Iza uglednog austrijskog dirigenta i glazbenika Friedricha Pfeiffera duga je i bogata karijera koju su obilježili angažmani u najboljim austrijskim orkestrima. Svoj glazbeni put započeo je 1968. u zboru Bečkih dječaka, a između 1972. i 1976. studira rog na Univerzitetu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču. Već 1978. na poziciji je hornista u Bečkom simfonijskom orkestru, a 1981. prelazi u orkestar Bečke državne opere gdje ostaje do 2008. godine. Paralelno je u istom periodu na angažmanu u Bečkoj filharmoniji (1985. – 2008.) i Bečkom dvorskom orkestru (1987. – 2008.). Od 1990. do 2008. umjetnički je direktor festivala „Musik im Stadl“ u Gaisbergu kod Salzburga, kamo redovito dovodi Bečku filharmoniju na serije koncerata. Od 1985. godine njeguje i povremenu dirigentsku karijeru pa nastupa kao gost-dirigent s New Japan Philharmonic orkestrom, Praškim simfonijskim orkestrom i Komornim orkestrom u Salzburgu.

Kontinuiranu karijeru dirigenta započinje 2008. godine u Bečkoj državnoj operi, a od 2011. do danas stalni je gost-dirigent u Narodnoj operi Moldavije u Kišinjevu. U posljednjem desetljeću bio je gost-dirigent na brojnim festivalima klasične glazbe, ali i u europskim opernim kućama. Godine 2019. osniva orkestar Philharmonic Generations Vienna koji je sastavljen od umirovljenih muzičara Bečke filharmonije i mladih glazbenika koji su tek diplomirali ili počeli svirati u Bečkoj filharmoniji. Osim nastupa u legendarnom bečkom Musikvereinu, taj orkestar vezan je i uz druge austrijske gradove poput Salzburga, a njihovu veliku dogovorenu turneju po Kini prekinula je 2020. godine pandemija. Tek su se zapravo u drugoj polovici 2022. austrijski glazbenici probudili iz stanja mirovanja te planiraju u ovoj godini nastaviti gdje su stali početkom 2020., uključujući i Philharmonic Generations Vienna.

O bogatoj dirigentskoj i glazbenoj karijeri, ali i planovima da u svibnju posjeti Hrvatsku i dovede svoj orkestar na opatijski festival Open Air Classic, s Friedrichom Pfeifferom za Nacional smo razgovarali u bečkom hotelu Imperial.

NACIONAL: Koja je bila prekretnica u vašoj karijeri, kada ste odlučili zamijeniti poziciju hornista u Bečkoj filharmoniji i Bečkoj državnoj operi za dirigentsku karijeru? Pretpostavljam da se kroz godine promijenio način na koji ste interpretirali i osjećali glazbu, možda vam nije bilo dovoljno biti „samo“ reproduktivni glazbenik?

Prekretnica je zapravo bila činjenica da mi je cijelo vrijeme bavljenja glazbom bio san postati dirigentom. Još kao mali dječak sanjao sam o tome da budem dirigent. Ali život vas ponekad odvede u drugim smjerovima. S petnaest godina već sam svirao rog, klavir, učio dirigiranje i pomalo se probijao kroz različite orkestre u kojima sam svirao. Nakon više desetljeća sviranja roga, dobio sam 2008. dijagnozu grča usnica i morao sam prestati svirati. Imao sam tada pedeset godina. Našao sam se u poziciji da moram početi iz početka u glazbi. U to sam vrijeme igrao tenis s ravnateljem Bečke državne opere (Wiener Staatsoper) Ioanom Holenderom i pitao sam ga može li mi nekako pomoći, ima li ideju što da napravim. Rekao mi je da dođem za tjedan dana k njemu na sastanak i da će već imati neku ideju. I tako je i bilo. Dao mi je da dirigiram programom dječjih opera u kući i tako se počnem uhodavati kao dirigent, što mi je jako dobro išlo, a zatim me slao na gostovanja u Moldaviju, Sofiju i po drugim rumunjskim gradovima, u Južnu Koreju, s punim povjerenjem. Uvijek sam malo imao reputaciju revolucionara, zločestog dečka, tako da sam ga nakon tri-četiri godine naše suradnje pitao kako mi je tako brzo i s povjerenjem dao ozbiljnu šansu. Rekao je da se raspitivao o meni u orkestru Opere i koga god je za mene pitao, svi su se šalili da nemaju pojma tko sam ili su se hvatali za glavu i govorili: „O, mamma mia!“ Njemu se to baš jako dopalo jer isto nije bio uštogljen. Taj „O, mamma mia!“ bio je, dakle, početak moje dirigentske karijere.

