Redatelj Goran Gajić s ekipom dviju producentskih kuća na proljeće će početi raditi seriju ‘Amnezija’. Gajić inače radi u Americi, u koju je otišao sa suprugom Mirom Furlan. Mjesto radnje serije koja se bavi migrantskom krizom je granica s BiH, na kojoj bi – kaže Gajić u šali – Hrvatska mogla uskoro sagraditi zid

Amnezija“ je nova televizijska serija koju upravo pripremaju producentske kuće Dugi plan iz Hrvatske i Beta Film iz Njemačke. Iza serije u šest nastavaka stoji uspješna ekipa autora „Novina“, prvog hrvatskog televizijskog projekta koji je otkupio Netflix, odnosno serije „Uspjeh“, prve HBO-ove serije producirane u regiji. Ivica Đikić i Emir Imamović Prike napisali su scenarij koji se bavi trgovinom ljudima i drogom u jugoistočnoj Europi, a neke od glavnih likova igrat će Branka Katić, Tihana Lazović i Aleksandar Cvjetković. Serija bi se trebala snimati na Plitvicama, no tek predstoji pregled terena uz granicu s BiH, gdje se radnja i događa.

Producentsku kuću Drugi plan osnovali su 2004. godine Nebojša Taraba i Miodrag Sila, koji su otada producirali niz televizijskih uspješnica u suradnji s HRT-om, Novom TV i RTL-om. Beta Film je moćna njemačka produkcijska i distribucijska kuća čiji je najpoznatiji proizvod u posljednje vrijeme „Babylon Berlin“, raskošna serija koja se prikazuje diljem Europe, dok je s kanalom HBO Europe producirala „Gorući grm“ Agnieszke Holland. Do suradnje s Drugim planom došlo je gotovo slučajno; Nebojša Taraba bio je prošloga srpnja u žiriju International Emmy Awardsa u Sankt Peterburgu i tamo upoznao Annu Rohde Seyfried, kreativnu izvršnu direktoricu u Beta Filmu. Poznati su joj bili projekti „Novine“ i „Uspjeh“ i zainteresirala se za njihove nove planove. Tri dana nakon što joj je Taraba poslao koncept „Amnezije“, javila se s ponudom da Beta sudjeluje u razvoju projekta te da se već u prvoj sezoni otvori linija priče koja bi uvela i neke njemačke likove. Inače, Drugi plan upravo razvija još jedan projekt s islandskom produkcijskom kućom Glassriver, za koji je Beta Film također pokazao interes. „Amnezija“ je prošla kompletnu natječajnu proceduru na HRT-u i ocijenjena je kao jedan od dvaju najboljih ponuđenih projekata (od 34), no zasad nije izvjesno da će lokalni partner biti upravo HRT jer se vode pregovori i s drugim regionalnim televizijama. Istovremeno, Beta Film pregovara s njemačkim ZDF-om o ulasku u projekt.

„Amneziju“ će režirati Goran Gajić, Zagrepčanin s diplomom beogradske Akademije za kazalište i film. Od 1991. kada je, kao i mnogi umjetnici, sa suprugom Mirom Furlan napustio prostor bivše Jugoslavije, živi u SAD-u. Kao pripadnik generacije novog vala i kreativnih osamdesetih, sa Zoranom Pezom činio je legendarni tim VTV-a, Vesele televizije koja se proslavila snimanjima tuluma u tada popularnom omladinskom klubu Lapidariju. Pamti ga se po filmovima „Kako je propao rock’n’roll“, „Laibach: pobjeda pod suncem“ i „Video jela, zelen bor“. U svojoj američkoj karijeri režirao je neke epizode popularnih serija „OZ“, „Level 9“, „The Beat“, „Babylon 5“, predstave „Antigona“ u Hudson Guild Theatreu u Los Angelesu, a u regiju se vratio režirajući televizijske serije „Vratit će se rode“ i „Dug moru“. Na razvoju projekta „Amnezija“ radi dijelom u Zagrebu, dijelom putem interneta, a početak snimanja predviđen je za proljeće sljedeće godine. O svemu tome Goran Gajić govorio je u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: Kako je došlo do suradnje s tvrtkom Drugi plan na projektu „Amnezija“?

