Akademik Frano Parać skladatelj je opere ‘Judita’ koja je doživjela velik uspjeh u Münchenu prošloga tjedna, u ciklusu izvedbi hrvatskih autora i recentnih djela. Ove godine Parać je objavio i nosač zvuka s dva njegova glazbena djela kojima je napravio hommage Miroslavu Krleži i Marku Maruliću

Prošloga tjedna veliki uspjeh u Münchenu ostvarila je koncertna izvedba hrvatske opere „Judita“, skladatelja Frane Paraća. U ciklusu izvedbi hrvatskih autora i recentnih djela u bavarskoj metropoli, koji je s uspjehom potaknuo i predstavlja maestro Ivan Repušić, šef-dirigent Orkestra Bavarskog radija, Državne kapele Weimar i dirigent Njemačke opere u Berlinu, na red je došla najizvođenija suvremena hrvatska opera čiji je skladatelj akademik Frano Parać. Parać zbog zdravstvenih problema nije mogao u Münchenu prisustvovati ovacijama kojima je dočekana izvedba njegova djela, ostvarena udruženim snagama hrvatskih i njemačkih umjetnika.

U ovoj godini za akademika Paraća zbio se još jedan veliki događaj. Objavljen mu je nosač zvuka na kojem su dva krucijalna ostvarenja njegova opusa – „Carmina Krležiana“, suita iz istoimenog Paraćeva baleta, i „Missa Maruliana“ – Paraćev vokalno-instrumentalni hommage dvojici velikana hrvatske književnosti – Miroslavu Krleži i Marku Maruliću.

NACIONAL: Zašto je izvedba „Judite“ u Münchenu ocijenjena kao jedinstveni kulturni događaj za Hrvatsku, ali i za vas kao hrvatskog skladatelja?

Svaka izvedba iz bogatog repertoara hrvatske glazbe u inozemstvu je za nas vrhunski kulturni događaj, a pogotovo kad su velike glazbene forme u pitanju. U ovom slučaju nije u pitanju gostovanje ansambla, npr. HNK-a ili Filharmonije iz Hrvatske, već se radi o sustavnom projektu predstavljanja hrvatske glazbene baštine u Bavarskoj koji je osmislio maestro Ivan Repušić. Taj niz je maestro Repušić započeo s Jakovom Gotovcem i njegovom operom „Ero s onoga svijeta“ i nastavio s Igorom Kuljerićem i „Glagoljskom misom“. Sada je na redu moja opera „Judita“. Ne mislim da je ova izvedba „Judite“ značajnija od samog gostovanja nekog našeg ansambla ili zato što u prvoj inozemnoj izvedbi sudjeluje njemački orkestar koji je izabrao i sve soliste za naslovne uloge, a s naše strane sudjeluje mješoviti zbor HRT-a uz pomoć dijela zbora HNK-a u Zagrebu, već želim istaknuti nešto drugo. Ideja našeg dirigenta Ivana Repušića, koji je šef dirigent Rundfunkorchestra iz Münchena, opet je urodila plodom. Repušić je, evo, već treći put uspio zainteresirati kulturne krugove u Bavarskoj i pokazati da i „mala“ Hrvatska ima snažnu glazbenu kulturu koja u europskom kontekstu i te kako ima svoje mjesto. Time je zaključena Godina Marka Marulića i obilježavanje 500. obljetnice njegove smrti.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni izvedbom i uspjehom koji su tom prigodom ostvarili hrvatski umjetnici? Vi, nažalost, niste mogli prisustvovati izvedbi.

Te večeri, 1. prosinca, održana je koncertna izvedba opere „Judita“ u Prinzregententheateru u Münchenu. Osim njemačkog orkestra sudjelovao je Zbor HRT-a potpomognut članovima Zbora HNK-a u Zagrebu i vrhunskim solistima – Sofijom Petrović, koja je u zadnji tren preuzela naslovnu ulogu zbog bolesti prvotno angažirane kolegice sopranistice Annike Schlicht, i basom Ivicom Čikešom kao Olofernom. Tu su i vrhunski solisti sopranistica Evelin Novak kao Ruta, mezzosopranistica Diana Haller kao Abra, tenor Stjepan Franetović kao Ozija, Matteo Ivan Rašića kao Akior, bariton Matija Meić kao Vagav te Sava Vemić u ulozi Eliakima. Naše snage bile su nekolicina pjevača iz zagrebačke produkcije, a ostali su pjevači na angažmanu u Njemačkoj koji su se odazvali pozivu maestra Repušića. Cijeli koncert je uživo prenosio bavarski radio BR-Klasik, koji će izdati nosač zvuka (CD) s tog koncerta. Izvedba je bila briljantna, radijski prijenos iznimno kvalitetan, pjevači svi odreda sjajni. Naravno, na prvom mjestu je uloga Judite koju je nadahnuto otpjevala Sofija Petrović. Sve to je objedinio i pod snažnom dirigentskom rukom izveo Ivan Repušić. Njegov angažman i svijest da treba hrvatsku glazbu što više plasirati i izvoditi u inozemstvu, rijetki su među našim dirigentima koji su do sada djelovali u inozemstvu. Pogotovo kad su u pitanju izvedbe velikih formi, poput opera. Ne smijemo zaboraviti još jedan važan detalj. Naime, maestro Repušić je osmislio i realizirao zanimljiv format izravnog prijenosa i koncertne izvedbe „Judite“. Uoči same izvedbe djelo se kontekstualno predstavi publici uz pomoć kratkih glazbenih ulomaka i stručnog uvoda. U münchenskoj izvedbi na bini su bili stručnjaci iz Njemačke i Hrvatske: Michaela Fridrich, Hana Breko Kustura i Josip Belamarić.

