Franko Dujmić je strastveni ljubitelj glazbe i kolekcionar ploča, ali i filmski redatelj. U filmu koji snima traga za singl pločom „Ulica jorgovana“ Darka Domijana te uz pomoć lovca na antikvitete Jerka prolazi gradove i zemlje Jugoslavije u kojima upoznaje iskonske diggere, prave ljubitelje vinila, kolekcionare, ljude koji žive glazbu i vole funk. Tako u Podgorici susreću „misterioznog“ youtubera Peđu Radovića, poznatog po najboljem digitalnom repozitoriju jugoslavenske glazbe, u Zagrebu razgovaraju s DJ-evima D-Greejem i Soul Baderom, a u Ljubljani svoje znanje i strast s njima dijeli DJ kolektiv Tetkine radosti. U Beogradu posjećuju vlasnika kultnog dućana Yugovynil Borka, a u Skoplju živu enciklopediju YU rocka Tošu Filipovskog. Svoje avanturističko putovanje zaključuju odlaskom u Rijeku gdje upoznaju najpoznatijeg tragača za jugoslavenskim zvukovima u regiji Dr. Smeđeg Šećera.

Kratak je to prikaz filma „Funk YU“ redatelja Franka Dujmića, koji je krajem prošle godine sa svojim timom pokrenuo crowdfunding kampanju kako bi prikupili potrebna financijska sredstva za dovršetak montaže, licenciranje prava na glazbu za pjesme u filmu, dovršetak kolor-korekcije, dizajn i miks zvuka, izradu plakata za distribuciju te ostale materijale. Film je nastao u produkciji kuće Wolfgang&Dolly, direktor fotografije bio je Frane Pamić, montažer Danijel Brlas dok su se Lada Bonacci i Aleksandar Arsovski pozabavili autorskim pravima na glazbu u filmu. Film su financijski podržali Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), Filmski centar Crne Gore, RE–ACT, Grad Zagreb, Grad Rijeka i Grad Dubrovnik.

U razgovoru za Nacional Franko Dujmić usporedio je jugoslavenski funk s popularnijim glazbenim stilovima te predstavio svoj novi film i fenomene koje istražuje.

NACIONAL: Kako ste otkrili i zavoljeli funk koji je nastao na prostoru Jugoslavije?

Slušao sam radio NULA, to je ljubljanski internetski radio na kojem se 24/7 vrte funk, soul i hip-hop. Tako sam, među Jamesom Brownom, Metersima, Chakom Khanom i ostalim legendama, odjednom čuo da netko pjeva i na našem jeziku. Pomislio sam “wow, ovo se i kod nas radilo”. Bio je to neki potpuno novi zvuk na koji nisam naviknut i to me zaintrigiralo.

NACIONAL: Tko su bili prvi izvođači koji su potaknuli vašu potragu za ex YU funk herojima?

Mislim da su među prvim pjesmama koje sam tamo čuo “Ima vremena za ljubav” Lea Martina i “Dama” Ota Pestnera. Negdje istovremeno sam na jednom kućnom partyju čuo i “Kad bi postojala žena” koju su izdali Anelidi. Brzo u tom trenutku vadim mobitel, uključim Shazam kako bih saznao što slušam. Zaključio sam da je tog funk zvuka u Jugoslaviji očito bilo više pa sam naredno vrijeme proveo guglajući i slušajući YouTube kanal Peđe Radovića.

‘YU funk je ostao u sjeni jer su se ignorirali žanrovi koji nisu klasika, jazz i rock. Kao da samo tu glazbu vrijedi analizirati. A funk, soul i disco su glazba za plesnjake, ne izlaze na albumima’

NACIONAL: Zašto je, po vašem mišljenju, YU funk nekako ostao u sjeni svih ovih godina?

