Optuženi profesori Hrvatskih studija uz financiranje Ministarstva znanosti organiziraju revizionističke skupove u suradnji s četničkim revizionistima Bojanom Dimitrijevićem i Nemanjom Devićem.

Nacional je proteklog tjedna istražio dio akademskog angažmana Vlatke Vukelić, Vladimira Šumanovića i Mije Belje, profesora povijesti s Fakulteta hrvatskih studija (FHS) optuženih za uhođenje i prisluškivanje fakultetskog kolege, i ustanovio kako je javnosti uvelike promaklo to da to troje revizionističkih povjesničara, uz financijsku podršku Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih Radovana Fuchsa, organiziraju znanstveni skup u suradnji s četničkim revizionistom i autorom biografije Ratka Mladića Bojanom Dimitrijevićem, zamjenikom direktora Instituta za savremenu istoriju iz Beograda, čije je gostovanje u veljači prošle godine u Hrvatskoj izazvalo veliku polemiku i nezadovoljstvo javnosti. Dogodilo se to nakon što je Dimitrijević s kolegom, još jednim povijesnim revizionistom Nemanjom Devićem, u Zagrebu održao predavanje “Bosanska golgota četnika 1945. godine”. Suradnja hrvatskih i srpskih nacionalističko-revizionističkih povjesničara – Vlatke Vukelić, Šumanovića i Belje s jedne te Dimitrijevića i Devića s druge strane – na prvi se pogled može činiti neobičnom, jer se hrvatski i srpski nacionalizam žele prikazati nepomirljivima, ali postoji točka u kojoj se oni beziznimno slažu, a to je ostrašćeni, osvetnički antititoizam i antijugoslavenstvo. Pitanje je samo kako je moguće da javnost tako indolentno zanemaruje činjenicu da FHS već treći put, uz financijsku pomoć Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih ministra Fuchsa, organizira skup na kojemu ne samo da izlaže, nego je i u njegovu organizacijskom odboru povjesničar koji je svesrdno sudjelovao u procesu sudske rehabilitacije četničkog vođe Draže Mihailovića i kolaboracionističkog predsjednika srpske vlade Milana Nedića, te napisao knjigu “Komandant”, biografiju Ratka Mladića, ratnog zločinca koji je vodio opsadu Sarajeva i genocid u Srebrenici te prije toga, četiri godine ranije, selo Kijevo kod Knina sravnio sa zemljom.

FHS već treći put, uz financijsku pomoć Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih ministra Fuchsa, organizira skup hrvatskih i srbijanskih pročetničkih revizionista. FOTO: Zeljko Hladika/PIXSELL

U petak i subotu, 21. i 22. lipnja ove godine – tri dana nakon što je Nacional 18. lipnja objavio kako je Općinsko državno odvjetništvo u Sisku protiv Vlatke Vukelić, Šumanovića i Belje te dvojice administrativnih djelatnika FHS-a podnijelo optužnicu zbog kaznenih djela uhođenja fakultetskog kolege – na FHS-u je održan međunarodni znanstveni skup “Važnost europskoga sjećanja za europsku budućnost: komunistički zločini 3”. U sklopu panel-rasprave “Oblikovanje jugoslavenskog komunističkog sustava i uspostava komunističkog terora”, koju je moderirao Vladimir Šumanović, Bojan Dimitrijević održao je predavanje “Treća ‘linija’ OZNA-e – stvaranje armijske službe KOS 1945. – 1946. godine”. Poslije njega je – uključio se na skup preko interneta – izlagao Nemanja Dević na temu “Uspostavljanje komunističke vlasti u Srbiji 1944. i OZNA”. Pritom je Dimitrijević, s još trojicom sveučilišnih profesora iz inozemstva, bio član organizacijskog odbora tog znanstvenog skupa, a o njegovu uvrštenju odlučilo je Fakultetsko vijeće FHS-a na sjednici 4. ožujka ove godine. Učinjeno je to, kako stoji u pismenoj odluci FHS-a koju je potpisao tadašnji obnašatelj dužnosti dekana FHS-a Mario Grčević, kako bi skup “Važnost europskoga sjećanja za europsku budućnost: komunistički zločini 3” mogao postati međunarodni znanstveni skup.

