Predstava “Na Tri kralja ili kako hoćete” Williama Shakespearea premijerno će se izvesti 12. travnja u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci. Komedija je to o klasičnom ljubavnom trokutu u kojem djevojka prerušena u mladića zavodi ženu u ime muškarca kojeg voli, a ta se žena pak zaljubljuje u djevojku misleći da je mladić. U toj se zabuni propituje i sama bit privlačnosti, identiteta i ljubavi, a predstavu režira Franka Perković Gamulin. Ova redateljica rođena je 1969. godine u Zagrebu, studirala je Komparativnu književnost i Filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 2005. godine diplomirala je Kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Od 1999. do 2006. radila je kao voditeljica Dječjeg kazališta Dubrava, a od 2001. do 2010. s Dorom Ruždjak vodila je kazališnu družinu KUFER – Kazališnu udrugu frustriranih redatelja, a od 2010. umjetničku organizaciju Ruždjak i Perković. Od 2009. godine zaposlena je na odsjeku Glume Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu gdje je bila i dekanica, a na toj je funkciji bila u fokusu tijekom prošle godine kad je prva koji je pružila moralnu, logističku i psihološku podršku studentima i studenticama koji su u sklopu pokreta Nisam tražila prijavljivali seksualno nasilje profesora i predavača.

NACIONAL: U HNK Ivana pl. Zajca režirate Shakespeareov tekst “Na tri kralja ili kako hoćete”, zašto ste se odlučili baš za taj komad?

Moja osnovna motivacija za odabir ovog naslova nije nimalo sofisticirana – željela sam postaviti komediju. Uz to je dramaturgu Goranu Ferčecu i meni vrlo zanimljivo polje igre s rodnim stereotipima koje ovaj tekst otvara. Znali smo i to da ćemo u HNK Ivana pl. Zajca moći imati sjajnu podjelu – Tanja Smoje igra Oliviju, Aleksandra Stojaković Violu, Jasmin Mekić Malvolia, Edi Čelić Orsina…i kvalitetne produkcijske uvjete za zahtjevnu predstavu.

NACIONAL: Što možemo naučiti od klasičnih autora, zašto su važni?

Možemo naučiti mnogo toga, no temeljno mi se čini da možemo steći svijest o tome da nije baš sve relativno i prolazno. Pruža neku utjehu saznanje da se vrlo dobro razumijemo s autorima koji su živjeli prije više stotina, pa i tisuća, godina, da se s lakoćom duboko povezujemo s njihovim likovima, dijelimo iste strahove, boli, veselja, žudnje.

NACIONAL: Zašto volite Shakespearea?

Prije nekoliko me godina jedna gospođa koja radi na kiosku na koji često navraćam pitala nešto slično. Njezin je sin tih dana čitao “Hamleta” kao školsku lektiru, dijete se mučilo u nerazumijevanju, a i ona s njim. Rekla je, sasvim iskreno – Ja to ništa ne razumijem. Što je tu dobro? Nisam joj znala pomoći. Jer to je teško pitanje i teško je izbjeći opća mjesta. Tek kada se zaista udubite, a to je danas većini ljudi razumljivo teško, kada ga slušate u nekoj sjajnoj izvedbi, ili pak čitate sami, na glas, počinjete razumijevati koliko je velik, koliko se povezujete s problemom njegovih likova, koliko ih duboko razumijete i koliko su sjajne, bogate i precizno formulirane misli kojima oni o tom problemu govore. Što se mene osobno tiče, uz sve što je o Shakespeareu napisano, zadivljuje me koliko je duhovit. Ne mislim samo na komedije, već i na “Hamleta”, “Othella”, “Rikarda III.”…

NACIONAL: Ovaj komad već je izvođen u hrvatskom kazalištu, ali vi ste ga s Goranom Ferčecom prenijeli u današnje doma, te ste se – kao što ste spomenuli – fokusirali na pitanje identiteta, posebno rodnog identiteta. Što vam je važno reći kad je u pitanju “Na tri kralja ili kako hoćete”?

Kao što znate, u Shakespeareovo su doba sve uloge igrali muškarci – ženama glumački zanat nije bio dopušten. Ofeliju, Juliju i Dezdemonu igrali su, “u originalu”, u ondašnjoj kazališnoj konvenciji, muškarci. Tako je i Violu iz “Na tri kralja”, djevojku koja se maskira u muškarca, igrao glumac. Muškarac je glumio djevojku koja glumi da je muškarac, a u tu se djevojku, ili muškarca, zaljubljuje grofica Olivija, ženski lik kojega je također glumio muškarac. Goran i ja smo prihvatili tu upisanu arbitrarnost rodnih identiteta i nastavili se, baš kao i Shakespeare, igrati s njom.

