Dana 28. srpnja 1867. godine u Zagrebu, na prvoj svečanoj sjednici Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), njezin je prvi predsjednik Franjo Rački u svojoj nastupnoj besjedi rekao kako Akademija “neće gajiti znanosti u pravcu idealnom, nego obzirom na potrebe i na korist našega naroda i naše domovine. Prema tomu nastojat će akademija, da sakupi  i jezikoslovnomu sudu podvrgne sve blago našega jezika, bilo ono sahranjeno u ustima našega naroda i odazivalo se u pučkih pjesmah, pričah i poslovicah, bilo ono ubilježeno u dobrih starih i novih knjigah. Tim će putem akademija prirediti obširan i jezikoslovnoj znanosti dolikujući rječnik našega jezika.”

Odazvavši se pozivu osnivača Akademije Strossmayera i Račkoga da pokrene rad na rječniku, srpski filolog Đuro Daničić izdao je 1882. prvu od dvadeset tri knjige »Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika« (1880–1976, poznat i kao »Akademijin Rječnik« ili »Rječnik JAZU«), sastavljena od 97 svezaka okupljenih u 23 knjige enciklopedijskoga formata, od kojih 22 knjige imaju po 960 stranica, a posljednja 564 stranice rječnika i 144 stranice Dodatka. Obuhvativši oko 400.000 riječi, cilj je Akademije od njezina osnivanja bio prirediti opširan rječnik, koji će sadržavati cjelokupno leksičko blago srpskohrvatskog jezika.