NACIONAL: Je li taj prijelaz u dirigiranje bio oslobađajući, u smislu postizanja pune umjetničke slobode i prilike da potpuno izrazite svoj muzički senzibilitet i koncept kako bi po vama jedan orkestar trebao zvučati, ovisno o djelu i epohi koju izvodi?

Ne, nikada nisam imao i nemam strogi koncept. Ali znao sam kako orkestar treba idealno zvučati, odrastao sam sa zvukom orkestra u bečkom Musikvereinu. Da, dobio sam slobodu koja se očitovala u probama, intenzivnim, dugim probama s orkestrima, da bih dobio taj zvuk cjeline orkestra. Morate imati mnogo snage da izvučete dobar zvuk iz orkestra, odnosno, iz svakog pojedinog člana orkestra, da dobijete 100 posto od njih van.

NACIONAL: Moram reći da se po snimkama vaših koncerata vidi da imate mnogo suspregnute snage i temperamenta, ali i samokontrole kao dirigent. Uvjerljivi ste, a opet u krajnjoj izvedbi vrlo elegantni i precizni u pokretima.

Da, da, točno. Istina! Imam mnogo snage i temperamenta, ali ne divljam na probama. Morate pokazati poštovanje prema izvođačima i dati im do znanja da ih ne smatrate idiotima i neznalicama; morate ih mirno pridobiti za sebe. Većina dirigenata ima kompleks Boga, ja od toga ne patim. Ponekad se udaljim s probe orkestra i pustim ih da sviraju, da pronađu svoju interpretaciju, zvuk, dionicu bez mojeg prisustva. Onda se vratim i nađemo se. Ako imate dobar orkestar, tu ja kao dirigent nemam jako mnogo posla. Ako im pokažete da ih poštujete kao osobe, onda će se dobar orkestar potruditi da vrlo dobro ili izvrsno svira i to će se odmah čuti.

NACIONAL: Imate dirigentsko iskustvo u Bečkoj državnoj operi i s Bečkom filharmonijom, kao i drugim simfonijskim i filharmonijskim orkestrima. Je li teže dirigirati repertoar koji uključuje operne pjevače i vokalne dionice od instrumentalnih?

To nije pitanje i problem glazbenog repertoara, to je ljudski problem. Ego tenora i soprana ponekad je zaista teško podnošljiv. To je stvarni problem! Evo, kompletno sam odgovorio na to pitanje, basta!

NACIONAL: Vaš je repertoar vrlo raznovrstan i kompleksan, od kompozitora 18. stoljeća poput Josepha Haydna, preko Mozartovih klasičnih simfonija i opera, europskih i ruskih romantičnih kompozitora 19. stoljeća, do složenijih harmonijskih i orkestralnih djela poput Wagnera, Brucknera, Mahlera, Berga, Prokofjeva, Šostakoviča i Stravinskog. Što vas vodi u odabiru, istraživanju i savladavanju tako opsežnog programa?

To je sve izvrsna, fantastična glazba! Ne razmišljam u stilskim kategorijama ili prema pojedinačnim opusima tih kompozitora. Alban Berg je izvrstan skladatelj, djela Beatlesa također, kao i Rolling Stonesa, svako na svoj način. To za mene nije pitanje stoljeća, već samo je li ta glazba dobra ili loša.

NACIONAL: Pronašla sam da ste dobili izvrsne kritike za dirigiranje Verdijeva „Requiema“ i opere „Rigoletto“ u Rumunjskoj?

Kolege i kritičari oko mene tvrde da sam jako dobar dirigent. Osobno, ne znam. Svakoj partituri prilazim otvorena uma, ali se precizno držim kompozitorovih oznaka i bilješki. Za neke europske dirigente uvriježilo se da ih se naziva tzv. Mozartovim dirigentom ili Wagnerovim ili Verdijevim dirigentom, ali meni to nije blisko; stavljanje dirigenata „u kutije“. Imali smo u Austriji dirigenta Nikolausa Harnoncourta koji je bio tzv. Mozartov i Haydnov dirigent, usko specijaliziran za klasičnu epohu. No jednom smo s njime izvodili Bergov violinski koncert, napisan 1935., i to je bilo senzacionalno, kako je vodio orkestar! To je bila najbolja verzija Bergova koncerta za violinu koju sam ikada čuo i svirao.