To je dobro pitanje, na koje ne mogu dati objektivan odgovor budući da sam rođen 1990. Ne bih htio „upirati prstom“, ali dojma sam da je, primjerice, glazbena kritika tog doba pridonijela tomu u nekoj mjeri jer su se, mogli bismo reći, ignorirali žanrovi koji nisu klasika, jazz i rock u nekom uskom smislu. Kao da samo tu glazbu vrijedi analizirati jer se sluša doma – i to cijeli album od početka do kraja. A funk, soul i disco su glazba za plesnjake, ne iziskuju koncentrirano slušanje i ne izlaze na albumima, već prvenstveno po singlicama. Istina jest da ima virtuoznosti, odličnih aranžmana i vrhunske produkcije u tim pjesmama, ali prvenstveno je to ipak glazba za ples. Sve u svemu, drago mi je što taj mikro-žanr danas ipak dolazi u središte pažnje.

NACIONAL: Otkud ideja o snimanju filma „Funk YU“ i pričanju priče o diggerima?

Prvo se javio poriv za skretanjem pažnje ljudima oko sebe na taj zanemareni dio kulturne baštine, jer o novom valu, primjerice, postoji već hrpa knjiga, filmova, čak i muzeja. Vrlo malo, zapravo, imamo sadržaja o drugim vrstama domaće glazbe. Djelomično sam krenuo i od sebe jer bih vrlo rado pogledao ili pročitao nešto o jugo-funku. Tu je nastala ideja da napravim nešto po tom pitanju. Moj primarni medij je film pa se dokumentarac doimao kao prirodni odabir. No vrlo brzo tijekom istraživanja shvatio sam da ne želim napraviti klasični faktografski dokumentarac u kojem bih duboko išao u kontekst vremena nastanka te glazbe, već sam htio ispričati malo osobniju priču. Tu su se ploče profilirale kao motiv s obzirom na to da sam i sam kolekcionar ploča već 15 godina, a kao produžetak toga i diggeri. Mislim da u tom „diggerskom“ porivu ima nečeg filmičnog – sraz između želje i potrebe je temelj klasičnog pripovijedanja.

NACIONAL: U kojem ste momentu otkrili diggere i njihovu strast za kopanjem po starim pločama i pronalaženjem svetog grala među vinilima?

Kako sam otkrivao jugo-funk dragulje, Dr. Smeđi Šećer bio je na svom DJ vrhuncu – ili barem ja to tako zovem – budući da se on vrlo brzo nakon našeg snimanja preselio u Finsku gdje je posvetio život znanosti. Tako da sam istražujući za film došao do njega. A prije toga sam gledao razne putopise na YouTubeu o diggerima koji bi se snimali kako kopaju po prašnjavim prodavaonicama ploča u Vijetnamu ili Tajlandu u potrazi za potpuno ludim “molam grooveovima”. To mi se učinilo strašno uzbudljivim.

NACIONAL: Nakon pet godina rada na ovom filmu vjerojatno ste među najbolje informiranim diggerima o cijenama i vrijednosti nekih vinilnih izdanja YU funka. Tko je na samom vrhu i čiji se vinili posebno traže?

Ne bih se nazvao najvećim stručnjakom, to nikako! Ali svakako su me fascinirale cijene pojedinih ploča koje sam uočio tijekom ovog procesa. To je definitivno tema koja me jako zanima: naš odnos prema fizičkim stvarima i kako im pridajemo neku vrijednost koja je vrlo mjerljiva – u novcu.

NACIONAL: Što ste, naprimjer, otkrili snimajući film?

