U prosincu prošle godine 24-godišnji Fran Tudor potpisao je za poljskog prvoligaša Rakow iz Częstochowe, klub koji se u elitnom poljskom društvu natječe prvi put još od sezone 1997/1998 te je na prvenstvenu pauzu otišao kao jedanaesti na ljestvici s 28 bodova na kontu i nadom da u drugom dijelu sezone može izboriti osmo mjesto koje garantira nastup u Ekstraklasa ‘Ligi za prvaka’.

Prije nekoliko dana donedavni je igrač Hajduka dao veliki intervjuu za internet stranicu poljske nacionalne televizije (TVP) te se u istom osvrnuo na mnoge detalje iz svoje dosadašnje karijere, uključujući i razloge rastanka s Panathinaikosom, odnos s bivšim sportskim direktorom Hajduka Mariom Brancom, te i samim rastankom s ‘Bilima’, ali i cijelim HNL-om.

Razgovor s novinarom Mateuszom Migom prenosimo u cijelosti.

Rakow ti je tek druga inozemna avantura u karijeri. Prva, blago rečeno, nije bila pretjerano uspješna. S dvadeset godina došao si u Panathinaikos, no onda su počeli problemi.

– Nije to bio najbolji transfer. Postojao je problem s dokumentima, Zagreb je zahtijevao naknadu za treniranje, a Panathinaikos nije imao namjeru isplatiti. Bila je riječ o negdje oko 250 tisuća eura. Nikako se nisu uspjeli dogovoriti i zbog toga sam – iako sam trenirao s prvom momčadi – igrao samo za drugu ekipu. Nakon jedne godine vratio sam se u Hrvatsku.

Kako si se snalazio s financijama u Ateni?

– Iz Panathinaikosa su mi davali novac na ruke. Nisu mogli na drugi način jer nisam imao ugovor. Sjećam se da sam dobivao novac u plavim kuvertama.

A što da si se ozlijedio? Cijeli taj ostanak u Ateni bio je veoma rizičan.

– Istina, ali nadao sam se da mi se ništa loše neće dogoditi i tako je i bilo. Imao sam sreće, ali ni općenito do sada nisam imao velike ozljede. Nastojim se ponašati odgovorno.

Sigurno ti je bilo čudno u Grčkoj. S jedne strane Panathinaikos te htio, ali s druge nije imao namjeru platiti za tvoje usluge.

– Da, bilo je teško. Pregovarali su sa Zagrebom nekoliko mjeseci i bili su nesposobni postići dogovor. Nakon jedne godine rekao sam si da je vrijeme da se priberem i vratim kući.

Agent Vukmil Vukmirica je odradio tvoj prelazak u Grčku. Nije obavio baš dobar posao, zar ne?

– Ne želim pričati o tome. Nakon povratka u Hrvatsku nastavili smo svaki svojim putem.

Je li on još uvijek tvoj agent?

– Ne. Netko drugi brine o mojim poslovima danas.

Je li ti ostanak u Grčkoj bio lekcija?

– Jest, bio je veoma vrijedno iskustvo. Naučio sam mnogo tijekom ovog događaja i u konačnici, usprkos svemu, smatram da mi je tamo bilo dobro.

Po povratku u Hrvatsku u intervjuima si tvrdio da ti je tijekom boravka u Ateni mnogo pomogao Danijel Pranjić, koji je tada igrao za Panathinaikos.

– Istina. Danijel mi je puno pomogao, bio mi je pravi mentor u to vrijeme. Gordon Schildenfeld i Mladen Petrić također su bili tu tako da sam imao tri sunarodnjaka uz sebe, a to je cijelo iskustvo činilo dosta jednostavnijim. Bio sam mlad i neiskusan i njihova pomoć puno mi je značila.

Nisi imao mogućnost ranije se vratiti u Zagreb?

– Nisam se htio vratiti. U Dinamu me nisu tretirali kako su trebali i preferirao sam ostanak u Grčkoj i kada sam se konačno vratio u Hrvatsku tražio sam druge opcije. Hajduk me kontaktirao i šest mjeseci sam igrao za njegovu drugu momčad. Tijekom ovog perioda počeo sam igrati kao bočni u 3-5-2 sustavu.

Čovjek iz Zagreba u Splitu? Kada je riječ o nogometu, ova dva grada se baš i ne podnose?

– Istina. Rođen sam u Zagrebu i Hajduk je Dinamov najveći rival. Nije bilo lako, ali u Hajduku su tada bila još trojica rođena u Zagrebu pa je sve skupa bilo lakše podnijeti taj pritisak. Također, moj otac – iako je rođen u Zagrebu – je navijač Hajduka. Očeva obitelj potječe s jednog otoka u okolici Splita, tako da sam dijelom i Dalmatinac, a dijelom Zagrepčanin.

Hajduk je poznat po zahtijevnim i fanatičnim navijačima. Je li te Torcida prihvatila?