Pfeiffer i Nacionalova novinarka Iva Körbler razgovarali su u bečkom hotelu Imperial. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Neki dirigenti smatraju da se moraju striktno držati instrumentalnih dionica i dinamičkih oznaka u partiturama slavnih kompozitora i da tu nema mjesta nekoj novoj interpretaciji. Što o tomu mislite? Gdje vidite prostor za svoj dirigentski potpis?

Prvo gledam orkestar pred sobom, dakle, ljude, osobe. Sastavljen je od mladih i starijih članova, izvrsnih i prosječnih muzičara. Najprije tu razinu dovodim u red, provjeravam tko kako može maksimalno dobro svirati, a onda razmišljam o svojoj interpretaciji djela. Od nekih orkestara ili pojedinaca ne možete dobiti savršeni pianissimo, oni ga naprosto ne mogu odsvirati. Ili jako brza tempa velike dinamičke snage – neki to naprosto ne mogu. Dakle, moje viđenje djela je spoj i balans orkestra, pojedinaca u njemu i onoga što gledam u partituri.

NACIONAL: Morate, dakle, poznavati i čuti solo sviranje svakog člana ili članice jednog orkestra, pronaći tko je najslabiji – da tako kažem – a tko može „povući“?

Da, upravo tako. Imam, recimo, u glavi svoj tempo koji me vuče za neko djelo, koji mi se prirodno, spontano nameće. No ponekad instrumentalni ili vokalni solist ne može izvesti ili otpjevati tako brzi tempo. Onda ga moram malo smanjiti. Ne mislim da radi moje vizije glazbe solist ili pjevač moraju umrijeti i iskrvariti na sceni od napora i muke. Znači, moram ih pratiti. Ne mogu si dozvoliti da se sve svede na dvoboj dirigenta i tenora ili prve violine ili roga. U dobroj izvedbi nema „pobjednika“, svi moraju moći biti sretni s izvedbom. Zvuči li vam to glupo, da tako razmišljam?

NACIONAL: Ne, zaboga. Slažem se s vama. To mi je logično.

U redu. Mislim da u konačnici moramo misliti na glazbu, samo ona je važna.

NACIONAL: Osjećate li neku vrstu kulturološke i povijesne obveze da istražujete i dirigirate djela poznatih njemačkih i austrijskih kompozitora? Da time oživljavate vlastitu glazbenu baštinu?

Ne, nikako. Ne razmišljam u tim okvirima. U glazbi nema i ne smije biti granica. Ne postoji austrijska, njemačka, talijanska ili američka glazbena granica. Trudit ću se upoznati u idućim mjesecima i djela nekih poznatih hrvatskih skladatelja.

NACIONAL: Bili ste tijekom svoje dirigentske karijere gost-dirigent po cijelom svijetu. Možda je to intimno pitanje, ali koji je orkestar, po vašem dojmu, najbolje slijedio vašu viziju glazbe?

Mislim da je to ipak Philharmonic Generations Vienna. Imamo jako naporne probe. Zatim, u njemu sviraju moji stariji kolege, prema kojima ipak trebam biti obazriv. No mladi i mlađi članovi orkestra izvrsno me prate. Bio sam gost-dirigent rumunjske Narodne opere u Temišvaru i s njihovim orkestrom odmah sam osjetio izvrsnu povezanost. To je nešto što se dogodi ili ne dogodi na prvoj probi. Od početka u svakom orkestru u kojem gostujem pokušavam „snimiti“ problematične glazbenike, već to vidim po licima…

NACIONAL: Znači da morate biti i dobar psiholog?

Kako da ne! To je podloga bez koje se ne može dalje. Prva proba je međusobno testiranje, no na kraju te prve probe mislim da sam u pravilu s članovima orkestra već dobar prijatelj. I tada možemo početi raditi na glazbi. S nekim orkestrima nisam se „pronašao“, nismo si pasali. To je možda zbog pojedinaca u njemu koji onda utječu na cijelu atmosferu. Znao sam se naći u poziciji da si mislim: „Pa ja tu nisam trebao doći. To nije vrijedno honorara i vremena.“ Važno je da se veselimo jedni drugima kada radimo zajedno.