Sa štovateljima četništva iz Srbije srdačno surađuju hrvatski nacionalistički povjesničari – istodobno i optuženici pred hrvatskim sudom – Vlatka Vukelić, Šumanović i Beljo.

I postao je, ali neobično je to da se to dogodilo bez ikakve javne reakcije, godinu dana nakon što je u hrvatskoj javnosti izbio skandal kada su Dimitrijević i Dević 28. veljače prošle godine, na znanstvenom kolokviju u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, održali predavanje na temu “Bosanska golgota četnika 1945. godine”. Gostovanje dvojice povjesničara iz Beograda održano je u sklopu znanstvenog projekta “Rat, žrtve, nasilje i granice slobode u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća” koji financira Hrvatska zaklada za znanost, a u medijima je izazvalo niz negativnih reakcija. Za razliku od tog revizionističkog skupa koji je izazvao golemu javnu pažnju, sudjelovanje Dimitrijevića i Devića godinu kasnije na znanstvenom skupu koji je mnogo više, moglo bi se reći, odisao atmosferom suprotnom antifašističkoj preambuli hrvatskog ustava, u medijima je prošlo potpuno nezapaženo, i to usprkos činjenici da to nije bilo prvo sudjelovanje Dimitrijevića na skupu FHS-a. To je okupljanje znanstvenika ove godine održano treći put u šest godina, jer su organizatori odlučili da se održava svake dvije godine. Prvi je skup održan 19. lipnja 2020. Prema informaciji objavljenoj na mrežnim stranicama FHS-a, naslov mu je bio malo, ali znakovito drugačiji: “Važnost europskoga sjećanja za europsku budućnost: komunistički poratni zločini”, a održan je “u prigodi obilježavanja 75. obljetnice bleiburške tragedije i hrvatskih križnih puteva te civilizacijske potrebe suočavanja”. U organizacijskom odboru skupa bili su povjesničari Josip Jurčević, Vlatka Vukelić, Vladimir Šumanović, Mijo Beljo i Vlatko Smiljanić. Sljedeći skup, sada pod naslovom iz kojeg je izbačena odrednica “poratni” – “Važnost europskoga sjećanja za europsku budućnost: komunistički zločini” – održan je 22. lipnja 2022., a u organizacijskom odbor bili su Vlatka Vukelić, Vladimir Šumanović i Danijel Jurković. Na tom je skupu uvodno izlaganje održao Dimitrijević, a naslov mu je bio “Aleksandar Ranković: osnivač OZNA-e – službe bezbednosti i partizanskog pokreta”.

Srbijanski povjesničar Nemanja Dević (lijevo) na Facebooku objavljuje pročetničke stavove , a s Bojanom Dimitrijevićem (desno) napisao je knjigu o Nikoli Kalabiću, suradniku Draže Mihailovića. FOTO: Davor Puklavec/PIXSELL

