravno, bez kredibiliteta unutrašnje i vanjske politike zemlje koju predstavlja.

U idealnom smislu, pojam je vrlo identičan s pojmom prijateljstva. Jer, ideal je cilj diplomacije promicati mir, razumijevanje i suradnju. Uvažavati drugoga i drukčije. Širiti prijateljstvo među zemljama u pluralnim civilizacijama. Dijeliti zajedničku odgovornost za dobrobit svih u našem velikom globalnom selu. U okviru diplomacije posebno je važno umijeće pregovaranja, ustrahivanje interesa i spremnosti za zajedničkim naporima.

Puno sam pregovarao, multilatelarno u Pokretu nesvrstanih i u Ujedinjenim narodima, ali i bilatelarno sa svima u Europi i širom svijeta. Danas je više nego ikad to umijeće neophodno jer svijet je duboko poremećen, a globalne prijetnje zastrašujuće. O svemu sam tome godinama razgovarao s Tvrtkom Jakovinom, autorom ove knjige. Naš je prijateljski dijalog plod divnog međugeneracijskog susreta. Mene su veoma zanimala razmišljanja mladog, nadarenog, informiranog, modernog povjesničara, a njega svjedočenja o vremenu i temama kojima se profesionalno bavio.

Zaista, kao što je istakla Latinka Perović, svjedok se našao pred povjesničar, a povjesničar u svijetu svjedoka. Imao sam stalni osjećaj odgovornosti upravo na toj činjenici koju je jako lijepo istakao i objasnio predsjednik Josipović da je Tvrtko ostao vjeran istini koja je svrha povijesti. I da je on jedno osvjetljenje zastranjivanja, ideologiziranja i naravno lažnog prikazivanja povijesti.

Vrlo sam zahvalan Tvrtku na ogromnom njegovom angažmanu. Bio je to strpljiv, uporan i dosljedan rad. Počašćen sam što je knjiga izašla u Frakturi koju su Seid i Sibila Serdarević i njihov tim doveli na vrh europskog izdavaštva. Sve nas zadužili su najboljom europskom i svjetskom literaturom. Seid je inicirao i svojevrsni nastavak ove knjige, nastojao se fokusirati na neka moja specifična sjećanja i refleksije s vremenske distance. Na toj knjizi radi Ivica Đikić, naš cijenjeni novinar i pisac. Nadamo se da će izaći u prvom kvartalu sljedeće godine.

Dakle, ja sam se ovdje pred vama ovdje obvezao, a vjerujem i Ivica Đikić, da ćemo završiti i tu knjigu.

U knjizi pred vama spominju se brojna imena, njih preko hiljadu. Gotovo isto toliko njih nije na žalost moglo biti ovdje. Odnosi se to i na moje brojne kolege, kolegice, suradnike i suradnice iz Ministarstva vanjskih poslova. Njihov je rad neraskidivo utkan u sve moje aktivnosti. Od svakoga sam učio i nešto naučio i tako se razvijao profesionalno, a i ljudski.

Sretan sam što su večeras ovdje među nama Srđan Kevin i Damir Grubiša, moji kolege, saradnici i prijatelji iz tog vremena.

Upravo je zahvalnost osjećaj koji me danas osjećaj koji me danas potpuno zaokuplja i okuplja. Kao i uzbuđenje što smo se našli svega nekoliko desetaka metara od zgrade Pete realne gimnazije u kojoj sam napravio prve korake u obrazovanju i rađanju svjetonazora, gdje sam imao sreću da mi je razrednik bio Bogdan Ogrizović koji mi je otkrio što je to sloboda i koji put vodi da se oslobodimo okupacije u fašizmu.

Ipak na kraju ostaju tri osobe kojima dugujem i sve i to da sam danas tu pred vama: moja majka, Koća Popović i moja supruga Janja. Majka me ispratila iz Preka u veliki svijet kad sam imao 11 godina. Rekla mi je: “Sine, voli ljude, ali budi oprezan. U ljudima je dobro i zlo. Ne budi ohol, budi skroman.” Njene su riječi uz mene cijeli moj život. Mada sam ja agnostik, u svim događanjima značajnima u mom životu, pogotovo u opasnim okolnostima, u situacijama kad su se ispred mene pojavile dileme, majčin blagoslov je bio stalno prisutan.

Koča Popović svojom erudicijom, samokritičnošću i povjerenjem koje je imao prema meni ima centralno mjesto u mom rastu kao diplomate, a i kao osobe.

I konačno, moja supruga Janja, njoj dugujem sve. Za njen plod, upornost, skrb, za nepresušnu energiju, za hrabrost u najtežim našim trenucima, za držanje u granicima moga nekad pohlepnog ega. Mislim da će večeras ovolika priznanja i komplimenti koje sam doživio za nju biti jedan ne samo šok, nego i veliki posao. Ona će smatrati da treba sada to meni istjerati dotle da bude što manje prisutno u mom uvjerenju.

