Kolumbijski pisac, novinar, izdavač i politički aktivist Gabriel García Márquez rođen je u Kolumbiji 6. ožujka 1927. godine. O svojim ranim danima je rekao: “Djetinjstvo je za mene trajalo svega osam godina, jer je tada nastupila jedna totalna promjena u mom životu. Do svoje osme godine živio sam u kući mojih djedova gdje sam, u stvari, i doživio sve ono što opisujem u svojim knjigama. Smrću mojih djedova, koji su me njegovali i podizali, bio sam primoran promijeniti obiteljski krug i čini mi se da sam cijeli ostatak svoga života proveo nastojeći objasniti i protumačiti to moje rano djetinjstvo. Zato i kažem da sam imao sretno i dobro djetinjstvo. Jer, da nije bilo tako, ne znam što bi onda iz svega toga proizašlo. Ponekad mi postavljaju pitanje što mislim o prolaznosti kao osjećanju života. Ne znam što da im kažem. Čini mi se da je o tome dosta rečeno u mojim knjigama.”

Márquez je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1982. godine. Prva uspješna knjiga bila mu je »Pukovniku nema tko pisati«, objavljena 1961., a slijedio je »Pogreb velike mame« godinu dana kasnije. Za svoju najslavniju knjigu »Sto godina samoće« pričao je kako mu se dok je prilazio Acapulcu dogodilo svojevrsno otkrivenje i nije znao ni sam zašto, ali je znao da treba napisati tu knjigu. Doživljaj je bio tako cjelovit, da je na tom mjestu mogao izdiktirati prvo poglavlje, od riječi do riječi. Romantičnim se temama vratio 1986. knjigom »Ljubav u doba kolere«, snažnom, poetičnom i komičnom pričom o ljubavi na duge staze u kojoj je opisana i priča o ljubavi njegovih roditelja. Uslijedile su »General u labirintu«, »12 hodočasnika« (zbirka pripovjedaka), »Ljubav i drugi demoni«….