Francuski, ali i svjetski mediji ove godine su prozvali 62-godišnju Isabelle Huppert “kraljicom Cannesa”. Sasvim utemeljeno, jer je ona ove godine na filmskom festivalu u Cannesu imala dva filma u konkurenciji za Zlatnu palmu, pa se broj njenih filmova koji su posljednjih 40 godina nominirani za tu nagradu popeo na čak 22. Po tome je apsolutna rekorderka, niti jedna glumica nikada u Cannesu nije imala toliko filmova u konkurenciji za glavnu nagradu, a ujedno je jedna od samo četiri glumice koja je dva puta osvojila tu nagradu za najbolju žensku ulogu. Ona je to ostvarila 1978. ulogom u filmu “Violette” Clauda Chabrola te 2001. za ulogu u filmu “Učiteljica klavira” Michaela Hanekea.

[quote_box_center]

• Ne propitujem svoje emocije i ne vježbam kako ću izgovoriti rečenice na filmu. To se događa, a na to se ne možeš pripremiti. Jednostavno pustiš da stvari idu’

• ‘Ne razmišljam o nagradama. Ne glumim zbog njih, nego kako bismo stvorili dobre filmove. Tako je bilo na početku moje karijere, tako je ostalo i sada’

[/quote_box_center]

OVE GODINE, ISABELLE HUPPERT STIGLA JE U CANNES s filmovima “Louder Than Bombs” i “Valley of Love” koji su se borili za Zlatnu palmu, dok je film “Asphalte” prikazan izvan konkurencije. Kada smo se susreli na intervjuu za Nacional, upozorila nas je da to nije prvi put da ima tri filma u Cannesu. “Godine 1980. glumila sam u filmovima ‘Loulou’ Mauricea Pialata, ‘Every Man for Himself’ Jean-Luca Goddarda te u filmu ‘Örökség’ mađarske redateljice Márte Mészáros. I sva tri filma bila su u konkurenciji za Zlatnu palmu”.

Naravno, naš razgovor započeo je sjećanjima na njene početke na festivalu u Cannesu. “Prvi put sam bila u Cannesu 1975., kada sam glumila u filmu ‘Aloïse’ redateljice Liliane de Kermadec koji se natjecao za Zlatnu palmu. Bila je to priča o slavnoj švicarskoj slikarici koja je bila šizofreničarka”. Bio je to jedan od prvih njenih filmova nakon petogodišnje karijere u francuskim TV serijama i filmovima. Nije trebalo dugo da dobije i ulogu u američkom filmu, i to u spektaklu “Vrata raja” redatelja Michaela Cimina. Cimino je došao u Cannes kao velika zvijezda koji je prije toga snimio “Lovca na jelene” ali, ispostavilo se kasnije, “Vrata raja” su se pretvorila u spektakularan promašaj. No Isabelle Huppert i danas brani taj film. “Bila sam u Cannesu i 1981. s filmom ‘Vrata raja’ Michaela Cimina, kada smo svi očekivali puno bolje reakcije od onih koje smo dobili na festivalu. Ja i dandanas smatram da se radi o remek-djelu, to je, kako bismo mi u Francuskoj rekli, pravi autorski film. Možda je izgledao kao hollywoodski rad, ali umjetnička inspiracija učinila ga je pravim autorskim filmom. Publika i kritika očigledno su smatrali da to ne ide jedno s drugim”, rekla je Isabelle Huppert.

S Michaelom Hanekeom, kojeg se već godinama smatra za jednog od najboljih europskih, ali i svjetskih redatelja, snimila je tri filma. Nakon uspjeha s “Učiteljicom klavira” dvije godine kasnije glumila je u filmu “Vučje vrijeme”, a zatim i u briljantnoj “Ljubavi” koji je 2012. osvojio Zlatnu palmu. “Kada gledate njegove filmove čini vam se da iza svega stoji naporan rad, a tome uopće nije tako. Kao i kod svih velikih redatelja, njegov način rada je takav da se svaki glumac na snimanju osjeća vrlo ugodno. Znate da će vas savršeno snimiti pa zbog toga vaša glumačka izvedba dolazi prirodno. Uvijek mi je važan kreativan odnos s redateljem, tada volim kontinuirano raditi, bez obzira na to imam li u njegovim filmovima glavnu ili sporednu ulogu”, ističe Isabelle Huppert.