Počeo sam s njima surađivati još  prije dvije godine, kada su pripremali ponudu za HBO-ovu seriju, a imali smo već i ranije kontakte, dok sam radio seriju „Vratit će se rode“ u Beogradu. To se njima jako svidjelo, serija je u cijeloj regiji bila i gledana i popularna, a mislim da je utjecala i na ostale autore i televizijsku produkciju općenito. Sreo sam se i s Ivicom Đikićem i Emirom Imamovićem-Pirkeom, koji su scenaristi, pa smo zajedno napravili pretprojekt i ponudu, uključujući i nekoliko scenarija za prve epizode. U cijeloj priči se u jednom trenutku pojavio Beta Film, njemačka tvrtka koja je očito prepoznala potencijal tog projekta u prikazivačkom smislu, kao i potencijal same priče. Jer zbog teme kojom se bavi, svakako može postati važna europska serija koja reflektira doba u kojem živimo i situaciju u svijetu, kao i promjene koje se događaju. I to posvuda jer, željeli mi to priznati ili ne, prihvaćale li to institucije ili ne prihvaćale, mi smo planet imigranata. A Amerika pogotovo. Pa i moj život to potvrđuje.

NACIONAL: Jeste li išli u pregled terena?  

Još ne, odradili smo tek pretpripreme, a svi su jako uzbuđeni jer Beta Film je veliki distributer, širom otvara vrata europskom tržištu i pruža mogućnosti koprodukcije na različitim razinama. Sve se to zapravo još rješava, kao i pitanje lokalnog, to jest regionalnog broadcastera, odnosno televizije koja je važna stvar u cijeloj priči. Doduše, bio je natječaj na HRT-u na kojem je ovaj projekt dobro prošao, no kako će to završiti, doista ne znam jer se razmatraju različite mogućnosti.

NACIONAL: Mogli smo pročitati da će se serija početi snimati na Plitvicama, u blizini granice s BiH,  gdje, kao što znamo, hrvatska policija mlati migrante i šalje ih natrag…

Točno je da je za snimanje odabrana granica s BiH, na kojoj bi Hrvatska možda mogla uskoro sagraditi zid… Nadam se da će vaša publika shvatiti ovo kao ironiju.

NACIONAL: Očekujete li da serija bude regionalno prihvaćena, kao i „Novine“, „Uspjeh“ ili slične koprodukcije?

Siguran sam da hoće, uostalom, ti imigranti ne mogu a da ne prođu kroz Makedoniju, Srbiju, BiH, da bi došli do Hrvatske. Ne mogu drugačije, nemaju još dronove. I geografski i narativno radnja povezuje regiju. Ne možemo ni razmišljati nego u kontekstu cijele regije, u smislu filmske industrije i troškova proizvodnje. Nijedan filmski centar ne može ništa tako veliko proizvesti sam, a Europa itekako potiče koprodukcije i spremna ih je sufinancirati. To podrazumijeva i profesionalnu suradnju, razmjenu talenta i  lokacija u više zemalja. Uostalom, čini mi se da u umjetničkom i kulturnom smislu regija nikada nije ni prestala funkcionirati. Sarajevo Film Festival odličan je primjer koji je dao veliki poticaj takvim koprodukcijama i svima je postao jako važan, ne samo zbog međusobnih kontakata, nego i za promociju filmova i serija.

‘Ne možemo ni razmišljati nego u kontekstu regije, u smislu filmske industrije i troškova proizvodnje. Europa potiče koprodukcije i spremna ih je sufinancirati’

NACIONAL: Tema je doista aktualna jer je migracijska kriza 2015. pokrenula val populizma, nacionalizma i ksenofobije te jačanje neofašističkih stranaka. Kako to proživljavate u Americi i možete li napraviti usporedbu s Europom?