NACIONAL: Što biste izdvojili kao vrhunce svoje karijere, bilo glazbenika ili dirigenta?

Vrhunac moje karijere bio je koncert Bečke filharmonije s dirigentom Herbertom von Karajanom u njujorškom Carnegie Hallu u veljači 1989. godine, kada je dirigirao Brucknerovu „7. simfoniju“. Tada je već bio jako star, teško je hodao i morali smo ga voditi do dirigentskog podija. To je bio odnos velikog prijateljstva između orkestra i dirigenta. Pravo prijateljstvo! I s obzirom na njegovo stanje, jer umro je u travnju te godine, rekli smo: ovaj koncert sada sviramo za njega. To je bilo povišeno emotivno stanje koje je trajalo sat i dvadeset minuta. Nego, znate li da sam 1986. bio svjedok povijesnog sukoba između Karajana i Ive Pogorelića na bečkoj izvedbi „Koncerta za klavir i orkestar u b-molu“ Čajkovskog, znate tu priču?

NACIONAL: Znam u glavnim crtama, ali ne detalje. Možete li to ispričati?

Tada sam još svirao rog u Bečkoj filharmoniji. Dakle, Pogorelić je odabrao svoj tempo, bio je fantastičan mladi pijanist sa snažnom osobnošću. Imao je svoju viziju. A Karajan također, iako im to nije bila prva suradnja. Na probi je Ivo svirao paralelno svoj tempo, a Karajan mahao svoj sporiji tempo orkestru. Nitko nije popuštao dok Karajan nije počeo rukom lupati po klaviru Pogoreliću čvrsto svoj tempo. No Ivo je i dalje svirao kao da se ništa ne događa, nije se obazirao. Nakon dvadesetak minuta Karajan je rekao orkestru da idu na pauzu. Nakon povratka s pauze pojavio se samo Karajan i rekao nam da Pogorelić ne želi svirati pod tim uvjetima i da moramo mijenjati program, ubaciti 5. ili 6. simfoniju Čajkovskog. To je bio sukob Titana. No na koncu je ipak Karajan pobijedio, Ivo je popustio i izveo b-mol koncert. Bilo je posebno iskustvo svirati i pod ravnanjem Leonarda Bernsteina…

NACIONAL: Baš sam vas to htjela pitati, jeste li nešto presudno važno naučili od drugih slavnih dirigenata, poput Karajana, Bernsteina, Claudia Abbada, Mstislava Rostropoviča, Daniela Barenboima, Riccarda Mutija ili drugih?

Jesam, naravno. Od mnogih koje nećemo spomenuti naučio sam da ne želim biti poput njih. S druge strane, Riccardo Muti bio je istovremeno temperamentan, brz i precizan dirigent, s njime biste sve shvatili u par poteza dirigentskog štapića. Kao bujica! Od ovih koje ste naveli, primijetio sam da uvijek paze da je orkestar zvučno izbalansiran, nikada nisu davali prednost lijevoj ili desnoj grupaciji u dirigiranju. I slijedili su svoju viziju djela, kao što je to i meni važno. Riccardo Muti je rekao da u glazbi postoje tri važne stvari na koje treba paziti: može se dogoditi loša interpretacija, kao i dobra, ali se ne smije dogoditi dosadna, monotona izvedba. To je naprosto nemoguće. Znači da je dirigent odgovoran. To sam naučio i od Lennyja Bernsteina. On je bio čista glazba, pun emocija na probama i nastupima podjednako. Jednom smo s njime svirali 2. Mahlerovu simfoniju koja je iznimno zahtjevna i starijim je članovima Bečke filharmonije bilo jako teško na probama. Ali Bernstein se nije dao, bio je uporan, znao je svaku notu u partituri za pojedini instrument napamet. Na koncu je izvedba bila sjajna. Evo, to sam od njega naučio, da živim kroz i za glazbu, da ne popuštam. Mogu malo moderirati dirigiranje prema onome što smo ranije govorili, oko problema tempa, ali drugo ne. I naučio sam od svih njih da budem prijatelj orkestru, da razgovaram s njima.

