Bivši premijer Franjo Gregurić govori o ideji o osnivanju krovne nacionalne energetske agencije u kojoj bi trebali biti Plinacro, Janaf, LNG Hrvatska, Institut za energetiku Hrvoje Požar te proizvodni dio HEP-a i AZU

Franjo Gregurić, političar koji će ostati upamćen kao premijer Vlade nacionalnog jedinstva 1991. i 1992. godine, ali koji je prije svega dugogodišnji uspješan i iskusan gospodarstvenik, argumentirano je za Megawatt obrazložio svoju ideju osnivanja krovne državne energetske agencije za koju aktualna vlada još nije pokazala konkretan interes. Takva bi agencija, objasnio je, bila poticatelj razvoja energetske politike u Hrvatskoj i koordinator budućih energetskih projekata u skladu sa stvarnim potrebama tržišta i gospodarstva, bez obzira na to je li riječ o projektima u koje se ulaže državni ili privatni kapital. Dapače, Gregurić vjeruje da bi privatni i državni kapital, unatoč nekim prijašnjim prijeporima, pa i lošim iskustvima u suvlasništvu državnog udjela i mađarskog kapitala u Ini, uz kvalitetnu koordinaciju i organizaciju mogao i te kako uspješno koegzistirati u budućim energetskim projektima.

„Danas postoje dionička društva koja su kombinacija privatnog i državnog kapitala, a u buduće energetske projekte koji bi se razvijali pod okriljem takve agencije mogu ući i investicijski fondovi, banke i svi drugi izvori privatnog kapitala. Važno je da sve takve projekte koordinira i organizira jedno tijelo kako investitori ne bi ulagali vođeni isključivo motivom profita, a da se prije nije dobro razmislilo o tome kakvi nam projekti trebaju, koliko i kakvih izvora energije trebamo i kako ih planski trebamo razvijati“, kategoričan je Gregurić. Dodao je također kako osobno nije protiv ideje da privatni kapital jednim dijelom uđe i u državne energetske kompanije, no smatra kako je nužno da se takav ulazak dopusti planski i pod strogo kontroliranim uvjetima i da država zadrži većinsku kontrolu nad poslovanjem tvrtki poput HEP-a, Janafa ili Plinacra, s obzirom na njihovu važnost u energetskoj stabilnosti Hrvatske. „Svakako sam za to da se privatnom kapitalu dozvoli ulazak u projekte koji razvijaju i istražuju nove oblike energije, ali nisam za to da se privatnim investitorima prodaju već gotovi energetski objekti koje smo mi izgradili i koje će novi vlasnik iskorištavati i na njima zarađivati, a da u njih ništa ili vrlo malo ulaže“, upozorio je naš sugovornik.

Prema Gregurićevoj ideji, u budući holding trebale bi biti uključene sve državne energetske tvrtke – Plinacro, Janaf, LNG Hrvatska, Institut za energetiku Hrvoje Požar te svakako proizvodni dio HEP-a i Agencija za ugljikovodike, a s vremenom bi trebalo uključiti i tvrtke koje se bave ostalim vidovima energije, prije svega obnovljivim izvorima. On je u nekoliko navrata u medijima, a posljednji put u nedavnom intervjuu Jutarnjem listu, iznio prijedlog da se u postupku osnivanja državne energetske agencije iskoriste znanje i iskustvo stručnjaka Janafa te da upravo Janaf bude centar i temelj buduće agencije ako do njezina osnivanja doista i dođe. Neki su drugi energetski stručnjaci, a među njima i bivši direktor Ine i naftni konzultant Davor Štern, u ranijim izjavama Nacionalu spominjali da bi se uloga koordinatora osnivanja buduće agencije ili holdinga mogla dodijeliti sadašnjoj Agenciji za ugljikovodike (AZU). Gregurić se načelno slaže i s tim prijedlogom, no iznosi i argument protiv, podsjećajući da je sam naziv Agencije za ugljikovodike, koja se bavi dodjelom koncesija za istraživanje i proizvodnju nafte i plina, preuzak, usmjeren samo na ugljikovodike i time kontraproduktivan u vremenu u kojem se i svijet i Hrvatska okreću obnovljivim izvorima energije. Veliki dio zagađivanja atmosfere i narušavanja klime uzrokovali su karbonski energenti nafta, plin i ugljen, podsjetio je Gregurić i dodao da svijet potiče zamjenu karbonskih izvora energije zelenim izvorima, a njihovi rezultati u proizvodnji zelene energije potvrđuju tu politiku pa je i sam naziv buduće agencije potrebno sročiti tako da on ne isključuje ni jedan izvor koji se može iskoristiti za proizvodnju energije.

