‘U aktualnoj aferi Hotmail oko donošenja posebnog zakona za spašavanje najveće hrvatske kompanije Agrokora, premijer Andrej Plenković našao se u problemu. Vještina dobrog govornika, koja ga odlikuje, premijeru je postala teret, pretvorila se u njegov nedostatak i postala kontraproduktivna za njegovu političku budućnost”, ocijenila je za Nacional Gabrijela Kišiček, docentica na Odsjeku za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Taj problem, kako je naglasila, događa se dobrim govornicima u trenutku kada se publici počnu obraćati svisoka, kada u kriznom komuniciranju pokušavaju kamuflirati problem. U knjizi “Retorika i politika”, koja ovoga tjedna izlazi iz tiska, Gabrijela Kišiček oslikala je protagoniste hrvatske politike kroz njihove retoričke vještine, koje su u politici vrlo važne. Podsjetila je na činjenicu da je važnost retorike u politici isticao i grčki filozof Aristotel, konkretno zabilježivši da “nema politike bez retorike”. Pozvala se i na poznatog govornika Demostena:

“Kada su pitali poznatog grčkog govornika Demostena što je potrebno za dobrog govornika i političara, odgovorio je: ‘To su tri stvari: izvedba, izvedba i izvedba.’ Htio je, zapravo, dati do znanja koliko je retorika važna u politici. Govorništvo nema stranačku boju kao, recimo, stranački programi, nego je to kategorija koja ima individualnu dimenziju. Ili ste dobar govornik i politički lider ili niste, bez obzira na to kojoj stranci pripadali. Bitno je slušatelje, građane i narod uvjeriti u ono o čemu govorite. Zato se i stranke vrlo često poistovjećuje s njihovim liderima. Uvjerljivost stranke ovisi o vođi stranke i zato je vrlo važno da bude dobar govornik. Stranka ima snagu ako je ima njezin lider, kroz svoje nastupe i retoričku vještinu.”

Analizirajući govorničke vještine protagonista hrvatske politike, Gabrijela Kišiček došla je do sljedećih zaključaka:

Govorništvo premijera Andreja Plenkovića u svjetlu afere Hotmail postalo mu je opterećenje.

Premijer Andrej Plenković izuzetno je elokventan čovjek koji je ovladao komunikacijskim i retoričkim vještinama, a kao što smo vidjeli, to je bio u stanju izvesti na čak pet jezika. On svoju vještinu u govorništvu voli pokazivati, odnosno manifestirati svoje retoričko umijeće. Međutim, afera Hotmail s kojom se suočio pokazala je koliko ta vještina može postati teret. Pretjeranom rječitošću pokušava kamuflirati nedostatak sadržaja u svojim govorima na tu temu. Pogledajmo kako je on to retorički izveo. Noseći se s aferom prvo je pokušavao umanjiti problem, misleći da će on nestati ako ga uspije kamuflirati, što je bilo pogrešno. Što mu se dogodilo? Počeo je docirati i obraćati se ljudima svisoka, kao da su glupani. Omalovažio je ljude koji smatraju da je afera Hotmail ozbiljan politički problem. Umanjujući problem tretirao je građane kao da su manje pametni. Prvo, po njemu, oni koji u aferi Hotmail vide problem, manje su pametni pa ne razumiju da to uopće nije problem. Tumačio je ljudima da “zaboravljaju da se to nije događalo u Švicarskoj u laboratoriju pod apotekarskim uvjetima”, nego da se to događalo u drugom kontekstu, valjda, i u drugoj državi koja, eto, nije Švicarska nego Hrvatska. Svi mi koji mislimo da je to problem, po njemu, interpretiramo situaciju na krivi način i vadimo taj događaj iz konteksta. Drugo, ako možda i nismo glupi, onda smo zlonamjerni jer želimo njemu osobno nanijeti štetu, a ta afera i ti problematični e-mailovi isplivali su baš u trenutku kada je on primao nagradu za Europski govor godine. Međutim, tu nagradu dala mu je lokalna ekipa iz Zagreba, a ne iz Bruxellesa, društvo iz Europskog pokreta Hrvatska, nevladine udruge iz Hrvatske koja se financira iz hrvatskog proračuna, u čemu nije beznačajna odluka hrvatske vlade. Time je premijer Plenković demonstrirao omalovažavanje publike, ali ne samo omalovažavanje građana i političkih oponenata, nego i zdrave pameti. Što više vrijeme prolazi, problem mu postaje sve veći, a on sve više tone i utapa se u njemu. Njegove retoričke kompetencije tako mu se sada pokazuju kao ozbiljan teret jer se legitimirao kao čovjek koji puno priča, a ništa ne kaže i mulja. To je u najgorem smislu sofistička retorika u kojoj je politički govor u službi manipulacije, obmanjivanja, umanjivanja problema, diskreditiranja kritičara, dakle, u službi svega onoga što nosi negativni predznak.