NACIONAL: Je li točno da je vaša „Judita“ postala najizvođenija hrvatska suvremena opera?

Da, moglo bi se to reći. „Judita“ je imala je praizvedbu u Splitu s desetak repriza u sezoni, izvedbe su bile i u drugoj sezoni. Zatim je došlo do premijere u HNK-u u Rijeci sa šest izvedbi, potom obnova opere nakon nekoliko godina u Splitu. I 4. listopada 2024. održala se premijera u Zagrebu s planiranih desetak izvedbi. Uskoro će „Judita“ opet biti na programu HNK-a Zagreb. Na kraju, evo, i ova koncertna izvedba u Münchenu.

NACIONAL: Kako je i s kojim povodom ta vaša opera, praizvedena 2000. godine na Peristilu, na 46. Splitskom ljetu, uopće nastala?

Ideja o pisanju opere rodila se nakon izvedbe moje „Missa Maruliana“ napisane za sopran, bariton, mješoviti zbor i orkestar, a koja je izvedena u Splitu, u povodu 100. godišnjice HNK-a Split. Tada smo intenzivno redatelj Marin Carić, akademik Tonko Maroević i ja razmišljali o mogućem novom djelu, o novoj operi. Razgovarali smo o raznim mogućim i na kraju sam odlučio da to bude upravo Marulićeva „Judita“. U to su vrijeme Carić i Maroević adaptirali „Juditu“ kao dramski tekst za koji je Maroević dopisao neke stihove u duhu Marulića. Kako Tonko nije želio sam pisati libreto za operu jer se time nije bavio, pisanja libreta prihvatio sam se ja. Tonko mi je bio od velike pomoći zbog razumijevanja teme, ali i same akcentuacije djela. Uslijedila je narudžba Grada Splita u povodu 1700. godišnjice grada i 550. godišnjice Marka Marulića.

NACIONAL: Što vas je zapravo privuklo originalnom Marulićevu jeziku?

Pitanje koje je stalno bilo u zraku bilo je – je li pametnije pisati libreto na današnjem hrvatskom jeziku ili poštovati stari čakavski Marulićev jezik? Kako sam upoznao Marulića dok sam skladao „Missa Maruliana“, odlučio sam da to bude Marulićev jezik koji mi je davao velike ritmičke mogućnosti. To je za mene bio nadahnjujuće, iznimno muzikalni moment. Siguran sam da je opera „Judita“ na koncu puno uspješnija upravo zbog libreta koji je pisan Marulićevim jezikom.

NACIONAL: Raduju li vas skore nove izvedbe koje u HNK u Zagrebu slijede sve do proljeća?

Znate, ne postoje riječi kojima suvremeni skladatelj može opisati osjećaje nakon što mu je izvedeno tako opsežno djelo. „Judita“ je tražena, izvedena u sjajnim verzijama, zagrebačka premijera je i kod publike i kritike naišla na izvrstan prijem, evo sad i s ovacijama pozdravljenim inozemnim epilogom. Zar treba više? Presretan sam i, naravno, zahvalan svima. Cijelom timu i svim institucijama koje stoje iza projekta „Judita“. Zagrebačka premijera u listopadu izvedena je kao glazbeno-scenska. Dirigent je bio Josip Skender, „Juditu“ je režirala Snježana Banović, kostime je napravila Dženisa Pecotić, a scenograf je Zlatko Kauzlarić Atač. Na premijeri su u glavnim ulogama pjevali Dubravka Šeparović i Ivica Čikeš, sljedećeg dana na reprizi Sofija Petrović s Matijom Meićem. Svi s nestrpljenjem očekuju skorašnje nove izvedbe.

NACIONAL: U ovoj 2024. godini zbio se drugi veliki događaj – zvučni zapis u formatu CD-a. Tko je objavio ta dva antologijska ostvarenja iz vašeg vokalno-instrumentalnog opusa?