NACIONAL: U Rijeci ste već radili “Leicu format”, a s Ferčecom često surađujete. Volite li raditi s već poznatim ansamblom i suradnicima, je li tako lakše? Koje su prednosti rada s istim ljudima?

S nekim poznatim ansamblima i suradnicima rado ponovo surađujem, a s nekima uopće ne. Jako mi je važno da surađujem s ljudima koji su snažne autorske osobnosti, mislim pritom i na autorski tim i na glumački ansambl, važno mi je da smo sugovornici, da su svi svjesni svoje umjetničke odgovornosti i da ju rado prakticiraju, hrabri i otvoreni za istraživanje unutar procesa u kojem razmjenom pitanja i ideja zajedno stvaramo predstavu. Sve drugo neizrecivo mi je dosadno, nisam sposobna i ne znam drugačije raditi, pa su predstave koje sam napravila bez takve kreativne suradnje zaista loše.

U predstavi “Na tri kralja” uspio se okupiti vrlo kvalitetan tim, od riječkih glumaca koji su nevjerojatno sposobni i inspirativni, preko umjetnika s kojima sam također već surađivala i rado to ponovo činim – Pravdan Devlahović radi scenski pokret, Barbara Bourek kostimografiju, Igor Vasiljev scenografiju, Alan Vukelić svjetlo, a Josip Maršić skladao je, rekla bih, dance hit. Ne smijem izostaviti niti mladog dramaturga Luku Bosanca koji je sjajan asistent režije. A Goran Ferčec je više od suradnika, on je prijatelj, srodna duša. Mislila sam da ga dobro poznajem i nazirem mu granice, no njegov posljednji roman “O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća” čitala sam fascinirana dubinom razumijevanja kompleksnog položaja žene, radnice, junakinje romana, praktički osupnuta golemim svijetom koji Goran nosi u sebi.

Glumački ansambl Zajca priča je za sebe. Predstava “Leica format”, sasvim sigurno najveći kazališni izazov pred kojim sam se u karijeri našla, ne bi mogla nastati u bilo kojem drugom kazalištu. Ne samo zato što se radi o Rijeci, nego i radi glumačke umjetničke otvorenosti i spremnosti na rad koju svaki član tog ansambla – i Hrvatske i Talijanske drame – posjeduje. Rijeka ima privilegij da u Zajcu radi jedan od dva do tri najbolja hrvatska kazališna ansambla, no nisam sigurna da su svi ovdje toga svjesni.

NACIONAL: Pitanje identiteta danas je iznimno važno, posebno pitanje rodnog identiteta, uloge žene i što ona predstavlja, odnosno što bi trebala i mogla predstavljati u društvu. Kako vidite to pitanje u Hrvatskoj, govori li se dovoljno o tome u društvu i u kazalištu, zašto je važno osvještavati to pitanje?

Sva tri pitanja koja ste naveli, odnosno problematičnost koja se uz njih veže, posljedica su patrijarhalne tradicije i nasilja – socio-ekonomskog, fizičkog, psihološkog ili rodno uvjetovanog, koje je neizostavna konzekvenca te tradicije. Još ćemo je dugo problematizirati, osobno joj ne nazirem kraj.

NACIONAL: Kao dekanica Akademije dramske umjetnosti imali ste vrlo istaknutu ulogu kad je u pitanju rodni identitet i njegovo jačanje. Upravo ste vi na ADU bili prvi koji ste pružili istinsku podršku, moralnu, logističku i konkretnu psihološku, studentima i studenticama koji su u sklopu pokreta Nisam tražila prijavljivali seksualno nasilje profesora i predavača. Danas se o tome puno otvorenije razgovara, bez zadrške, kako s odmakom od nekoliko godina danas gledate na to razdoblje?

Bilo je to jako bolno razdoblje za sve nas na Akademiji. Osim osjećaja užasa da su se takve stvari događale, bez obzira na to što se većina težih prijava odnosila na neka prošla vremena i ljude koji više nisu na ADU, mene osobno porazila je činjenica da smo propustili na vrijeme osigurati mehanizme koji bi to spriječili, da smo dopustili da studentice i studenti vjeruju da nema svrhe prijaviti zlostavljanje, da ih nitko neće čuti, da neće biti sankcija i da je bolje da o tome šute. Kada mi je ta spoznaja eksplodirala u lice putem društvenih mreža, krajem siječnja 2021., bilo je logično da hitno moram poduzeti sve da se to promijeni.

NACIONAL: Koji su ishodi vašeg konkretnog uključivanja u taj čitav proces? Postoje li zakonske izmjene, postoje li neki sudski epilozi, je li koji profesor udaljen s ADU ili nekog drugog fakulteta?