Tu smo mi, a pritom mislim na nas u regiji, opet prvi počeli, i prije migracijskog vala. A što se Amerike tiče, sve te ksenofobične i nacionalističke, ultrapatriotske ideje razmahale su se dolaskom Trumpa na vlast. To sve i vidim i proživljavam u Kaliforniji, iako je Kalifornija potpuno drugačija od ostatka SAD-a. Los Angeles je grad imigranata (Sanctuary City) u kojem policija ne smije dijeliti podatke s ICE-om (Immigration and Customs Enforcement), tako da se Kalifornija na sve načine bori protiv takvih pojava i nastoji ublažiti nevjerojatan udar na ljude koji tamo žive. Ilegalni imigranti čak mogu dobiti vozačke dozvole kako bi mogli funkcionirati i raditi.

NACIONAL: Koliko je situacija u SAD-u danas različita od one 1991. kada ste došli u New York?

Jako. Naime, Mira i ja stigli smo pred kraj mandata Georgea Busha starijeg. Clintona se doživljavalo kao pozitivca iako je sigurno na tom planu mogao učiniti više, a za mene je Obama još uvijek najbolje što nam se dogodilo. Čak i na simboličnoj razini – da čovjek njegove boje kože i tog imena bude predsjednik SAD -a, zapravo je veličanstvena stvar za Ameriku. On je bio dokaz da se imigranti mogu potpuno integrirati u američko društvo i da već u drugoj generaciji mogu doći do samog vrha. I zato će ta Amerika, bez obzira na Trumpa, ostati zemlja u kojoj imigranti mogu ispuniti svoj san. Iako je klatno trenutno potpuno otišlo udesno. No to je, naravno, i greška druge strane koja je dopustila da do svega toga dođe. Radili su grešku za greškom; od uklanjanja Bernieja Sandersa iz izbora do skandala koji su se nizali, ta elitistička demokratska varijanta zapravo nije ponudila ništa drugačije i zato je bila kažnjena. Glasovi za Trumpa bili su reakcija na etablirane političare i stranke, a izabran je predstavnik najmračnijeg establishmenta i bogataške elite.

NACIONAL: Glumci, režiseri, producenti, predstavnici američke filmske industrije oduvijek su bili demokrati. Je li tu došlo do nekih novih podjela?   

Kalifornija je i dalje većinom demokratska, iako ima nekoliko glumaca koji su zagriženi republikanci, poput Clinta Eastwooda. Kojeg usprkos njegovim političkim uvjerenjima i dalje volim i cijenim i kao glumca i kao režisera. Ali on je doista jedna od iznimki.

NACIONAL: Vi i vaša supruga Mira Furlan otišli ste iz Hrvatske 1991. zbog atmosfere mržnje koja vam je, kako ste konstatirali, postala nepodnošljiva. Gotovo 30 godina kasnije, imate li osjećaj da se nešto promijenilo nabolje ili smo se vratili u devedesete? 

Dolazim svake godine u ove krajeve i osim što smo svi ostarjeli, mogu primijetiti da nije došlo do pomaka. No moram priznati da više ne poznajem dovoljno dobro situaciju u Hrvatskoj; upravo sam završio snimanje serije „Dug moru“ u Crnoj Gori i Beogradu, koja je postala priličan hit. Ali dok snimam, posao me toliko okupira da nemam puno vremena udubiti se u lokalne prilike. Morao bih ostati malo dulje da mogu dati neko svoje mišljenje. Krećem se u tim našim umjetničkim krugovima u kojima su stvari drugačije, ali imam osjećaj da se oko njih već godinama ništa ne mijenja, a pozicije koje su zauzete devedesetih nisu napuštene. Čini mi se da se ni u razmišljanju niti u politici ništa fundamentalno nije preokrenulo. Zato mladi ljudi iz cijele regije i odlaze u ogromnim brojkama. Svi bježe glavom bez obzira, a ekonomija sigurno nije jedini razlog. Ustajalost i nemoć promjene tjeraju ih da odu u potpuno drugačiju sredinu i život.

