Objavljeno u Nacionalu br. 827, 2011-09-20

Otkriće predsjednikova savjetnika o financiranju kampanja milijunima eura iz afričkih zemalja ugrozila je Nicolasa Sarkozyja, a skandal je otkrio da državu vodi galerija slikovitih posrednika koji su uspostavili paralelnu vlast

Dvije predsjedničke kampanje financirane su kovčezima novca iz crnih fondova koji su stizali u stožere kandidata”, rečenica je koja zvuči poznato, ali ne odnosi se na Hrvatsku, nego na Francusku. Za potrebe predsjedničkih kampanja 1997. i 2005. bivši francuski predsjednik Jacques Chirac i šef njegova kabineta, bivši ministar vanjskih poslova i premijer Dominique de Villepin, primili su desetke milijuna eura iz afričkih zemalja, bivših francuskih kolonija, izjavio je Robert Bourgi, savjetnik iz sjene više francuskih predsjednika, za tjednik Journal du Dimanche.

To je bilo dovoljno da Francusku zatrese skandal koji se stalno širi novim rukavcima. Kriza eura, grčki dug, strmoglavi pad vrijednosti francuskih banaka na burzi i državni deficit gurnuti su s naslovnica tiska i ustupili mjesto aferi, ili prije aferama, koje ne prozivaju samo dvojicu spomenutih političara, nego ukazuju na ilegalno financiranje desne stranke na vlasti, Unije za pučki pokret (UMP), ali i postojanje paralelnih struktura u samom vrhu vlasti. Iako je Bourgi istaknuo da je francuski predsjednik Nicolas Sarkozy prekinuo s praksom “afričkih kofera”, skandal je zakvačio i njega i bivšeg šefa njegova kabineta, a odnedavno ministra unutarnjih poslova Claudea Guéanta. Kako se klupko počelo odmotavati, nije sigurno da će na njima stati.

Lik dostojan kompliciranih političkih trilera Georgea Clooneyja, odvjetnik i lobist Robert Bourgi radio je za afričku ćeliju predsjednika Chiraca, ali i njegova nasljednika Sarkozyja, kao posrednik između francuskih političkih i ekonomskih krugova i državnika afričkih zemalja, poglavito Senegala, Burkine Faso, Obale Bjelokosti, Gabona i Konga (Brazzavillea). I nakon što je Francuska okrenula kolonijalnu stranicu, ostala je u incestuoznim odnosima sa svojim bivšim kolonijama. U njima je zadržala stalnu ili privremenu vojnu prisutnost i podržavala njihove ne baš uvijek demokratske doživotne vladare, a zauzvrat dobivala unosne ekonomske poslove sa sirovinama, a, očito, uz to i obilne napojnice za političare.

Bourgi, Libanonac rođen u Senegalu, posljednji je nasljednik “afričke politike”, koju je još za De Gaullea postavio Jacques Foccart. Nije ga bilo u službenim tijelima, ali je bio prisutan na svim službenim putovanjima francuskih političara i biznismena u afričke zemlje. Kad mu je 2005. De Villepin rekao da “afrički novac smrdi” i da je gotovo s tom praksom, prišao je Sarkozyju. Bilo je to dvije godine prije predsjedničkih izbora na kojima je ozbiljan protukandidat Sarkozyju bio upravo De Villepin. Ali De Villepin, u to doba Chiracov premijer, neočekivano je procesuiran zbog sumnje da stoji iza afere Clearstream, u sklopu koje se Sarkozyjevo ime našlo naknadno upisano na listing posjednika tajnih računa u Švicarskoj. De Villepinu je bila zabranjena svaka politička djelatnost više od pet godina, koliko je trajao proces i žalbeni postupak. Pariški ga je sud upravo oslobodio optužbe i on se ponovno našao u situaciji da se politički aktivira, manje od godinu dana prije predsjedničkih izbora, ponovno kao protukandidat Sarkozyju na desnici.

Pristašama teorija zavjere to je bilo dovoljno da zaključe da mu je stare kofere afričkog novca “podmetnuo” Sarkozy kako bi se oslobodio potencijalnog suparnika na desnici, nakon što je “diskvalificiran” Stauss-Khan, najozbiljniji takmac s ljevice. No Sarkozy se još prije nekoliko mjeseci distancirao od Bourgija. Njegov novi ministar vanjskih poslova Alain Juppé uvjetovao je prihvaćanje funkcije udaljavanjem Bourgija iz krugova oko ministarstva vanjskih poslova.