Odmah se okupila vrlo kvalitetna skupina nastavnica i nastavnika koja je u suradnji sa Studentskim zborom ADU kroz dva radna tijela, ono za prikupljanje prijava te ono za utvrđivanje činjenica po pristiglim prijavama reagirala na svaki pojedini prijavljeni slučaj. Kolegice Jasna Žmak i Una Bauer na čelu su tih tijela i dalje reagiraju na sve prijave. Proveli smo i niz edukacija za nastavnike i studente u suradnji s Uredom pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i s udrugom Ženska soba. Izrađen je i Pravilnik o postupanju u ovakvim slučajevima te web stranica www.nismotrazile.adu.hr na kojoj su opisane sve procedure i koja se redovito ažurira s novim podacima o zaprimljenim prijavama i postupcima koji se provode. Sve su prijave temeljito proučene, razgovaralo se sa svim neanonimnim prijaviteljima, prijavljenim nastavnicima i, koliko znam, u ovom trenutku dvoje je nastavnika suspendirano od kontakta sa studentima, s jednim vanjskim suradnikom nije obnovljena suradnja, a jedna je prijavljena osoba sama otišla s Akademije. I na nekim drugim fakultetima bilo je sankcija, otkaza ili sporazumnih raskida ugovora o radu.

‘Sretna sam što nisam glumica, nemam to strpljenje i samodisciplinu, ali zato više cijenim glumce’. FOTO: Dražen Šokčević

NACIONAL: Vi ste uveli sustav koji će olakšati svim studentima prijave za seksualno uznemiravanje. Kako to funkcionira danas, kako Sveučilište gleda na to, je li pružilo kakvu financijsku ili logističku podršku? Na što ste najponosniji kad je u pitanju taj konkretan proces?

Sveučilište je propustilo reagirati odlučno i na vrijeme. Stručnjaci s Pravnog fakulteta napravili su temeljito istraživanje, izdali vrlo korisne preporuke i Pravilnik o postupanju, no Sveučilište i dalje olako shvaća ovaj problem. Novi dekan Akademije, profesor Davor Švaić, nastavio je provoditi sve ustanovljene procedure i ustrajan je u tome.

Ponosna sam na način na koji je većina mojih kolega na Akademiji reagirala u trenutku ove, možda i najveće, krize koja nas je snašla – s punom sviješću o odgovornosti svih nas da se suočimo s problemom i da otvoreno razgovaramo o svemu. Imala sam ogromnu podršku nastavnika, studenata i Akademijskog vijeća, bez te podrške ne bih mogla ništa učiniti.

NACIONAL: Kako ste se osjećali znajući da su neki studenti i studentice izloženi takvom nasilju?

Kao dio zajednice unutar koje se to dogodilo, bez obzira na to radi li se o prijavama iz vremena kada sam bila studentica ADU ili dekanica, osjećala sam i osjećam odgovornost i sram.

NACIONAL: Ako možemo ostati još malo u akademskim krugovima, tijekom cijelog tog procesa bili ste s pravom kritični prema upravi Sveučilišta i bivšem rektoru Damoru Borasu tvrdeći da nije ništa napravio da bi pomogao žrtvama, ali ni da je pomogao da se profesori koji su osumnjičeni za seksualno uznemiravanje udalje s fakulteta na kojima predaju. Bili ste dekanica, dobro upoznata s funkcioniranjem Sveučilišta i rektora Borasa, što vidite kao njegovo “naslijeđe”?

I sami ste u pitanju riječ “nasljeđe” stavili pod navodnike. Nemam tome što dodati.

NACIONAL: Danas kad je Sveučilište odabralo novog rektora, što očekujete?

Nije tajna da sam bila dio tima protukandidatkinje Mirjane Hruškar koja je oko sebe okupila sjajnu ekipu, dekane i bivše dekane ponajboljih zagrebačkih fakulteta, ljude sposobne vratiti Sveučilištu u Zagrebu mjesto koje ono po kvaliteti tisuća vrhunskih nastavnika, znanstvenika i umjetnika koji na njemu rade svakako zaslužuje. Senat je odabrao profesora Stjepana Lakušića o kojemu vrlo malo znam. Kao dekan Građevinskog fakulteta kolega se medijski istaknuo oko obnove nakon potresa, no mimo toga nisam zapazila neki njegov istup oko bilo koje akademske teme, pa mi je teško iznijeti konkretan stav o novoizabranom rektoru.

NACIONAL: S obzirom na situaciju kojoj smo svjedočili u akademskim krugovima, a tiče se seksualnog uznemiravanja, kako očekivati da će situacija biti bolja ako i na Sveučilištu caruju interesne skupine koje se međusobno štite?

Nisam više članica Senata, pa nemam uvid u aktualnu situaciju. Znam da je interesne skupine jako teško iskorijeniti, no nadam se da će nakon svega što se dogodilo, biti nemoguće vratiti se u vrijeme u kojem se seksualno zlostavljanje s lakoćom ignoriralo. Mnogi su fakulteti problem shvatili ozbiljno i ne čekajući pomoć Sveučilišta čine sve da studenticama i studentima pokažu svoju spremnost da ih zaštite.