Sadržaj tog Dimitrijevićeva predavanja iz 2022. – snimke obaju skupova dostupne su na YouTubeu – zanimljivo je jer ilustrira razloge zbog kojih je iz naslova drugih dvaju skupova izbačena odrednica o “poratnim” komunističkim zločinima, ali i zato što ukazuje na ideološku suglasnost hrvatskih i srpskih desnih povjesničara koji očigledno povijesnu istinu izokreću naglavce pa uvjereno obrazlažu kako je Titov partizanski pokret bio zločinački, za razliku, valjda, od ustaškog i četničkog. Dimitrijević je, primjerice, ustvrdio kako su “represija i zločini srž njihove borbe još od 22. lipnja 41., poslije tog nesretnog dana kada se komunisti pojavljuju na terenu širom Srbije, pa i ovdje”. Aleksandar Ranković, pak, tvrdi Dimitrijević, “nije bio Srbin, nego komunist i Jugoslaven a ponašao se ne kao ‘bezbednjak’, nego kao komunist koji želi da njegova organizacija ostane ‘čista’ i ‘perfektna’ i da u njoj budu adekvatne pristalice”. “Baviti se Rankovićem značilo je baviti se zločincem prema srpskom narodu”, ustvrdio je, tvrdeći da su partizani počinili zločine već na početku ustanka 1941., “kada se na području Užica formira ta njihova takozvana republika”. “Zločini nisu proizvod 1945., nego od trenutka kad su se pokazali na terenu”, ustvrdio je na skupu 2022. Dimitrijević.

Istodobno, u uvodnom tekstu “Knjižice sažetaka” skupa iz 2022., Vlatka Vukelić je napisala: “Komunistička ideologija provođena je već tijekom Drugoga svjetskoga rata na područjima koje su prostorno nadzirale postrojbe Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), odnosno partizanske snage. Iako još bez režimskih naznaka, zbog nedostatka upravnoga nadzora nad širim područjem, ovaj je sustav u sklopu vojnih postrojbi i u uvjetima općega rata, započeo provoditi sustavnu i masovnu represiju nad osobama koje su s komunističkoga motrišta označene ‘narodnim neprijateljima i ratnim zločincima’. Tako se prvi masovni zločini partizanskih snaga počinjeni (barem deklarativno) u ime komunističke ideologije bilježe još tijekom ratnih godina, odnosno od 1941. -1945. Naknadno, ali i nastavno na takvu metodologiju obračuna s neistomišljenicima, u ‘narodne neprijatelje i ratne zločince’ ubrajane su i osobe koje su u ratu bile vojni, politički ili službenički pripadnici različitih struktura suprotstavljenih komunizmu i njegovu partizanskom pokretu. Tako je ukupno golemi broj osoba (tzv. običnih građana) prema različitim mjerilima (svjetonazor, imovinsko stanje, politička stajališta, religioznost itd.) bio trajno nepoželjan komunističkomu poretku, što je dovodilo do otvorene manifestacije sile i počinjenja zločina.

Bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović, tijekom svoga kratkog mandata, putem ministarstva koje je vodio, 2016. s oko pet tisuća eura financirao je knjige Bojana Dimitrijevića.

U završnom ratnom razdoblju započela je sustavna i masovna represija, jer je tada Komunistička partija Jugoslavije dovršavala revolucionarni proces preuzimanja vlasti, za koji se pripremala tijekom cijeloga rata. No, u hrvatskoj historiografiji postoji još niz nerazjašnjenih komunističkih zločinačkih epizoda i iz samoga ratnoga razdoblja.” U poslijeratnom razdoblju “sveobuhvatnosti represije koju je potkraj rata i u poraću provodio jugoslavenski komunistički poredak”, tvrdi dalje Vlatka Vukelić, “zbog niza povijesnih okolnosti, posebno su teško stradali Hrvati: jedna od nepovoljnih okolnosti za Hrvate bilo je nepripremljeno i kaotično povlačenje – približno pola milijuna hrvatskih civila i približno 200.000 hrvatskih vojnika – u smjeru sjeverozapada, tj. preko Slovenije prema Austriji. Posebnu je vrstu sustavnih masovnih pogubljenja – uglavnom bez ikakvih suđenja ili uz ubrzana skupna suđenja pred prijekim revolucionarnim sudovima – jugoslavenski režim izvršio nakon zauzimanja (‘oslobođenja’) pojedinih područja, naselja i gradova.”