‘Zoran Milanović govornički je vještiji čak i od Plenkovića zato što ima veću dozu frajerskog u svom govoru. Vrlo je brz i figurativan, ali se nije znao nositi s kritikama’

Andrej Plenković u govorništvu je bio najbliži Zoranu Milanoviću, iako su im potpuno različiti retorički stilovi. Poslije njih dvojice dugo nema nikoga tko bi im mogao među aktivnim političarima ozbiljnije konkurirati. Plenkovićev stil različit je od Milanovićevog i u govoru tijela. Učestalim križanjem ruku ima neku vrstu svećeničkog stava i nastupa, a facijalnu ekspresiju ograničio je samo na podizanje obrva. Moje je tumačenje tog njegova stila da on sebe sputava i jako se kontrolira. Kao da je previše naučio iz komunikologije pa je uvjeren da nije primjereno pokazivati strah. Je li za taj komunikološki element kriv možda i njegov otac, koji je sveučilišni profesor komunikologije, ne znam. Ja, međutim, mislim da nije pogrešno kada političar pokaže emotivnu angažiranost za neku temu, pa i strah, ili se naljuti. Kada je bila ona pobuna u HDZ-u jer su se neki članovi usprotivili kandidaturi Drage Prgometa za gradonačelnika, sjećam se da je Plenković tada rekao da oni koji se ne slažu s politikom HDZ-a, znaju gdje su im vrata, da mogu otići. Međutim, način na koji je to rekao bio je u potpunoj suprotnosti sa sadržajem njegove poruke jer je pretjerivao u toj svojoj staloženosti. Političar ne treba biti uvijek staložen. Može biti i ushićen i veseo, ali može biti i jako ljutit. Ljudski je i to pokazati – naljutiti se. Sjećamo se i njegove reakcije na požare u Splitu. Kada je izražavao empatiju sa Splićanima, to je bilo samo deklarativno, a na svim ostalim razinama to suosjećanje nije se vidjelo. Sve se svelo na to da je taj požar za njega bio “medijski atraktivan”. U jednoj drugoj prilici došao je među ljude i rekao da se osjeća žovijalno ili abruptivno. I sama sam bila u čudu kad je rekao da se osjeća žovijalno. Priznajem da nisam znala značenje te riječi. Istraživala sam i otkrila da taj izraz dolazi iz francuskog jezika i znači srdačnu otvorenost, razgaljenost. Premijer Plenković pretjeruje i pravi se važan.

Zoran Milanović kao antipod premijeru Plenkoviću

Iako isto radi i Zoran Milanović, pravi se važan, on to čini drugačije. Milanović naglašava obrazovanost, elokventnost, bogatstvo rječnika, sofisticiranost, ali premalo čini da bi se prilagodio govorničkim situacijama, konkretnoj publici kojoj se obraća. Ne pravi kvalitetnu procjenu govorničke situacije. Treba kvalitetno procijeniti govorničke situacije. Ako dajete izjavu za medije, onda je takva poruka namijenjena širokoj javnosti i treba je razumjeti najveći broj slušatelja, a ne samo neki, visokoobrazovani.