Zašto je netko spreman dati, recimo, za originalno izdanje albuma Tihomira Popa Asanovića “Pop” oko 150 € ako već postoji reizdanje iz 2018. istog tog albuma koje sam ja kupio za 20 €. Glazba na oba izdanja je jednaka, a vjerujem da je i kvaliteta tiska vrlo slična. Čak je, vjerujem, s obzirom na dostupnost proizvodnih procesa, bilo i skuplje reizdati ploču nego je izdati u ono vrijeme. No ipak original ima to neko magično, fetišističko pridodano značenje koje se onda odražava u monetarnoj vrijednosti. To se u marksističkoj filozofiji naziva “fetišizmom robe” i to je tema koja me jako zanima i nekako se provlači kroz sve više mojih radova. To sve utječe na odabir što i kako kupujemo te kako se postavljamo prema drugim ljudima u društvu.

Dujmić je u dokumentarcu u potrazi za singlicom ‘Ulica jorgovana’ Darka Domijana obišao sve zemlje bivše Jugoslavije. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Kako se kreću cijene tih vinila u svijetu danas?

Cijena, naravno, ovisi i o stanju ploče, ali definitivno su neke od najskupljih ploča za koje sam ja saznao “Calif De Funk” kosovske pjevačice Iliriane Rize, koja se prodaje za oko 350 eura, te singlica “Kad bi postojala žena” benda Anelidi za koju se traži do 400 eura. Za near-mint (ploču očuvanu kao nova), naravno!

NACIONAL: Koliko je uopće YU funk zanimljiv diggerima izvan granica nekadašnje Jugoslavije?

Meni se čini sve više i više! Pogotovo u prostoru YouTubea koji omogućava svakome da osjeti djelić tog diggerskog poriva i kopa po već iskopanim opskurnim stvarima u tamnim zakutcima YouTubea. Ali svakako mislim da ta glazba polako sve više strancima dolazi u fokus, jer kao da se cijeni glazbeni pokušaj koji ne dolazi s engleskog govornog područja.

NACIONAL: Možete li navesti neki primjer?

Dobar primjer je, recimo, YouTube kanal My Analog Journal koji vodi jedan turski DJ s londonskom adresom i na kojem ugošćuje razne inozemne DJ-eve s naglaskom na “world music”, pa se tako tamo vrte južnoamerička cumbia, turski psihodelični rock, tajlandski molam pomiješan s psihodelijom itd. Svašta se nađe. Tako ima i mikseva posvećenih jugoslavenskom jazzu i funku. Nadalje, Kendrick Lamar, jedan od najcjenjenijih repera današnjice, semplirao je bend September, odnosno, njihovu pjesmu “Ostavi trag”.

NACIONAL: Sve je krenulo od potrage za pločom Darka Domijana „Ulica jorgovana“. Zašto baš ta ploča?

Jako mi je zanimljiva zbog svoje dualnosti – na A strani je jedan od najpoznatijih pop-šlagera na ovim prostorima “Ulica Jorgovana”, pjesma koju znam valjda cijeli život i nikad joj nisam pridavao veću pozornost, vjerojatno zato što je bila toliko popularna. Tiskala se, prema nekim podacima, u 150.000 primjeraka.

NACIONAL: A na B strani?

Na B strani, pak, jedan je od najfinijih funk grooveova snimljenih na ovim prostorima, a to je pjesma “Zlatokosa”. Pjesma ima i funky bubnjarski break koji je savršen za breakdance pa je jako tražena kod DJ-eva upravo zbog te B strane. I baš ta priča me najviše zaintrigirala. Ljudi se prije 50 godina nisu mogli obraniti od te singlice da bi u novom mileniju ona postala jako tražena i donekle rijetka.

NACIONAL: Zašto se niste jednostavno obratili izdavaču tog singla ili, u krajnjem slučaju, Darku Domijanu?

Ukratko, mislim da bi to bilo varanje. A da saznate zašto to mislim, trebat ćete pogledati film jer se bavimo baš tim „diggersko-etičkim pitanjima“.

NACIONAL: Koliko je bilo teško dobiti autorska prava na pjesme koje koristite u filmu s obzirom na to da je to još uvijek često u nekoj sivoj pravnoj zoni?