‘Obama je dokaz da se imigranti mogu integrirati u društvo i već u drugoj generaciji doći do vrha. I zato će Amerika, bez obzira na Trumpa, ostati zemlja u kojoj imigranti mogu ispuniti svoj san’

NACIONAL: U seriji „Amnezija“ glumit će Branka Katić, Tihana Lazović i Aleksandar Cvjetković. Jesu li oni bili vaš izbor? 

To su glumci s kojima je Drugi plan već surađivao u „Novinama“. Poznajem i cijenim sve troje i radujem se što glume u seriji, dapače. Njihovo glumačko umijeće poznajem i pratim već godinama, a i svaku priliku koju imamo koristimo za druženje i razmjenu ideja, prijatelji smo i želim s njima raditi. S Brankom Katić družio sam se dok je živjela u L.A.-ju. Meni je ostavljeno dovoljno prostora da izaberem još neke ljude. Uostalom, imam specijalan način rada s glumcima tako da će na kraju ipak biti onako kako ja želim. Oni će sigurno napraviti izvanredne uloge.

NACIONAL: Glavni lik je sedamnaestogodišnji majorov sin koji je pretučen i doživljava amneziju. Tko je taj klinac?

Tipičan primjer generacije izgubljene u vremenu i prostoru, odnosno u provinciji, u jako maloj sredini u kojoj su mogućnosti užasno sužene. Istovremeno, ta najmlađa generacija izložena je životu na internetu i pametnim telefonima koji su im oteli dušu. Razlikujemo se i u snovima i željama. U naše doba lova nije bila toliko važna. Lova te nije socijalno definirala. Ako si imao puno para, to nije značilo da si cool. Upravo suprotno. Bio si frajer ako si bio šarmantan ili zgodan ili si izvaljivao najbolje fore. Današnje klince internet bombardira tim materijalnim dobrima koje oni žele imati pod svaku cijenu.

NACIONAL: Pripadnike naše generacije često „puca“ nostalgija za osamdesetima, novim valom, omladinskim glasilima… Vi ste tada pisali za Polet i Start, a Pezo i Gajo i vaša Vesela televizija bili su brend. Vidite li išta slično među mladima danas ili su potpuno rezignirani i nekreativni? 

Možda su pandan tome današnji youtuberi, čuo sam da ima mladih kreativnih ljudi koji svašta objavljuju. No to naše doba doista je bilo specifično, bila je druga energija u zraku, bilo je to doba nade u neke pozitivne promjene, u bolju budućnost. Tih osamdesetih Pezo i ja prikazivali smo i snimali svoju Veselu televiziju u Lapidariju, gdje se svakoga četvrtka slavila Nova godina. Osjećao se neki uzlet i zapravo mi ni danas nije jasno kako se sve to skupa dogodilo u toj zemlji u tom trenutku. Kao da nam je dano da uživamo jedno vrijeme u nečemu lijepom, prije no što nastupi nešto užasno.

NACIONAL: Kako biste u tom kontekstu komentirali izjavu Kolinde Grabar-Kitarović da je živjela iza željezne zavjese? 

Zar je žena rođena u Poljskoj? Ili ju je majka rodila prilikom kupnje kulena u Mađarskoj? Očito nije dobro naučila gdje je bila željezna zavjesa, valjda nije bila na tom satu. Ja sam u svojoj školi „August Šenoa“ na Trešnjevci u Zagrebu naučio gdje su granice Varšavskog pakta i koje su zemlje u NATO-u. Vjerujem da je bilo teško četrdesetih i pedesetih, u doba Informbiroa i tijekom Hrvatskog proljeća i demokratskih pokreta u Beogradu sedamdesetih. No mi smo putovali, komunicirali sa svijetom, a naša generacija uživala je jedan veliki prostor mentalne slobode bez ikakvih barijera i bez straha, koji je danas mnogima teško objasniti. Volio bih da to mogu sam sa sobom ponovo postići. Nas doista tada ničeg nije bilo strah, a sad su nam svima utjerali strah u kosti – od kapitalizma, od nacionalizma, od oružja, od nasilja, od mračne budućnosti.

