Bivši hrvatski košarkaški reprezentativac Franjo Arapović u srijedu se za N1 prisjetio svog prijatelja i kolege Dražena Petrovića koji je poginuo na današnji dan prije 30 godina te brojnih zgoda koje su kao olimpijski viceprvaci, prvi i zadnji put, proživjeli devedesetih.

“Bio sam u subotu kod Daruvara, 150 ljudi je bilo, svi o meni znaju sve. Znate koliko onda znaju o Draženu Petroviću? Obitelj Petrović i mediji su tu puno pomogli da on ostane živjeti. Nema svjetske televizije koja nije objavila o tim teškim danima”, rekao je Arapović govoreći o ostavštini Dražena Petrovića i koliko znači i današnjim generacijama.

Petrović je poginuo 7. lipnja 1993. godine u prometnoj nesreći na autocesti u Njemačkoj u blizini Ingolstadta prilikom povratka s reprezentativnog turnira u Poljskoj. Govoreći o njihovom odnosu, Arapović je istaknuo: “Mi smo bili mladi i nestašni. Stvarno smo tako živjeli. Pokrenuli smo Zagreb, to je bilo čudo, nije bilo moguće kupiti ulaznicu za utakmicu. Dvorana se zaključavala kad mi uđemo, ljudi su igrali belu u dvorani dva sata prije utakmice. Imali smo karantene koje su nas ubijale, ali kad završi utakmica, cijeli grad je u Kavkazu, Saloonu i mi s njima. Zanimljivo, nikad nam nitko nije ništa predbacio, a znali smo zore čekati u Saloonu, cijela ekipa. Tako smo živjeli, a kasnije mi popularniji smo bili dobro iskorišteni za stvaranje Hrvatske, prvi smo se uključili. I Bog bira najbolje”.

Opisao je kakav je bio šok kad su čuli za vijest o odlasku Dražena Petrovića. “Bojao sam se kad se to dogodilo s Draženom, imali smo prvenstvo Europe iduće godine. Bilo nam je nemoguće igrati tad, ali smo se pitali što će biti. Nismo mogli trenirati, vraćali smo se u svlačionicu i plakali. Tad smo govorili da mladi neće imati priliku, bojali smo se da će košarka otići na dno, gdje je sad. Od njegove smrti bili smo treći u Europi i bili nezadovoljni, a igrali smo prvi put bez njega. Poslije toga smo samo padali”, istaknuo je za N1.

Prisjetio se Arapović i legendarne utakmice u finalu Olimpijskih igara protiv SAD-a, u kojoj smo u jednom trenutku poveli, Arapović je otkrio da je Dražen jedini bio ozbiljan oko toga: “Dražen je jedini koji nam je govorio da se uozbiljimo prije finala, da ga možemo dobiti, a nama je trener dao slobodno.”

Dodao je da im je Tuđmanova poruka napravila pritisak koji ih je možda i doveo do povijesnog uspjeha. “Opraštamo se u Zagrebu, država u ratu, prijatelji i obitelj u ratu, kad dolaze Franjo Tuđman i Gojko Šušak i Tuđman mrtav hladan kaže: ‘Dečki, sretan put i doći ćemo Gojko i ja na finale!’ Kakav je to pritisak bio kad ti predsjednik kaže da ga ništa do finala ne zanima. Znači moraš igrati finale i mi smo to kroz zezanciju, i došli do finala”, zaključio je.