Rješavanje autorskih prava je saga za sebe u rangu grčkih epova. Bavimo se time već više od godinu dana. Tim od troje ljudi radi samo na tome – pronalaze tko ima prava, kako ih regulirati i kako se pravno zaštititi. Opsežan je to i prilično zeznut zadatak. Glazbe je dosta – imamo 30-ak pjesama od kojih je samo jedna novija, odnosno, nastala nakon 1984., a sve ostalo prate razne zavrzlame – od jako čudnih autorskih ugovora do činjenice da su mnogi autori danas, nažalost, pokojni pa treba ući u trag njihovim nasljednicima i slično. Pomoglo bi nam kad bi te stvari bile donekle uređene, ali u to vrijeme se nije puno za to marilo. Kako u Jugotonu tako ni u RTB-u niti igdje drugdje.

NACIONAL: Film ste snimali punih pet godina. Zašto tako dugo?

Više je razloga. Prvi je, svakako, da mi je ovo prvi dugometražni dokumentarni film pa zapravo na njemu – i to još uvijek! – gradim iskustvo. Drugi razlog je što sam dosta metodičan i volim imati isplanirano što je više toga moguće unaprijed. Slušao sam masterclass našeg snimatelja Igora Martinovića, koji je, između ostalog, radio s dokumentaristom Errolom Morrisom. Otkrio je da bi prvo snimili intervjue, montirali ih pa bi Morris tek tada gledao što mu fali od scena i kadrova da sve upotpuni. Zapravo sam se u filmu poslužio identičnom metodom tako da bi se moglo reći da je film nastajao, poprimao svoj oblik, tijekom cijelog tog procesa. A treći razlog je, dakako, covid-19. Snimili smo možda tek četvrtinu filma kada je počeo opći lockdown, a imali smo planirana snimanja u Beogradu, Skoplju, Utrechtu itd. Snimanje filma tada je doslovno stalo na barem pola godine.

NACIONAL: Nedavno ste pokrenuli i crowdfunding kampanju kako biste prikupili financijska sredstva za dovršetak montaže, licenciranje prava na glazbu u filmu, dovršetak kolor-korekcije, dizajn zvuka i miks zvuka, izradu plakata za distribuciju i ostale materijale. Kakvi su dosad rezultati crowdfundinga i hoćete li uspjeti prikupiti potrebna sredstva?

Tako je, pokrenuli smo crowdfunding kampanju koja traje do 25. siječnja, putem koje nam svi mogu pomoći da završimo film. Naglasio bih kako je meni i ostatku filmske ekipe bilo važno da ljudi nešto dobiju i nazad od nas pa se tako za donacije mogu izabrati i razne pogodnosti – odnosno, „perkovi“, mali znaci pažnje. Tako, recimo, možete dobiti brendirane majice, slipmat za gramofon, magnete gradova koje koristimo u filmu te meni najzabavniji „perk“ – VHS kazetu filma! A još jedan perk koji bih izdvojio jest i ulaznica za premijeru filma. U biti, nudimo ljudima da unaprijed kupe ulaznicu – nešto kao pre-sale igre u gaming industriji – s naglaskom na to kao jedini način da netko pogleda film prije svih ostalih, odnosno, prije nego što ode u klasičnu distribuciju. Obećavamo ludi party u povodu premijere!

NACIONAL: Ako sve bude po planu, gdje i kada planirate premijeru i prigodni party uz probranu selekciju YU funk hitova?

Premijeru planiramo nekad tijekom 2024., a nadam se što prije! Trenutno prijavljujemo film na međunarodne A-festivale, želja nam je na jednom od njih imati svjetsku premijeru pa bi nakon nje došla i ona hrvatska. Svakako, uspješna crowdfunding kampanja uvelike će ubrzati proces da film što prije pogledamo na velikom platnu i unaprijed zahvaljujem svima koji će ga prepoznati kao nešto zanimljivo te svojim donacijama postati, na neki način, kokreatori filma