U američkim akademskim krugovima razvijeno je načelo prema kojem ma o kako velikom znanstvenom otkriću se radilo, treba ga prezentirati tako da ga mogu razumjeti i domaćice. Ako slušatelji ne razumiju ono što govoriš, onda te poruke nemaju smisla, postaju besmislene. Milanović je s tim imao problem jer se u svakoj govorničkoj situaciji ponašao jednako, neovisno o publici kojoj se obraćao. Najbolji je bio u situacijama kada je pobjeđivao. Njegov pobjednički govor kada je drugi put izabran za predsjednika SDP-a, bio je izvrstan. To je bio odličan primjer motivirajućeg govora. Tada je Zoran Milanović imao snagu, ali i pomirljivost, autoritet, demokratičnost i tolerantnost. Bila je to savršena kombinacija svega što je trebalo ukomponirati u taj govor. Milanović je, međutim, imao veliki problem s kritikama. Nije se znao s njima nositi. Njegova reakcija na kritike bila je neprimjerena i uvijek napadačka. Imao je i problem da se u svakoj govorničkoj situaciji nije znao suzdržati kada je to bilo potrebno. Ne možete predsjednici i ljudima koji je okružuju reći da su “šaka jada”. Možete odgovoriti protuargumentima, protukritikom na kritiku, ali ne smijete odgovarati vrijeđanjem. Zoran Milanović često je one koji su ga kritizirali išao diskreditirati. Nije bilo sporno da je on frajer, ali tu frajerštinu treba kontrolirati i dozirati. Sigurno se nalazio i u situacijama kada bi ga iznenadilo neko pitanje, ali to se nikada nije vidjelo, nikada nije pokazao nesigurnost. Priznajem da Zorana Milanovića cijenim kao govornika. Političarima koji su retorički vješti često se događa da retoriku koriste kako bi diskreditirali sve ostale pa onda upadaju u vlastitu zamku. Tako se i Zoranu Milanoviću, koji je retorički iznadprosječan, događalo da koristi pogrešan stil. Političar kada govori mora znati kojoj se publici u određenom trenutku obraća.

Na jedan način treba govoriti za saborskom govornicom, na drugi način kada daje izjave za medije, a na treći kada razgovara s prijateljima u kafiću. Zoran Milanović stalno je koristio isti način komuniciranja. Tako je za predsjednicu rekao da je “šaka jada”, za mamu premijera Plenkovića da je “vojni lekar”, vrijeđajući ga na osobnoj razini. Osim toga, rječnik koji je koristio bio je neprimjeren. Zoran Milanović govornički je vještiji čak i od premijera Plenkovića zato što ima veću dozu frajerskog, fakinskog u svom govoru. Vrlo je brz i figurativan. Milanović je postao poznat po svom figurativnom izričaju. Doduše, katkad to koristi i premijer Plenković, recimo kad se osjećao žovijalno ili abruptivno, a to je pokazatelj da se govornik želi izdići iznad sviju kojima se obraća, iznad običnog puka. Govornici se tako udaljavaju od svojih birača pa se čini da ne mogu odoljeti iracionalnom osjećaju nadmoći nad običnim smrtnicima. Nastavljaju to činiti iako im je u političkom smislu kontraproduktivno. To je, zapravo, paradoks. Svoj politički kredibilitet nastoje izgraditi na pogrešan način.