Ove godine prvo mi je u izdanju Hrvatskog društva skladatelja Cantus objavljena partitura „Carmina Krležiana“, suita iz baleta, za recitatora, mješoviti zbor i simfonijski orkestar, koju je uredila Sanja Stojanović. Potom smo promovirali i još 2022. tiskanu partituru „Missa Maruliana“, za sopran, bariton, zbor i orkestar. Partituru je objavio HAZU, a priredio akademik Zoran Juranić. I konačno, u ovoj godini objavljen je i zvučni zapis, dakle, CD za koji pitate, a koji predstavlja četvrto izdanje edicije „Ligatura“ Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatske radiotelevizije u izdanju Cantusa. Moj novi nosač zvuka sadrži dva djela: to su suita iz baleta „Carmina Krležiana“ za recitatora, mješoviti zbor i simfonijski orkestar, nastala 1988. godine, te „Missa Maruliana“ za sopran, bariton, zbor i orkestar, nastala 1993. godine. Ta izdanja objavljena su u povodu mojega 75. rođendana.

‘Judita’ je premijerno u listopadu izvedena u HNK u Zagrebu u režiji Snježane Banović. FOTO: HNK Zagreb

Oba moja djela, i „Carmina Krležiana“ i „Missa Maruliana“, predstavljena su u ciklusu Kanconijer – Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a pod vodstvom maestra Tonča Bilića. „Missa Maruliana“ izvedena je 2017. godine, a „Carmina Krležiana“ 2023. Nakon izvedbi realizirane su i studijske snimke sada objavljene na nosaču zvuka. Na snimanju suite „Carmina Krležiana“ Zboru i Simfonijskom orkestru HRT-a pridružili su se članovi Oratorijskog zbora crkve sv. Marka Cantores sancti Marci i dramski umjetnik Danijel Ljuboja. U izvedbi djela „Missa Maruliana“ sudjelovali su i članovi Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić te vokalni solisti Kristina Kolar i Ljubomir Puškarić. Naslovnicu krasi kolaž „Home Poise Habitat“ Damira Očka. Tonski snimatelj bio je Božidar Pandurić, a glazbeni producenti Krešimir Seletković i Pero Mihojević. Izdanje je objavljeno uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, a opremljeno je dvojezično uz tekst Hane Breko Kustura. Album je dobio četiri nominacije i osvojio nagradu Porin u kategoriji „najbolja snimka albuma klasične glazbe“.

NACIONAL: Što vas povezuje s Markom Marulićem i Miroslavom Krležom?

Krleža i Marulić dvojica su velikana hrvatske književne baštine. Želio sam dati svoj obol njihovoj svevremenskoj kvaliteti i porukama koje daju u svojemu izričaju. Nosač zvuka ocijenjen je kao doprinos kanonskom repertoaru hrvatske glazbe 20. stoljeća. Ovaj epitet „kanonski“ za moj opus definirali su kolege muzikolozi, na čemu sam im zahvalan. Biti kanonskim dijelom repertoara, u bilo kojoj sferi umjetnosti, veliki je kompliment.

NACIONAL: Koliko je vaš balet „Carmina Krležiana“, nastao sredinom 1980-ih, „odgovoran“ za nastanak suite iz baleta „Carmina Krležiana”?

Balet „Carmina Krležiana“ bio je temelj kasnije istoimene suite nastale 1988. godine. Inicijalna ideja baletnog umjetnika i koreografa Milka Šparembleka bila je da se djelo zove „Missa Krležiana“. Ipak je u finalnoj inačici naslova prevladala moja ideja te je balet, po uzoru na referencijalnu skladbu Carla Orffa, ipak nazvan „Carmina Krležiana“.

NACIONAL: Koliko je povezivanju pjesničkog opusa Krleže i vaše glazbe pridonio Milko Šparemblek?

Šparemblek je neprikosnoveni spiritus movens, osoba koja je odigrala ključnu ulogu u povezivanju Krležina pjesničkog opusa i mojih skladbi i na tomu sam mu iznimno zahvalan. Šparemblek je prvi vidio poveznice između moje „Muzike za gudače i čembalo“ i Krležine „Jesenje pjesme“ te moje „Muzike za gudače“ i Krležine „Pietà“.

NACIONAL: Zašto se ta vaša glazbena djela nazivaju primjerima „estetike tzv. nove jednostavnosti“?

