Kolumbijski pisac, novinar, izdavač i politički aktivist rođen je 6. ožujka 1927. u Kolumbiji. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1982., a tri godine ranije je u Dubrovniku dao intervju novinaru sarajevskog svijeta Gojku Beriću:

“Kažete: stvarnost. A jedna rečenica u Vašem romanu ‘Jesen patrijarha’ glasi : ‘Nije važno što vam se to danas ne čini uvjerljivim, dan prije ili kasnije biće istinito.’
Mislim da bi ta rečenica mogla poslužiti kao moto cjelokupnog mog književnog postupka. Uzmite roman ‘Sto godina samoće’. Ja ne mislim da je to moja najznačajnija knjiga, ali u redu… Ona je svakako najviše prevođena i štampana u najviše tiraža. Ljudi su tu knjigu čitali u raznim dijelovima svijeta. Dobijao sam od njih pisma. I svima njima se činilo da čitaju povijest svoje vlastite porodice. U tome je, mislim, stvar.”

“Mnogo godina kasnije, pred strojem za streljanje, pukovnik Aurelijano Buendija sjetiće se onog davnog popodneva kada ga je otac poveo da prvi put vidi led. Makondo je onda bilo selo sa dvadeset kuća od blata i trske, sagrađeno na obali rijeke, čije su se bistre vode valjale koritom punim uglačanih oblutaka, bjelih i velikih kao neka prethistorijska jaja. Svijet je bio tako nov, mnoge stvari još nisu imale ime i, da bi se spomenule, trebalo ih je pokazati prstom.”