Svećenik, povjesničar, publicist, kuturni djelatnik i narodnjački političar. Sve je to bio Franjo Rački koji je rođen 25. studenog 1828. godine u Fužinama. Rački je bio i prvi predsjednik Akademije znanosti i umjetnosti (nekadašnji JAZU, današnji HAZU), a smatra ga se i jednim od utemeljitelja hrvatske znanstvene historiografije. Stekao je vrhunsku teološku naobrazbu doktoriravši u Beču, a kasnije je dobio niz utjecajnih položaja u Katoličkoj Crkvi. Bio je kanonik poznatog Hrvatskog zavoda svetog Jeronima u Rimu, a kasnije i kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Bio je suradnik i dugogodišnji prijatelj utjecajnog đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, a bio je i politički aktivan. Nekoliko je puta bio biran za zastupnika u Hrvatskom saboru.

Još u mladosti prihvatio je ideje ilirskog pokreta, a nakon sloma revolucije 1848. i nakon uvođenja Bachova apsolutizma, zastupa ideju o južnoslavenskoj uzajamnosti, kao zajedničkom nastojanju susjednih južnoslavenskih naroda da se oslobode dominacije Habsburgovaca, Mađara, Italije i Carigrada. Svoj povijesni rad Franjo Rački započinje prikupljajući glagoljske listine po hrvatskim otocima, a 1857. godine, na poticaj biskupa Strossmayera i Ivana Kukuljevića, odlazi u Rim, gdje u Hrvatskom zavodu svetog Jeronima proučava narodnu povijest. Tamo pronalazi dragocjene izvore pomoću kojih će postaviti temelje hrvatske medijevalistike. Nakon pada Bachova apsolutizma vraća se kući, te postaje jedan od prvaka Narodne stranke boreći se za što veću hrvatsku autonomiju a protiv ovisnosti o Beču i Budimpešti. Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe, jedan je od osnivača 1880. Neovisne narodne stranke, čiji je program revizija nagodbe i uspostava potpune autonomije Hrvatske, Dalmacije i Rijeke u sastavu Ugarske.

Franjo Rački preminuo je u Zagrebu 1894. u 65. godini života.