Moj glazbeni put započeo je u vrijeme avangarde. No ja sam svojim senzibilitetom Splićanin i Mediteranac. Stilski je moja glazba u okvirima mnogih tehničkih karakteristika glazbe 20. stoljeća. Ona je često temeljena na tonalitetu jer to odgovara mom skladateljskom senzibilitetu. Svedena na elementarne odnose, ogoljena do maksimuma iako nije lišena bogatih instrumentacijskih postupaka i snažnog kolorita. Evo, zanimljivo je i veliki mi je kompliment što je kolega dirigent Tonči Bilić usporedio moj skladateljski kolorit s koloritom Emanuela Vidovića. Nova jednostavnost je zapravo jedan skladateljski credo, gdje želim glazbu i njezin kolorit imati kao esenciju u gomili buke koja nas okružuje. Nažalost, sve više i više. To su naprosto obilježja mog rukopisa i senzibiliteta kao autora i skladatelja. Moj je jezik danas sintetizirajući pa je takav i odnos prema formi.

NACIONAL: Zašto je balet „Carmina Krležiana“ bio jedinstven na hrvatskoj sceni prošloga stoljeća?

Bio je to, kako često volim reći, najhrvatskiji balet, jer je sredinom osamdesetih, pet sezona zaredom na programu zagrebačkog HNK-a, okupio sjajan kreativni tim umjetnika i interpreta koji su svi odreda bili domaći autori stvaraoci. Osim Milka Šparembleka i mene, tu su bili Vjekoslav Šutej, Zlatko Bourek, Ika Škomrlj, Božidar Boban kao glavni narator, sve velika imena, dali su svoj udio u tom mozaiku, praizvedenom u HNK-u Zagreb 5. prosinca 1985. godine. I čini se da je upravo u tom spoju bio ključ uspjeha toga baleta. U baletu su glazbeni temelji, zapravo, dvije moje skladbe zadržane u cijelosti, kao skelet djela – „Muzika za gudače“ i „Muzika za gudače i čembalo“ – i maestralno inkorporirani u cjelovitu partituru. Oko tih dviju skladbi skladao sam novu glazbu, imajući u vidu željenu projekciju raznovrsnosti glazbenog izraza koja bi odgovarala divergentnosti pjesničkog opusa samog Miroslava Krleže. Televizijska prilagodba upriličena je 1987. godine kao dokaz da je dah Europe dopro i do naše sredine.

NACIONAL: Kad su samostalno premijerno izvedene dvije verzije suite iz baleta? Što je „Ples barunice“ koji je praizvela vaša kći, pijanistica Leda Parać?

Praizvedba peterostavačne suite iz baleta bila je 1990. u Splitu u interpretaciji Zbora i Orkestra splitskog HNK-a kojim je dirigirao Loris Voltolini. Zagrebačka premijera, u četverostavačnoj verziji, bila je 1998. godine u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, u interpretaciji Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a pod ravnanjem Mladena Tarbuka i u izravnom prijenosu na Trećem programu Hrvatskoga radija kao dio razmjene Europske unije radiotelevizija (EBU). Četiri stavka suite „Carmina Krležiana“ čine jedinstvenu dramaturšku cjelinu. Pojedini stavci baleta svoj su život nastavili i izvan kazališnog miljea, poput skladbe „Ples barunice“ koja je 1990. prilagođena formi klavirske minijature omiljene među pijanistima, a praizvela ju je upravo moja kći, pijanistica Leda Parać.

NACIONAL: Kako je nastala „Missa Maruliana“?

„Missa Maruliana“ za sopran, bariton, zbor i orkestar nastala je na narudžbu Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu 1993. u prigodi proslave stote obljetnice utemeljenja te kazališne kuće. Izvedena je u Splitu, u Hrvatskom narodnom kazalištu, dan prije blagdana svetoga Dujma, zaštitnika Splita, 6. svibnja 1993. godine. Dirigent je bio akademik Pavle Dešpalj.

Nakon splitske praizvedbe, zagrebačka izvedba dogodila se u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga, u okviru koncertnoga ciklusa Kanconijer, 26. siječnja 2017. godine. Simfonijskom orkestru Hrvatske radiotelevizije i Zboru Hrvatske radiotelevizije pridružio se Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, a solisti su bili sopranistica Kristina Kolar i bariton Ljubomir Puškarić. Dirigent je bio Tonči Bilić. Upravo je ta zagrebačka izvedba polučila izvrsne kritike i stručne muzikološke prosudbe najviše razine.

NACIONAL: Zašto je „Missa“ za vas bila izazov? Koji je Marulićev stih njena središnja poruka?   

Bila je veliki izazov jer do tada nisam skladao jednu kompletnu katoličku misu na latinskom jeziku. A nastala je u jednom nemilom času hrvatske ratne zbilje 1990-ih. Marulićevi stihovi i „Molitva suprotiva Turkom“ savršeno su odgovarali izazovu jednog vremena i povratku jednom našem iskonu, upravo takvom kakav je bio Marko Marulić. Citirat ću stih kojim završava „Missa Maruliana“: „TI UČIN, ČA DIJU, DA RIČI JAZIKA MOGA SE ZABIJU U SARCE ČOVIKA“.