– Jest. Vidjeli su da dajem sve od sebe na travnjaku, iako rezultati nisu uvijek bili zadovoljavajući. Ali to je dio posla i stil života. Postoje usponi i padovi.

U Poljskoj imamo dojam da se u Hrvatskoj nogometni talenti nalaze ispod svakog kamena.

– Ima nešto u tome. Mala smo država, ali talenta nam ne nedostaje. No s druge strane, ne može svatko uspjeti.

Koji je razlog tolikog broja talentiranih nogometaša? Je li za to zaslužan stil života?

– Gledam na to nešto drugačije. Veoma smo mlada država. Tri godine nakon završetka rata sa Srbijom osvojili smo treće mjesto na Svjetskom prvenstvu. I tada je počelo. Kao mlada nacija tražili smo nešto na što možemo biti ponosni i ispostavilo se da bi to mogao biti nogomet. Hrvatska je treća na svijetu! Tako mlada i tako mala država. Mnoštvo djece počelo je igrati nogomet i tako je ostalo do danas.

Čak i danas, kada živimo u svijetu pametnih mobitela, tableta i slično?

– Da. Nogomet se igra svugdje. Uvjeren sam da osamdeset posto djece igra nogomet. Nogomet jest i uvijek će biti sport broj jedan u Hrvatskoj.

Tko ti je u djetinjstvu bio idol?

– Leo Messi. Najbolji igrač kojeg sam vidio. Kada sam malo porastao i počeo shvaćati nogomet, također sam shvatio da je taj momak s nekog drugog planeta.

Tvoj otac je igrao nogomet?

– Ne, ali stalno smo ga igrali u dvorištu, a onda sam počeo trenirati u klubu. U početku mi je to bilo nešto prirodno, onda mi je postala ljubav, a na kraju se pretvorilo u posao. Otac je još uvijek moj najveći navijač. Uvijek je uz mene na tribinama i navija za mene. Nije od onih koji viču, ali kada sam bio dijete, često bi mi davao savjete nakon utakmica. Nakon nekoliko godina ja sam bio taj koji je njemu objašnjavao stvari.

Kada si shvatio da bi mogao postati profesionalni nogometaš?

– U početku nisam tako razmišljao, no s vremenom sam shvatio da je nogomet moj život i da želim živjeti od njega. Vjera, treniranje i rad doveli su me do cilja. Ako ne odustaneš tijekom puta, uvijek ćeš doći do cilja.

Nakon povratka iz Grčke imao si vrlo dobar period u Hajduku. Postigao si sedam pogodaka u sezoni 2015/2016.

– Istina, ali prva četiri mjeseca proveo sam u drugoj momčadi. U travnju 2015. prebačen sam u prvu momčad i u prvoj utakmici protiv Rijeke bio strijelac. U drugom susretu ponovno sam zatresao mrežu. Nakon prvih osam nastupa imao sam dva pogotka i dvije asistencije. Uskoro je momčad preuzeo vrlo dobar trener Damir Burić koji me je iz obrane prebacio na krilo. Posljedica toga bilo je sedam pogodaka i devet asistencija.

U Hajduku si počeo na amaterskom ugovoru. Zarađivao si tri i pol tisuće kuna mjesečno, negdje oko dvije tisuće poljskih zlotova.

– Da, bilo je to nešto poput stipendije, koju sam počeo dobivati u siječnju 2015. godine. U travnju iste godine pridružio sam se prvoj momčadi i u rujnu, dan nakon mog rođendana, potpisao sam profesionalni ugovor.

U Hajduku si četiri sezone standardno igrao, debitirao za A selekciju reprezentacije. Sigurno si imao ponuda iz inozemstva…

– Bilo je interesa, ali suprotno dojmu, nije to bio jednostavan period jer sve se stalno mijenjalo. Predsjednik, sportski direktor, trener. Puno turbulencija, puno različitih ideja o igri. Svi su radili prema svojoj ideji i stilu igre i morao si se tome prilagođavati. Ali, takav je život. Ja sam samo nogometaš, ne mogu pomicati planine.

Dvije godine sportski direktor ti je bio Mario Branco. Znaš da je radio u Poljskoj, u Wisli Krakow, a kasnije i u Zaglebiju iz Lubina?

– Da, znam.

Kako ste surađivali s njim?

– Radije ne bih o tome pričao.

Zašto?

– Ne bi bilo u redu da pričamo o tome.

Ukratko, možeš reći da ti je najbolji period u Hajduku bio tijekom mandata trenera Burića?

– Da, ali tada Branco nije bio u klubu, a i predsjednik je bio netko drugi. Onda se sve promijenilo.

Znači u Hajduku su stalne promjene prije svega trajne?

– Da, to je kao da ste cijelo vrijeme na vrtuljku. Jedna sezona je odlična, onda opet propadate, pa sve ispočetka.

Iz poljske perspektive Hajduk ima sve što treba da bi bio važan klub u ovom dijelu Europe.