Hrvatska povjesničarka Vlatka Vukelić tako partizansku pobjedu 1945. smatra “zauzimanjem”, a riječ “oslobođenje” ostavlja u navodnicima, i to sve u suradnji sa srpskim povjesničarom Dimitrijevićem, autorom biografije Ratka Mladića “Komandant” koju na internetu reklamiraju kao “hrabar pokušaj da se osvijetli slika o čuvenom komandantu”. Dio Dimitrijevićevih tvrdnji iz te knjige prenio je 2. ožujka prošle godine, u jeku polemike oko Dimitrijevićeva i Devićeva predavanja u Zagrebu, zagrebački Antifašistički vjesnik: “U biografskoj knjizi ‘Komandant’ on (Dimitrijević, op.a.) piše da ‘nema nikakvog dokaza da je general Mladić bilo kome od svojih potčinjenih naredio likvidaciju zarobljenika u Srebrenici u julu 1995. godine’”, a također “misli da bi najbolje bilo da je general Mladić ostao nedostupan haškoj pravdi”. Nemanja Dević zapažen je kao povjesničar koji se u kolovozu 2021. fotografirao u dubrovačkoj luci pa fotografiju objavio na Facebooku uz stih koji je napisao na ćirilici: “Sa vrh Srđa soko kliče, zdravo srpski Dubrovniče”. Njih dvojica, Dimitrijević i Dević, prošle su godine objavili knjigu o najbližem suradniku Draže Mihailovića “Nikola Kalabić i Gorska kraljeva garda. Istorija i mit” koju izdavač predstavlja kao “pokušaj dvojice istoričara, eksperata za građanski rat u Srbiji 1941 – 1945, da daju odgovore na pitanja o jednoj od najživopisnijih i najintrigantnijih ličnosti savremene srpske istorije”. ”U ovoj knjizi”, predstavljaju izdavači, “čitalac će naći podatke o poreklu i istorijskoj ulozi porodice Kalabić, o komandantu Gorske kraljeve garde pre 1941, iz dana u dan biće upućen u njegov ratni put, vrline i slabosti, saznaće pod kojim okolnostima je đeneral Mihailović zarobljen i kako je Nikola Kalabić poginuo 1946. godine. Na kraju, autori su analizirali i proces rehabilitacije, ali i mit o Nikoli Kalabiću, za kog bi se moglo reći da prilično podseća na neku vrstu Kraljevića Marka savremene srpske istorije…”

Bojan Dimitrijević bio je aktivni zagovornik rehabilitacije Draže Mihailovića i Milana Nedića. Mediji su prenijeli da je rehabilitirajući četnike izjavio kako je ‘Mihailović daleko od toga da je bio fašist’. Zbog njegovih stavova izbacili su ga iz Demokratske stranke, a autor je i biografije Ratka Mladića. FOTO: Screenshot/Dereta/Media Vukotic/Antifašistički vjesnik/Dominikovic