‘Naša generacija je uživala veliki prostor mentalne slobode bez barijera i bez straha. Sad su nam utjerali strah u kosti – od kapitalizma, nacionalizma, oružja, mračne budućnosti’

NACIONAL: Puno radite u Beogradu. Intelektualci, novinari, umjetnici tvrde da im je pod Aleksandrom Vučićem slično kao devedesetih…

Neki koje ja znam kažu da je još strašnije. Prema njihovoj interpretaciji, sada je još gore nego za vrijeme Miloševića. Kontrola medija, korupcija, povezanost politike i kriminala. Sve ono što prikazuje serija „Novine“ za koju oni smatraju da ne bi mogla biti snimljena u Srbiji upravo zato što opisuje vrlo slične situacije. Tamo je doista najgore intelektualcima i umjetnicima koji se protive vlasti, jer su poniženi siromaštvom i dovedeni do ruba egzistencije.

NACIONAL: Odlaskom u Ameriku početkom devedesetih vi i Mira Furlan započeli ste borbu za novi život. Kako je izgledala selidba iz New Yorka u LA?

Mira je dobila ulogu u seriji „Babylon 5“, a ugovor je nalagao i selidbu u LA. No kad se jednom preselite, lako je zavoljeti Kaliforniju. Tamo ima dosta naših ljudi – vrsnih tonaca, montažera, kamermana, režisera, ali ne i previše. No borba u Hollywoodu je najteža. Napisao sam knjigu o svom iskustvu tamo, koja se može nabaviti na Amazonu, a zove se „Hollywood i ja“. I taj Hollywood se sad jako promijenio, cijela industrija se promijenila, a ono što je meni bilo najzanimljivije jedva da više i postoji – a to je nezavisna filmska produkcija. Gotovo da se isključivo proizvode filmovi velikog budžeta o superherojima, tako da je televizija zapravo postala važnija. Svi se vraćaju serijama. Radio sam na seriji „OZ“, kao i na još nekoliko serija, ne samo u SAD-u već i u Kanadi. Prije dvije godine snimio sam kratki igrani film u Kini, u američko-kineskoj koprodukciji, i to je bilo jako zanimljivo iskustvo.

NACIONAL: Rođeni ste u Zagrebu, proveli ste mladenačke godine pred Zvečkom i u zagrebačkim umjetničkim krugovima, no studirali ste režiju na beogradskoj Akademiji. Mislite li s ove distance da ste uzeli najbolje iz dviju sredina koje su vas definirale? 

Mislim da me studiranje u Beogradu spasilo kao režisera. Mislim zanatski, ne govorim tu o profesorima, već o činjenici da sam ja tamo kao student snimao dva filma godišnje, dok su moji prijatelji Pezo i Vince u Zagrebu snimili dva filma tijekom cijelog studija. Imao sam daleko više prakse, a što više nešto radiš, to onda bolje znaš.

NACIONAL: Kako gledate na  hrvatski film koji je imao veliki uzlet posljednjih godina?

Čini mi se da je u Hribarovo doba u HAVC-u, prema informacijama koje sam dobivao od kolega, sustav super funkcionirao i svi su zavidjeli Hrvatskoj koja se uspješno uključila u europske fondove. Svi u regiji pokušavali su to nekako kopirati. No moram priznati da nisam previše pratio produkciju, iako bih rado vidio te filmove, ali ne na YouTubeu.

NACIONAL: Namjeravate li se Mira i vi vratiti u ove krajeve? 

Toliko putujem da mi se sve pomiješalo – kamo se vraćam i kamo idem. No volio bih da i dalje živim globalno, a djelujem lokalno. Mira dosta piše, radi na jednoj knjizi, a njenu predstavu „Dok nas smrt ne razdvoji“ u izvedbi beogradskog Kulturnog centra Radionica in