– Ima, ali i nema. Problem je što iza kluba ne stoji veliki kapital. Navijači imaju dvadeset posto vlasničkog udjela u klubu i kontroliraju ga u velikoj mjeri, ali navijači nemaju novac za transfere i investicije. Veliki klub mora imati vlasnika s financijskim izvorima.

Dobro i koji je najveći klub koji je poslao ponudu za tebe?

– Nakon sezone pod Burićem FC Koln je bio spreman platiti 2,5 milijuna eura za mene.

I ispostavilo se da je to malo?

– Tako je odlučio Mario Branco. Ne znam kako mu je išlo u Wisli, ali znam da Wisla trenutno ima probleme.

Hajduk si napustio prošlo ljeto.

– Htjeli su produžetak suradnje sa mnom, no bilo mi je dosta te vožnje bez upravljača i gotovo u istom trenutku sam odbio ponudu. Htio sam početi igrati u normalnijem okruženju.

Imao si 22 godine kada si debitirao za prvu momčad Hrvatske. U takvim okolnostima svijetom kruži informacija da se na Balkanu pojavio novi talent i cijena automatski ide gore. Je li bilo teško živjeti s takvom etiketom?

– Nije, ali Hajduk me nije tretirao pošteno. Ako u momčadi imaš momka koji je debitirao za reprezentaciju, onda se kladiš na njega, računaš na njega, guraš ga naprijed, daš mu da regularno igra kako bi u konačnici mogao zaraditi na njemu. Izgleda jednostavno, ali tako nije bilo u Hajduku.

Kladili su se na iskusnije igrače?

– Ne znam što su oni htjeli. Stvarno.

Nakon rastanka s Hajdukom nadao si se brzom pronalasku novog kluba, u konačnici si završio šest mjeseci nezaposlen.

– Previše sam riskirao. Imao sam ponude nekih dobrih klubova, ali odbijao sam ih jer sam vjerovao da će doći i ponude još boljih klubova. I tako sam izgubio nekoliko mjeseci. Kako se približavao zimski prijelazni rok rekao sam si “Nema više čekanja. Prihvatite prvu ponudu od strane kluba koji me stvarno želi”. I pojavio se Rakow. Bili su najbrži. Pokazali su mi što žele sa mnom postići, pregovori su odrađeni prilično brzo i vidio sam da trebaju igrača na mojoj poziciji. Nadam se da ćemo zajedno ostvariti puno.

“Rakow? Odakle je Rakow?” – to mora da ti je bila prva misao?

– Razgovarao sam s nekim ljudima. Nazvao sam Zvonimira Kožulja iz Pogona. Rekao je da je liga dobra i da još uvijek raste, da je na utakmicama mnogo skauta, dobra infrastruktura, lijepi stadioni. Nadam se da ću se ovdje snaći. Nisam dugo razmišljao pri donošenju odluke.

Lijepe riječi, ali u europskim natjecanjima nema poljskih klubova.

– Nije bitno. Jedne godine bude bolje, druge lošije.

U Rakowu treniraš već nekoliko dana, kako si se snašao?

– Dobar grad, dobar klub i svi su me prihvatili vrlo dobro. Suigrači ostavljaju dojam isčekivanja pred nastavak sezone. Sada treniramo dva puta na dan kako bi što spremniji dočekali prvenstvo.

Igrač si koji može pokriti nekoliko pozicija, no u Rakowu se vidiš na bočnoj poziciji?

– Da. I nadam se da ću se izboriti za tu poziciju jer na njoj mogu pružiti najviše. Na njoj sam i počeo igrati nogomet, ali onda su me počeli koristiti na obje krilne i defanzivne bočne pozicije. Danas klubu mogu pomoći na bilo kojoj od tih pozicija, tjedan treninga tijekom priprema i to je to.

Pogledao si neku utakmicu Rakowa?

– Da. Znam što mogu očekivati. Poznajem sistem koji se igra, razumijem filozofiju trenera. Liga je dosta fizička, puno je trčanja, a naša je momčad dosta slična tome. Ukratko – krv, znoj i suze. Kako bilo, smatram da imamo potencijal za osvajanje pozicija iznad osmog mjesta. Imamo deset utakmica da to dokažemo.

Mogao si ostati i u Hrvatskoj?

– Tijekom ljeta imao sam ponudu Osijeka, a razgovarao sam i s Rijekom, no nisam želio ostati u Hrvatskoj. Nije lako s Torcidom. Kada napustiš Hajduk ne možeš tek tako otići u konkurentski klub. Preferirao sam odlazak iz države.

Koje su ti bile prve asocijacije na Poljsku?

– Prva misao bila mi je Legija iz Varšave. Zatim Kožulj, Domagoj Antolić, Marko Vešović. Znam da je liga izjednačena, svake godine drugi prvak. Nije dosadno kao u Hrvatskoj.

A ja baš smatram da je nedostatak jakih lidera u prvenstvu problem naše lige i da je kvaliteta iste zbog toga pala.

– Nije to problem. Smatram da takve okolnosti čine utakmice puno zanimljivijima. Kvaliteta? Saznat ću uskoro.