‘Davor Bernardić ne govori gluposti i bedastoće, ali njegov je glavni problem neuvjerljiv nastup.Čini se kao da je gledao neke poznate govornike pa imitira njihove nastupe’

Glavni problem SDP-a njegov je predsjednik Davor Bernardić, koji je ostao u sjeni svog prethodnika na čelu stranke Zorana Milanovića. Sada SDP nema lidera, čovjeka s autoritetom. Davor Bernardić ne govori gluposti i bedastoće, ali njegov je glavni problem neuvjerljiv nastup. Čini se kao da kopira, kao da je gledao neke poznate govornike pa imitira njihove nastupe. On glumi, a nije dobar glumac jer vidi se da glumi. Nije autentičan, nije izgradio prepoznatljiv stil. Ne zna se koji je njegov stil. Pretjeruje u gesti, pretjeruje glasnoćom, neprimjerenim modifikacijama glasa. Sadržajno pretjeruje figurativnošću, a kada stane za saborsku govornicu, pretjeruje s anegdotama koje toj publici nisu primjerene. Sjećam se da je netko njegov govor usporedio sa školskom zadaćnicom iz hrvatskog jezika. Čuo je negdje kako bi dobar govor trebao izgledati, ali kopirao ga je toliko neuvjerljivo da je bio totalni promašaj. To nije bio on. Davor Bernardić kopira, imitira, nije autentičan i to se vidi u njegovim nastupima. Zanimljivo je da su mu govori u sadržajnom smislu u redu, ali kao lider najveće oporbene stranke nije to uspijevao “kapitalizirati”. Veliki mu je hendikep činjenica da je njegov prethodnik bio Zoran Milanović jer će ga se uvijek s njime uspoređivati. Međutim, Zorana Milanovića nisu uspoređivali s Ivicom Račanom. Zašto? Zato što je Milanović imao i izgradio vlastiti stil. Imao je snažnu osobnost koja se retorički ostvarivala i bila prepoznatljiva. Davor Bernardić nema prepoznatljiv stil i to je problem. Nerijetko je dojam da ne zna zašto nešto govori kada se obraća javnosti i ne izgleda kao da vjeruje u to što govori. Jednostavno, Davor Bernardić nema kvalitete dobrog govornika. Kada čitate njegove intervjue, oni imaju sadržaj, ne govori besmislice, ali ne znate vjeruje li sam sebi. On govori da bi nečemu oponirao, ali u njegovu slučaju to djeluje pogrešno. Zašto? Između ostalog i zato što kao da govori samo zato što mora nešto reći, najvažnije mu je kritizirati i ne zna ponuditi rješenje. Njegovi javni nastupi blijedi su i neuvjerljivi. To nema veze s intonacijom, često ima izvedbeno glasan, bučan nastup, ali ne djeluje prirodno. Ne leži mu, to nije nešto što on autentično predstavlja. Vidite da to nije on i zato, što se retorike tiče, imamo blijedog vođu najveće oporbene stranke. Kada biste pogledali što je govorio, vidjeli biste da je sadržaj njegova govora kvalitetan, ali ga ne biste s njime povezali.

Populisti iz Živog zida i Mosta: Sinčić, Pernar i Bunjac, Božo Petrov i Nikola Grmoja

Vrijeme Živog zida tek dolazi, a u retoričkom smislu njegova je kvaliteta što ima trojicu prepoznatljivih govornika s različitim govorničkim stilovima: predsjednika Živog zida Ivana Vilibora Sinčića te dvojicu saborskih zastupnika Ivana Pernara i Branimira Bunjca. Ivan Vilibor Sinčić govori smireno i nije sklon ekscesima, iako se slušateljima ponekad čini da to radi bez razmišljanja. Potom imate Ivana Pernara koji je glasan i sklon ekscesu, a zapravo je sklon političkom performansu da bi poslao neku poruku. Napokon, tu je Branimir Bunjac, koji za saborskom govornicom demonstrira intelektualnu notu i tako pokazuje da nisu politički marginalci.