Friedrich Pfeiffer s Philharmonic Generations Vienna 2019. godine u bečkom Musikvereinu. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Jeste li ikada doživjeli da dirigent odluči u svojem konceptu promijeniti broj gudača ili puhača iz izvorne partiture? Da na svoju ruku povećava ili smanjuje orkestar?

Ne, zaboga. Kompozitor je za mene Bog. Što je napisao – napisao je. Ne bih to nikada mijenjao. To je svetogrđe.

NACIONAL: Očito volite surađivati s mladim glazbenicima, što im prenosite na probama orkestra Philharmonic Generations Vienna?

Ne postavljam se pred njih kao učitelj, nipošto. Želim im prenijeti plamen glazbe u srca, dati im mnogo emocija i ljubavi za glazbu. Ponekad se orkestrima ne da svirati neko djelo koje sam odabrao, imao sam to iskustvo nedavno u Rumunjskoj. Onda im velim: nedaleko odavde ubijaju se i ratuju u Ukrajini, a vi imate sreću da stvarate glazbu u prekrasnim koncertnim dvoranama. Naša je profesija privilegija, mi smo privilegirani. Onda se trgnu. Podizanje motivacije uvijek upali s Mozartom ili Beethovenom na programu, oni djeluju poput medicine na orkestar. Živim za glazbu i mladi muzičari to posebno osjete. Sada smo na Silvestrovo u Beču izveli mali koncert s djelima Mozarta i Haydna i baš sam promatrao publiku, svi su živnuli i postali dobro raspoloženi. Muzika zaista mijenja ljude i vjerujem da može promijeniti svijet.

NACIONAL: S obzirom na to, je li dobro ili loše da je frekvencija instrumenata naštimana na malo više, na 440 Herza, osjeća li naše tijelo taj pomak?

Nemam s time problema, moram reći. To može biti problem za orgulje koje ne mogu ići više, kao i za pjevače, ali za gudače je u redu iako im znaju češće pucati žice radi natezanja. Dalje ne bismo smjeli ići, trebali bismo se zadržati na toj frekvenciji. Možda bi i naši kućni ljubimci imali prigovore oko toga, njima smetaju više frekvencije. Moramo čuvati svoje pse i mačke. U Temišvaru nam na probama orkestra sjedi jedan pas, a u Craiovi u Rumunjskoj na probama uvijek sjedi jedna mačka, nosimo joj hranu. Bitno je da na probama nema slonova i lavova, to bi bilo previše. Takvi detalji čine nastupe u tim dijelovima Europe posebnima, u Austriji je to nezamislivo.

NACIONAL: Koju još glazbu slušate u svoje privatno vrijeme, ima li mjesta za jazz, rock, swing?

Volim jazz, ali ne moderni free jazz. Volim Joea Zawinula, Friedricha Guldu, Oscara Petersona, Ellu Fitzgerald, Franka Sinatru. Volim Beatlese, oni su fantastični. Njihove pjesme istovremeno su romantične i inteligentne. John Lennon je poput Mozarta našeg vremena, bio je genijalac, bez dvojbe. Stonese volim nešto manje, ipak. Ne mislim da na svijetu postoji samo klasična glazba!

NACIONAL: Gdje planirate nastupe u ovoj godini? Čula sam da u proljeće namjeravate doći u Hrvatsku, u Opatiju?

Da, u svibnju bismo trebali nastupiti u Opatiji na Otvorenoj pozornici s Philharmonic Generations Vienna. Hvala na pomoći i angažmanu oko toga mojem prijatelju Andiju Binderu, uglednom austrijskom biznismenu koji vuče hrvatske korijene. Inače se u ovom periodu života ne bavim samo dirigiranjem, već i umjetničkim ravnanjem nekih klasičnih festivala, između ostalog sam pred nekoliko godina bio ravnatelj jednog Open Air festivala klasične glazbe u Moldaviji koji je imao veliki uspjeh. Čeka nas na proljeće i salcburški festival klasične glazbe. I u Opatiju bih u program stavio Johanna Straussa, Mozarta, ali i nekog hrvatskog suvremenijeg kompozitora. Prošle godine u srpnju imali smo Open Air Classic festival u Temišvaru i na svaki koncert došlo je između dvije i tri tisuće ljudi. Volio bih svirati i u Dubrovniku, Rijeci, Osijeku, nadam se da ćemo moći to organizirati.