OVE GODINE U FILMOVIMA KOJI SU KONKURIRALI ZA ZLATNU PALMU, ali nisu nagrađeni, glumila je slične uloge, majke koje su izgubile bliske osobe. U filmu “Louder Than Bombs” glumi ratnu fotografkinju koja pogiba i ostavlja supruga i dva sina, a njezin lik pojavljuje se u filmu kroz flashbackove. U filmu “Valley of Love” partner joj je Gerard Depardieu, njih dvoje su razvedeni par koji se nalazi nakon 25 godina, nakon što je njihov sin počinio samoubojstvo. Zanimljivo, u oba ta filma ona glumi lik koji se zove Isabelle. Pitamo je znači li to da je, naročito u filmu “Louder Than Bombs”, njezin lik sličan njoj jer neprestano putuje, zbog čega su joj u sukobu privatni i poslovni život. “To sam uvijek ja, ali to ipak nisam baš ja. Isto se događa u filmu ‘Valley of Love’. Redatelji se koriste tim trikom kako bi vam dali do znanja da je film fikcija s dodatkom dokumentarnog dijela iz života glumca ili glumice, tek toliko da gledatelj ne bi bio siguran što je stvarnost a što fikcija”, priznala nam je Isabelle Huppert.

Međutim, ne prihvaća komentare kako najčešće glumi određenu vrstu žena. “Volim raznolikost”, kaže nam i kao primjer navodi dva filma koja je snimala prije tri godine, a to su “Zatočeni” filipinskog redatelja Brillantea Mendoze te “In Another Country” južnokorejskog redatelja Sang-soo Honga. U prvom glumi taokinju, u drugom francusku turistkinju, prvi je sniman na Filipinima, a drugi u Južnoj Koreji. Njoj kao ženi u gotovo 60. godini tada nije bio problem da radi snimanja ode na mjesec dana na Filipine i u Južnu Koreju. “Moji radni kapaciteti nisu veći od onih u drugih glumaca. Snimanje filmova u kojima glumim ne traju dugo, tako da mi ne oduzimaju puno vremena”, bio je njezin komentar. Ne trebamo ni reći da su oba ta filma imala premijeru na festivalu u Cannesu.

Zbog filma “Louder Than Bombs” otišla je na snimanje u New York. Malo je nedostajalo da film propadne jer su se tijekom priprema pojavili problemi s financiranjem, pa je norveški redatelj Joachim Trier gotovo digao ruke od cijelog projekta. “Svi smo mislili da je projekt mrtav, ali rekla sam Joachimu Trieru ‘nastavi dalje’. Svi smo bili uz njega, a on nije popuštao. Gabriel Byrne, Jesse Eisenberg i ja, svi glumci iz filma bili su uz taj projekt, podržali smo Triera i na kraju smo uspjeli”, prisjeća se Isabelle Huppert. Mora da je nešto posebno bilo u tom filmu kada se toliko borila za njega, kažemo joj. “Željela sam raditi s Trierom i moj lik u tom filmu je definiran na mnogo načina. Glumim ratnu fotografkinju, ali i ženu koja se teško nosi s poslovnim i privatnim životom. Kako se filmska priča razvija, tako vidite da je moj lik rezultat brojnih interpretacija. Drugačije je vidi mlađi sin, drugačije stariji sin, a drugačije suprug. Kako se moj lik pojavljuje kroz fragmente, na početku snimanja nisam znala tko je i što je on, kako bih se trebala ponašati, što bih trebala raditi. Draž tog filma je u tome što je istovremeno realističan, ali i vrlo filmski maštovit”. Ipak, kaže kako se za njega nije posebno pripremala. Uostalom, to je njezin stil, jer nikada posebno ne radi na ulozi prije početka snimanja. “Ne propitujem svoje emocije i ne vježbam kako ću izgovoriti rečenice. To je nešto što se jednostavno događa, a na to se ne možeš pripremiti. Jednostavno pustiš da ide. Možeš pripremiti kostim koji ćeš odjenuti za snimanje, ali ne i emocije”, ponudila je objašnjenje francuska glumica.

UPITALI SMO JE KOJE TRIER IMA KVALITETE KAO REDATELJ zbog kojih je poželjela raditi s njim. “U Francuskoj je njegov prethodni film ‘Oslo, 31. kolovoza’ bio jako dobro primljen i hvaljen. Mislim da je on redatelj – vizionar, a to se očekuje od velikih redatelja. Način na koji prilazi filmskim temama može biti norveški, ali ujedno je univerzalan. Radila sam s jako puno redatelja, ali on je unikatan, ne mogu ga usporediti ni s kim drugim”, pohvalila je Triera Isabelle Huppert.