Poruka Branimira Bunjca o Živom zidu glasi: “Postojimo i mi obrazovani, znamo kulturno i s argumentima komunicirati.” Pernar često prelazi granicu dobrog govorničkog ukusa, pretjeruje i odlazi u kategoriju klaunskog. Ne toliko izvedbeno koliko sadržajno. Ako pretjerujete s tezama o teorijama zavjere, višim instancama koje nama upravljaju, govorite o tome tko je ubio američkog predsjednika Kennedyja i britansku princezu Dijanu, gubite na uvjerljivosti, ali privlačite pozornost. Slična je situacija i s Ivanom Viliborom Sinčićem, iako je on odmjereniji i vidi se da radi na sebi i uči. U tom trolistu Živog zida Branimir Bunjac, dakle, ima profesorsku smirenost, barata podacima i relevantnim činjenicama, ima racionalnost i razumnost koja prvoj dvojici nedostaje pa kompenzira njihove nedostatke. Ako Sinčić i Pernar nastupaju gonjeni instinktom i empatijom u borbi za prava obespravljenih, Branimir Bunjac to nadoknađuje mozgom i znanjem, sukladno svom akademskom statusu doktora znanosti. Živi zid je klasična populistička stranka, a njihov populizam ima iste temelje kao svi populizmi u Europi i Americi. Njihovo je polazište: “Mi smo drugačiji, mi smo ti koji se brinemo o narodu, o obespravljenima, borimo se protiv korupcije i za prava malog čovjeka, a svi ostali su korumpirani, lažu i varaju.” Stvaranje tog jaza između njih i svih ostalih političara, osnovna je značajka populizma, a Živi zid ga reprezentira u hrvatskom političkom diskursu. To je u Americi radio Donald Trump u svojoj predizbornoj kampanji i pobijedio na predsjedničkim izborima. Retorički se borio protiv političkog establišmenta da bi na kraju on sam postao, doduše nešto drugačiji, politički establišment. Sličnost Donalda Trumpa i Živog zida, što je i načelna karakteristika populista, u tome je što izgledaju nekulturno. Često komuniciraju na način neprihvatljiv kulturi javnoga govora. Tako manifestiraju potrebu da govore ono što tiha većina misli, što se doživljava kao manjak kućnog odgoja. Često to čine i desničarski populisti diljem svijeta. Oni viču, neobavezno jedu pizzu, nose majice s uvredljivim porukama. Svi žele poručiti da su drugačiji. Jedan sociolog i teoretičar populizma zapitao se: “OK, ako ste vi već dio naroda i govorite što većina misli, kako to da ne osvajate većinu u parlamentu?” Populisti u pravilu odgovaraju da je to posljedica utjecaja stranih zemalja, pozivaju se na teorije zavjere, tvrde da ljudi glasuju po direktivi, da su tome krivi mediji. Bilo je toga i u Hrvatskoj kada su pojedine stranke krivile medije za gubitak na izborima.

‘Veliki je misterij iz komunikacijske perspektive kako je Tomislav Karamarko, koji je lišen govorničkih sposobnosti, napredovao na političkoj ljestvici’

Živi zid ugrozio je pozicije Mosta na populističkom političkom spektru u Hrvatskoj. Sve donedavno, dok nije eksplodirala afera Hotmail u Agrokoru, Most, a posebno Nikola Grmoja kao njegov najelokventniji predstavnik, raspolagao je dovoljnom količinom uvjerljivosti, ali najnoviji elementi tu su uvjerljivost narušili. Grmoja ima dobar nastup, čak i agresivnost u tom nastupu, što nije loše, a predsjednik Mosta Božo Petrov ima više svećenički, propovjednički način govora, koji umanjuje odlučnost kojom Grmoja komunicira. Oni nisu loš par jer je uvijek dobro imati dva različita čovjeka pa ih se može usmjeriti na dvije vrste publike. Većina slušača više voli taj smireniji nastup, dakle, stil Bože Petrova, ali u posljednje vrijeme i on je počeo prekoračivati razinu smirenosti. Postao je pomalo cmizdrav i nedostaje mu samouvjerenosti, sigurnosti i odlučnosti, što bi u nekim situacijama bilo poželjno imati.