No skandal se prelio s Bourgija i još nekolicine okultnih “posrednika” i “nosača kofera”, u tijesnim vezama s državnom vlašću, i na najviše aktere francuske politike. Tomu je svakako pridonijela knjiga “Država kofera” istraživačkog novinara Pierrea Péana (u knjižarama bi se trebala pojaviti tek sljedećeg mjeseca, ali njeni najpikantniji dijelovi procurili su u javnost), poznatog po razotkrivanju velikih državnih i političkih afera, poput one Giscardovih dijamanata (opet Afrika), mutnih poslova naftne kompanije Elf na Crnom kontinentu, ali i kolaboracionističke prošlosti socijalističkog predsjednika Mitterranda u njegovoj mladosti. U ovoj knjizi Péan raskrinkava državne strukture koje naziva oligarhijama, koje čine političari najvišeg ranga, likovi bliski podzemlju (“posrednici” tipa Bourgi), poslovni ljudi, visoki policijski dužnosnici i spin doktori, specijalisti za političku komunikaciju i marketing. Péan pokazuje ulogu ovih oligarhija u ugovaranju i pokrivanju službene prodaje sofisticiranog i skupog francuskog oružja (podmornica, aviona, brodova) arapskim i nekim azijskim državama. Provizije su obavezni dio tih ugovora, a plaćale su se preko ne baš najlegalnijih kanala i “posrednika”. Dio provizije služio je i financiranju političkih stranaka, bile one desne ili lijeve.

Péan predstavlja zanimljivu galeriju “posrednika”. Uz Burgija, tu su Alexendre Djouhri i Ziad Takieddine. Djouhri je dijete pariškog predgrađa, sa sudskim dosjeom još iz mladosti zbog krađa i reketa. Devedesetih se uspinje na društvenoj ljestvici radeći za afričke ćelije čelnih ljudi francuske naftne kompanije Elf i za paralelne policijske krugove. Bio je poznat kao čovjek “za usluge i veze”, kad treba nekog pogurati na direktorsko mjesto velikih državnih ili privatnih tvrtki ili zaštititi u policijsko-sigurnosnim strukturama. Svi kojima je “pomogao” ostali su mu vječiti dužnici. Ručavao je i večeravao zajedno s najvećim francuskim proizvođačima oružja i aviona Dassaultom i Lagardèreom. Za stolom bi se našao i De Villepin. Sarkozy je s Djouhrijem zahladio odnose nakon afere Clearstream, ali je “nesporazum” bio izglađen uz posredovanje Claudea Guéanta.
Ziad Takieddine još je slikovitiji lik. Ovaj Libanonac, blizak s više francuskih ministara obrane, neizostavni je posrednik u većini unosnih ugovora koji su potpisani između Francuske i zemalja Bliskog istoka. Devedesetih godina sudjeluje u pregovorima o prodaji francuskih fregata Saudijskoj Arabiji. Ugovor je bio vrijedan 28 milijardi franaka. Kad je 2002. Sarkozy imenovan ministrom unutarnjih poslova, daje mu mandat posrednika za prodaju sustava nadgledanja granica saudijskog kraljevstva. Ugovor nikad nije realiziran, nakon što je Chirac zatražio od Sarkozyja da udalji Takiedinnea. Ali kad je Sarkozy postao predsjednik, Takiedinneu je povjerio pregovore s Gadafijevom Libijom o prodaji aeronautičke opreme, energetskih postrojenja, čak i materijala za nadgledanje interneta, kako tvrdi dnevnik Libération. Pariško tužilaštvo podiglo je ovih dana optužnicu protiv Takiedinnea zbog zlouporabe položaja i dobivanja provizija. Bio je poznat kao ‘gospodin četiri posto’.

Najzanimljivije je ipak da je sva tri spomenuta lika “umrežio” donedavno najpouzdaniji Sarkozyjev savjetnik, današnji ministar unutarnjih poslova Claude Guéant, koji dolazi iz visokih policijskih krugova. Kao glavni tajnik Elizejske palače, on je čovjek za specijalne zadaće: kada, recimo, treba raskrinkati tko stoji iza afere Clearstream ili održavati kontakte s afričkim i arapskim šefovima država. Izravno je nadzirao velike pregovore o prodaji francuskog oružja i nuklearne opreme, neprestano putovao u Damask, Tripoli i Rijad. Zvali su ga “bis” ministrom vanjskih poslova, u vrijeme kad je Bernard Kouchner bio “blijedi” šef francuske diplomacije.

Logično je zapitati se kako je moguće da su svi ovi okultni “posrednici” bili tako dobro pozicionirani u vrhu vlasti i redom odlikovani najvišim državnim odličjima? Pa vjerojatno zato što su odrađivali za državu poslove “s onu stranu zakona”, kojima se službena diplomacija izbjegava baviti. No, koliko ih vlast kontrolira, a koliko oni nju? Kad se od ilegalnih provizija na unosne poslove (radilo se o podmornicama ili bananama) financiraju političke stranke (zadnja vijest je da je i čelnik francuske krajnje desnice Jean-Marie Le Pen dobivao kovčege afričke love), izravno se utječe na politički život zemlje. Stvorena je prava siva zona, koja se otela pravnoj državi i zaprijetila njenim temeljima jer je uspostavila paralelne strukture vlasti. Taj fenomen sve češće postaje dio političke stvarnosti. To objašnjava i zašto raste nepovjerenje u politiku i njene institucije (“svi su korumpirani i isti”), kao i broj pristaša ekstremističkih ideologija i populističkih pokreta. Manje od godinu dana prije predsjedničkih izbora, politička klima u Francuskoj više je nego nezdrava.