Mnoge glumice na njezinom mjestu vjerojatno bi htjele ući u povijest kao prva koja je osvojila tri nagrade za najbolju glumicu na festivalu u Cannesu, ali ona uopće tako ne razmišlja. “Ne razmišljam o nagradama nego o tome kako ću vama novinarima približiti i predstaviti film. A bilo bi lijepo da redatelj dobije nagrade. Trenutačno nastupam u jednom pariškom kazalištu pa više mislim o tome, a manje o nagradama u Cannesu. Moja strast za glumom nije oslabila, ali ne glumim zbog nagrada, nego kako bismo stvorili dobre filmove. Tako je bilo na početku moje karijere, tako je i sada”, kaže Isabelle Huppert.

TA GLUMICA JE VEĆ 33 GODINE U BRAKU s redateljem i producentom Ronaldom Chammahom, s kojim ima troje djece. Prije pet godina, naravno u Cannesu, premijerno je bio prikazan francuski film “Copacabana” koji je bio zanimljiv zbog toga što su u njemu glavne uloge tumačile Isabelle Huppert i njezino najstarije od troje djece, tada 27-godišnja Lolita Chammah. U filmu su njih dvije glumile majku i kćer, a Isabelle Huppert je Baboa, nekonvencionalna ali i prilično neodgovorna osoba koja se želi promijeniti kada je vrlo ozbiljna i samosvjesna kćer Esmeralda obavijesti da se udaje. Već su ranije glumile zajedno, ali “Copacabana” je prvi u kojem imaju zajedničke scene i smatraju ga prvim filmom u kojem zaista zajedno nastupaju, o čemu se prisjetila Lolita Chammah, s kojom smo također razgovarali. “Kada sam imala četiri godine, glumila sam u filmu ‘Priča o ženi’ Claudea Chabrola u kojem je moja majka Isabelle Huppert imala glavnu ulogu, a isto se dogodilo tri godine kasnije s filmom ‘Malina’ koji je režirao Werner Schroeter, gdje je također imala glavnu ulogu”, rekla je Lolita Chammah.

Isabelle Huppert bila je vrlo iznenađena kad je čula da joj se kćer uopće prisjeća događaja sa snimanja. “Nakon toga, prvi film u kojem smo se pojavile bio je ujedno prvi pravi film, a to je ‘La Vie Moderne’ iz 2000., ali nismo imale ni jednu zajedničku scenu”, dodala je Lolita Chammah.

FOTO: Getty Images

IAKO BI ZBOG RODITELJA BILO LOGIČNO DA LOLITA POSTANE GLUMICA, ona kaže da dugo nije bila sigurna u svoju odluku da se bavi ovim poslom. Jednako tako, nije tražila film u kojem bi glumila s majkom. “Nismo htjele film u kojem bismo glumile zajedno, ali kako poznajem redatelja Marca Fitoussija jer sam tri godine ranije nastupila u njegovom filmu ‘La vie d’artiste’, onda mi je on ponovno ponudio ulogu u filmu ‘Copacabana’. Tek nakon toga je pozvao i moju majku. Ne znam zašto do tada nismo glumile zajedno. Možda je to bio strah, a možda smo čekali da nam netko dođe i kaže ‘igrat ćete zajedno u mom filmu’, kao što je to Marc Fitoussi napravio”, kaže Lolita Chammah.

Opisujući odnos sa svojom kćeri, Isabelle Huppert nam je rekla da kao što je ona bila drugačija od njenih roditelja i njihove generacije, tako postoje i razlike između nje i njene kćeri. ’’Ona ima više samopouzdanja i kao glumica i kao osoba nego što sam ja imala u njenim godinama”, otkrila je glumica. Upitali smo je kakva je ona po karakteru i izjavila je da je tvrdoglava, čak i opsesivna. ’’Da biste opstali u filmskoj industriji, morate biti opsesivni. A vaše opsesije mogu se lako ispuniti, samo opsesivni ljudi uspijevaju u svijetu filmske umjetnosti”, odgovorila je Isabelle Huppert. S druge strane, Lolita Chammah je rekla kako nikada nije razmišljala da će voditi normalan život. Ali majka ju je odmah ispravila riječima: “Umjetnički život glumaca je kliše, svi misle da oni žive divnim životom. To je nesiguran život jer nikada ne znaš što te čeka u sljedećih šest mjeseci, ali svakodnevni život je prilično normalan”.

Što se tiče njihovog odnosa u privatnom životu, obje kažu da je drugačiji nego u filmu “Copacabana”. “Među nama je bilo kompliciranih situacija, ali ne kao u filmu”, kaže Isabelle Huppert koja je na svoju kćer prenijela elan za neumornom glumom jer kao i majka, i ona snima jako puno filmova i istovremeno glumi u kazališnim predstavama.