Ova je knjiga Tvrtkova, još jednom hvala vam na njoj, ipak, ja ju u mislima, naravno, uz Tvrtkovu suglasnost, posvećujem majci, Koči i Janji, i našoj velikoj i maloj djeci, s ljubavlju prema njima i s vjerom da je jugoslavenska diplomacija imala značajnu ulogu u svijetu, a ja unutar nje, u mjeri u kojoj sam znao i mogao. Dopustite mi da parafraziram velikog Simónea Bolívara – Orao moj.

I na kraju jedno vrlo intimno osjećanje koje je zapravo ne samo večeras prisutno, koje mene stalno osokoljava, stalno me čini zadovoljnim i odgovornim, a to je – vjerujem da sam ja sretan čovjek. Hvala.”

Nacional je nedavno prvi objavio i intervju s autorom knjige, povjesničarom Tvrtkom Jakovinom koji možete pročitati ovdje:

TVRTKO JAKOVINA: ‘Budimir Lončar odbio je rad u hrvatskoj diplomaciji, ne zbog Tuđmana već ljudi oko njega’

Povjesničar Tvrtko Jakovina imao je privilegij petnaestak godina razgovarati s posljednjim ministrom vanjskih poslova Jugoslavije, bivše diplomatske velesile. Razgovarao je i s ključnim ličnostima drugih, doista “velikih”, ali i “bivših” velesila, a nakon mukotrpnog rada u mnogim arhivima iza uglednog zagrebačkog povjesničara ostaje jedinstveni magnum opus koji se ne dade svrstati ni u biografiju ni u povijest diplomacije i upravo u toj nemogućnosti, ali i jedinstvenoj sintezi krije se qualitas occulta ove knjige. Budimir Lončar – Od Preka do vrha svijeta biografija je dalmatinskog partizana, jugoslavenskog diplomata i savjetnika hrvatskih predsjednika, ali i povijest Narodnooslobodilačke borbe, sukoba Tita i Staljina, otvaranja Jugoslavije prema Zapadu, kulturne scene New Yorka pedesetih godina, Indonezije, Pokreta nesvrstanih, Zapadne Njemačke, tragičnih događaja devedesetih godina i naknadnih pokušaja da se prevlada njihovo nasljeđe. I povijest i biografija koja se dotiče ključnih ličnosti dvadesetog stoljeća, od Josipa Broza do Mihaila Gorbačova i Georgea Busha, od Koče Popovića preko Sukarna i Henryja Kissingera do Jimmyja Cartera i Ronalda Reagana.

“Budimir Lončar jedan je od veterana svjetske politike, duboko zabrinut današnjom situacijom u svijetu. Knjiga Tvrtka Jakovine pruža uvid u njegov fascinantan životni put, veliko diplomatsko i političko iskustvo, podrobno pripovijeda o zbivanjima koja su tijekom nekoliko desetljeća mijenjala izgled svijeta. Zahvaljujući zajedničkim naporima, rezultat tih promjena bio je prekid Hladnog rata i utrke u naoružanju. Ipak, prilike koje su se tada pružile uglavnom su propuštene. Danas, kada se svijet suočava s novim, opasnim izazovima i ugrozama, Budimir Lončar nas poziva da razmislimo o njima i vratimo se multilateralnom pristupu svjetskoj politici. Mnoga njegova razmišljanja o budućnosti svijeta istovjetna su mojima.” – Mihail Gorbačov, generalni sekretar KPSS-a 1985. – 1991.

“Budimir Lončar je značajno ime Pokreta nesvrstanih. On je čovjek principa koji je čvrsto vjerovao u filozofiju nesvrstanih. Kao egipatski ambasador, potom i ministar vanjskih poslova, često sam surađivao s Budimirom Lončarom u rješavanju mnogih problema kao što su palestinsko pitanje, izraelsko-arapski sukob, ekonomski razvoj nesvrstanih zemalja, dekolonizacija i afirmacija prava naroda na samoodređenje, posebno u Africi i Latinskoj Americi. Tada su odnosi između Jugoslavije i Egipta bili toliko intenzivni da su postali primjer suradnje, komplementarnosti i principijelnosti u multilateralnoj diplomaciji. Budimiru Lončaru zahvalan sam na našem prijateljstvu.” – Amr Moussa, egipatski ministar vanjskih poslova 1991. – 2001. i glavni tajnik Arapske lige 2001. – 2011.

“Budimir Lončar imao je važnu ulogu krajem hladnoratovskog razdoblja. Pamte se njegove intervencije iz tog vremena kada je htio izbjeći izbijanje ratnog sukoba, založivši se za očuvanje mira.” – Roland Dumas, francuski ministar vanjskih poslova 1988. – 1993.