Dimitrijević je bio aktivni zagovornik rehabilitacije Draže Mihailovića i Milana Nedića. Mediji su prenijeli da je u procesu rehabilitacije četnika izjavio kako je “Mihailović daleko od toga da je bio fašist”, a negirao je i ulogu kolaboracionističke vlade Milana Nedića u holokaustu nad Židovima i pogromu Roma u Srbiji. Zbog takvih stavova Demokratska stranka izbacila je Dimitrijevića iz članstva. Sve to 2016. godine nije bila prepreka – štoviše, nesumnjivo je bila preporuka – ondašnjem hrvatskom ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću, povjesničaru koji je antifašizam nazvao “floskulom” i čije knjige odišu negacionizmom – da izdvoji oko pet tisuća današnjih eura za sufinanciranje knjiga Bojana Dimitrijevića. Jedna od Dimitrijevićevih knjiga, “Bosanska golgota” koju je napisao s Nemanjom Devićem, bila je temelj njihova zajedničkog predavanja u veljači prošle godine u Zagrebu, koje je u hrvatskim medijima izazvalo veliku polemiku i kontroverzu. O toj je knjizi znanstvenu recenziju objavio Milan Radanović, povjesničar koji radi u Arhivu Srba u Hrvatskoj i autor referentnih izdanja o četnicima, među kojima su najpoznatije knjige “Oslobođenje. Beograd, 1944.“ iz 2014. te “Kazna i zločin. Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945)” iz 2016. U tekstu “Četnička anabaza: marš ‘Jugoslavenske vojske u otadžbini’ (JvuO) od Vlašića do Zelengore 30. travnja – 11. svibnja 1945.”, objavljenom u broju 5/6 Zbornika Janković iz 2021., Radanović navodi dokaze protiv tvrdnje iz knjige “Bosanska golgota” Dimitrijevića i Devića kako su četnici “u dugom marševanju kroz isključivo muslimansko-katoličke predele ostali na stanovištu strogog poštovanja njihovih prava; incidenti na nacionalnoj osnovi do samog kraja ostali su retki” te kako su “tobožnji teški gubici ‘četnika’ i masovni zločini nad muslimanima u Fojnici bili mahom konstrukcija potonjih propartizanskih publicista i historika.” Radanović piše: “Četnici su tijekom sedmodnevnog proboja od Vlašića do Ivan planine nesumnjivo imali vrlo ozbiljne gubitke, o čemu svjedoče sačuvani izvještaji štabova partizanskih jedinica te sjećanja partizana koji su učestvovali u ovim borbama. Dimitrijević i Dević svjesno ignoriraju većinu ovih izvještaja jer se ne uklapaju u njihovu unaprijed zadanu tezu.” Istodobno, nastavlja Radanović, “zločini nad lokalnim muslimanskim i hrvatskim stanovništvom Fojnice i okoline nisu nikakve konstrukcije već nesumnjiva povijesna činjenica zasnovana na povijesnim izvorima. Paljenje Fojnice, odnosno uništavanje gotovo cijeloga grada, silovanja žena i pljačka velikog broja sela – realni su događaji koje je lako dokazati na osnovi izvora.” Radanović zaključuje: “Ignoriranje izvora o zločinima JVuO u proboju kroz srednju Bosnu motivirano je pokušajem viktimizacije JVuO od strane autora. Uostalom, sam naslov knjige asocira na mučeništvo JVuO. Završno poglavlje povijesti JVuO pokušava se historizirati kao svojevrsna nacionalna trauma. Viktimizacija formacije koja je počinila velik broj zločina nad civilnim stanovništvom, uključujući i mnoge etnički motivirane masovne zločine, predstavlja grubu zamjenu teza. Pogotovo ako uzmemo u obzir vojnu suradnju između JVuO i vojnih snaga njemačkog okupatora prije, tijekom i nakon prebacivanja srbijanskih i crnogorskih četnika u Bosnu”.

S takvim znanstvenicima srdačno surađuju hrvatski nacionalistički povjesničari – istodobno i optuženici pred hrvatskim sudom – Vlatka Vukelić, Šumanović i Beljo, postavljajući Dimitrijevića u organizacijski odbor svojega anti-antifašističkog skupa, kojemu egida znanstvenosti služi mnogo manje za utvrđivanje povijesnih činjenica nego, prije svega, za ideološki cilj: proglasiti zločincima osloboditelje iz Drugog svjetskog rata. Do koje je mjere taj revizionistički val u Hrvatskoj posljednjih godina narastao dobro govori činjenica da javnost uopće nije reagirala na to što je Dimitrijević ove godine, nakon što je 2022. na njemu izlagao, postao članom organizacijskog odbora znanstvenog skupa FHS-a – koji pritom financira Ministarstvo Radovana Fuchsa – dok je, primjerice, prije osam godina, u svibnju 2016. – kako je tada izvijestio Jutarnji list – “dvorana u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici ostala prazna” jer “nitko nije došao na tribinu na kojoj je jedan od predavača trebao biti i kontroverzni srpski povjesničar Bojan Dimitrijević, zagovornik rehabilitacije Draže Mihailovića i Milana Nedića”.