Jedan od važnih zadataka buduće energetske agencije bio bi također ne samo objedinjavanje postojećih izvora energije, već i poticanje novih oblika energije i osiguravanje kapitala za njihov razvoj. Najbolje je rješenje upravo integracija i suradnja kapitala tvrtki u državnom vlasništvu i privatnih investicija kako bi se podržali takvi projekti, vjeruje Gregurić. Posebno je pritom istaknuo geotermalne projekte, koji osim proizvodnje energije mogu imati i znatno širu primjenu u poljoprivredi. „Prvu takvu elektranu kod Bjelovara sagradili su turski investitori. Projekt nove geotermalne elektrane snage 10 megavata u Podravskoj Slatini već je spreman, podržao ga je i Institut Hrvoje Požar, no domaći investitori nisu pokazali interes za ulaganje. Ponuđen je i HEP-u koji ga je odbio i nije bio zainteresiran iako dobro znam da oni raspolažu i znanjem i sredstvima za takve projekte pa je posve izvjesno da će i ovu elektranu graditi inozemni investitori“, kaže Gregurić. On smatra da osim intenzivnijeg uključivanja proizvođača i distributera energije u buduće energetske projekte, vrijedi razmisliti i ocijeniti mogu li se racionalnije i brže razvijati novi kapaciteti za proizvodnju energije iz izvora koji kod nas još nisu zastupljeni. „Tu prije svega mislim na vodik, alkohol i ostale izvore koje država može poticati, kao i projekte sunčanih elektrana ili vjetroelektrana na čijem usavršavanju proizvodnje i primjene treba raditi“, tvrdi Gregurić.

Jedan od projekata koji su, po njegovu mišljenju, neopravdano zaboravljeni i od kojih se olako odustalo jest i zapušteno postrojenje DINA Petrokemije na Krku. Iako neki energetski stručnjaci s kojima je Nacional ranije razgovarao smatraju da to postrojenje, koje već 10-ak godina ne radi, nije isplativo obnavljati i da ono, s obzirom na mali proizvodni kapacitet i zastarjelost tehnologije, ne može osigurati pozitivno poslovanje, Gregurić se s tim tvrdnjama ne slaže. On kaže: „DINA je 2004. godine modernizirala i proširila kapacitete za proizvodnju polietilena, a oni se mogu i dodatno proširiti i povećati. Vjerujem da bi bilo i te kako isplativo razmontirati DINA-in proizvodni pogon i prebaciti ga u prostor sadašnje rafinerije u Sisku, gdje bi postrojenje za proizvodnju polietilena kao sirovinu moglo koristiti domaću naftu. Količina od oko 600.000 tona domaće nafte na godinu, koja bi se u Sisku mogla preraditi u benzin, a potom i polietilen, bila bi dovoljna da se zaokruži rentabilni proizvodni ciklus. Ne slažem se da je to neisplativo. Kod nas je često slučaj da se nepoduzimanje pravda neisplativošću, a to opravdanje najčešće nema temelja u stvarnosti. Evo vam najboljeg primjera: DIOKI je 2013. godine otišao u stečaj, a njegovo postrojenje za proizvodnju polistirena na Krku prodano je turskim investitorima koji su ga razmontirali i prebacili u Tursku. Ono i danas radi i donosi dobit.“

Gregurić je podržao i plan revitalizacije rafinerije u Sisku koja bi, kako je najavljeno, trebala krenuti s proizvodnjom biodizela, iako u tom slučaju nije riječ o novoj tehnologiji.

Iako njegova ideja o osnivanju državne energetske agencije, nije motivirala politički vrh na konkretan odgovor, Gregurić kaže da je njegova inicijativa prije svega prijedlog za razmišljanje Vladi i svim akterima koji rukovode zemljom kako efikasno organizirati proizvodnju i distribuciju energije da bi ona maksimalno radila u korist gospodarstva. „Vjerujem da u tom prijedlogu ima dobrih osnova da se potencijalna korist te inicijative dodatno provjeri i da se ona usvoji ako se pokaže dobrom. Pogrešno je tvrditi da ja kao autor očekujem bilo kakav odgovor od Vlade, jer sam prijedlog iznio kao građanin s dobrim namjerama i Vlada nije obvezna na njega odgovarati. No smatram da je vrijedan daljnjih razmišljanja i ekonomskih analiza. A hoće li nešto od te ideje biti prihvaćeno ili ne, to ostavljam na volju i na savjest Vladi“, konstatirao je na kraju našeg razgovora Franjo Gregurić.