Ivo Sanader, Tomislav Karamarko, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović

Među hrvatskim političarima Ivo Sanader svakako ima ponajbolje govorničke sposobnosti, što je dobar pokazatelj da u političkom govoru vrlo često prevagne način na koji se govori, a ne što se govori odnosno sadržaj. Njegova govorna izvedba bila je impresivna: sigurnost i samopouzdanje, autoritativan stav, rječitost i govorna fluentnost. Bez obzira na to što je njegova politička vjerodostojnost narušena, neki kažu i nepovratno, retorička vještina ne može mu se poreći. Uz prirodni talent pokazivao je i široku naobrazbu, sposobnost da o svakoj temi govori, a da pri tome izgleda stručno i djeluje uvjerljivo. No etos govornika, izrazito važan za uvjerljivost u političkom diskursu, uspio je zasjeniti njegove govorničke kvalitete. Političar bez kredibiliteta, neovisno o govorničkim vještinama, ne vrijedi puno.

Dijametralno mu je suprotan Tomislav Karamarko, koji je lišen govorničkih sposobnosti napredovao na političkoj ljestvici prvo svoje stranke, a zatim i političke scene u Hrvatskoj. Kako mu je to uspjelo, iz komunikacijske perspektive gledano, ostaje misterij. No čini se da su mu političke taktike iza scene ležale više od onih scenskih, retoričkih. Njegova nelagoda ispred kamera bila je očita i najneiskusnijem promatraču. Javni nastupi bez obzira na to koliko su učestali bili, nikada mu nisu “sjeli”. Ne gledanje sugovornika, mumljanje, nerazgovijetno pa katkad i nepovezano govorenje te potpuni nedostatak ekspresivnosti, bile su osnovne karakteristike njegove izvedbe. Sadržajno gledano, njegove poruke često su bile nejasne ili su sadržavale eksplicitne ili implicitne prijetnje političkim protivnicima. Kako je Tomislav Karamarko postao šef najbrojnije stranke u Hrvatskoj i jedan od ključnih ljudi u vladi, doduše, kratkog vijeka, pitanje je koje su si postavljali i komunikacijski i politički analitičari. Govorničke sposobnosti nisu dovoljne da čovjek bude dobar političar, ali bez njih to je gotovo nemoguće. Postojali su, naravno, u povijesti političari koji na početku nisu bili vješti, ali su se u govorništvu usavršavali, uvježbavali i postajali bolji, a neki, poput Churchilla, i vrhunski. Tomislav Karamarko svojoj retorici nije posvetio mnogo pozornosti, ali nije bila presudna za njegov pad.

Kolinda Grabar-Kitarović došla je na hrvatsku političku scenu kao svojevrsno osvježenje nakon pomalo dosadnog i mlakog Ive Josipovića. Njezina retorika bila je umjerena, bez arogancije i bahatosti, ali opet dovoljno energična i entuzijastična, pa i optimistična, da privuče birače. Smiješak, toplina i figurativni stil čine predsjednicu izvrsnim ceremonijalnim govornikom. Na razini je zadatka u prigodnim govorima, otvaranjima skupova, čestitkama i primanjima. No sve ostale govorničke vrste teže joj idu. Nije da ona ne zna što treba reći, čak se stječe dojam da je napamet naučila svaku rečenicu, ali njezina izvedba katkada djeluje previše umjetno, naučeno, neautentično. Kao da se boji da će zastati, da će pogriješiti, pa je sve “upakirano” u neprirodnu izvedbu. Najslabije joj leži krizno komuniciranje kojim bi trebala riješiti neke probleme, sukobe, odgovoriti na kritike. Ne snalazi se u situacijama u kojima je potrebno pravovremeno, a ne s odgodom od nekoliko dana ili čak tjedana, odlučno, sigurno, argumentirano, britko i jasno odgovoriti na kritike.