NACIONAL: Zašto ste se nakon studija komparativne književnosti i filozofije odlučili i na režiju?

Zapravo, prvo sam se odlučila studirati režiju. Filozofski fakultet je bio zamjenska opcija, jer nakon srednje škole nisam uspjela proći prijemni na ADU. Filozofski mi je puno pomogao, otvorio uvid u temeljnu literaturu, slušala sam sjajne profesore, bilo je ratno vrijeme, rodila sam kći, sazrijevala sam kao osoba. Prijemni na režiji sam prošla tek iz trećeg pokušaja, svaki put je bilo prilično traumatično i trebalo mi je puno godina da povratim samopouzdanje.

Kazalište je nekako oduvijek bilo moj izbor, u osnovnoj sam školi bila u lutkarskoj grupi, glumila ježa, medu i slične sporedne junake, u srednjoj sam školi postala članica tadašnjeg PIK-a u sklopu Zagrebačkog kazališta mladih i planirala upisati glumu. Hrvatski jezik i književnost predavala je na zagrebačkoj V. gimnaziji, kao i danas, profesorica Vesna Muhoberac koja je razumjela i pomogla njegovati moju strast. Od glume sam odustala uglavnom zbog nesigurnosti i straha, makar sam tada za to podvaljivala neka druga opravdanja. Danas sam sretna što nisam glumica, nemam to strpljenje i samodisciplinu, no tim više cijenim glumce, oni su mi jedna od temeljnih kazališnih inspiracija, vječna fascinacija i razlog za bavljenje ovim poslom.

NACIONAL: Vi ste od početka karijere vezani uz mlade, osim što ste godinama bili voditeljica Dječjeg kazališta Dubrava, s Dorom Ruždjak osnovali ste družinu KUFER koja je priliku za rad dala desetinama mladih. Zašto je to važno?

Dora i ja smo oko 2000. osnovale KUFER i producirale 25 dramskih i plesnih predstava, a kroz te je produkcije svoje prve profesionalne angažmane ostvarilo više od stotinu tada sasvim mladih umjetnika – Ozren Grabarić, Renata Sabljak, Bojan Navojec, Oliver Frljić, Anica Tomić… Godine 2013. smo ga prepustile našim mlađim kolegicama, Petri Glad i Vedrani Klepici, a danas KUFER vode Ivan Penović i Romana Brajša. Gotovo da nema glumca, redatelja, dramaturga mlađe generacije koji nije radio u KUFER-u ili u RUPER-u.

Već više od dvadeset godina KUFER, RUPER, KUNST i mnoga druga nezavisna kazališta i udruge pokušavaju ispuniti prazninu o kojoj bi trebalo voditi računa na nekim višim instancama, sigurno u dijalogu između gradova, Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti i visokog obrazovanja. Država ulaže veliki novac u obrazovanje umjetnika, a onda njihov razvoj prepušta slučaju. Premala smo zemlja da bismo se tako kockali. Umjetnik se ne postaje diplomom, estetika se profilira godinama i trebaju joj uvjeti za rast i razvoj, potrebna je institucija koja će biti most između akademija i profesionalnih angažmana. Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, s kojim naša Akademija korektno surađuje, mogao bi, uz kvalitetnu strategiju i podršku biti takvo ključno mjesto.

NACIONAL: Radite kao izvanredna profesorica na ADU, što učite studente i što vi od njih možete naučiti?

Predajem kolegij Gluma, a moj se pedagoški pristup temelji na promišljanjima hrvatskog redatelja i pedagoga Branka Gavelle, na metodologiji rada s glumcima britanske redateljice i vokalne trenerice Cicely Berry te na razumijevanju i razvoju svijesti o organskom glumačkom procesu kojima se u svom glumačkom i pedagoškom radu bavi prof. Tomislav Rališ. Trenutačno sam na slobodnoj studijskoj godini, no najesen se vraćam u nastavu.

Umjetnička je nastava, logično, sličnija umjetničkom procesu nego ex cathedra predavanju, pa je poučavanje neizbježno dvosmjerno. Takav je rad izuzetno zahtjevan, bez obzira na broj studenata u grupi radi se sa svakim individualno, tako da nema “autopilota” i slaba je korist od oslanjanja na metodološke šprance. Studenti me dakle neizostavno uče budnosti i strpljenju. A baš svaki od mojih kolega će vam potvrditi da je kao nastavnik, bilo redatelj, bilo glumac, naučio o svom poslu najviše baš u dijalogu sa studentima. Svaki dan provjeravamo svoja profesionalna znanja, stavljamo na kušnju iskustvo i takozvana pravila zanata i rastemo sa svojim studentima. Lijepo je.