Dokumentarna serija „Diplomatska oluja“, autora, scenarista i producenta Frana Jurja Prižmića, mogla bi od iduće školske godine biti dio kurikula u hrvatskim školama. Serija govori o stvaranju hrvatske države kroz prizmu diplomacije, a nastala je prema istoimenoj knjizi Mate Granića. Upravo je na HRT-u prikazana i posljednja, osma epizoda serije koja je dobila odlične kritike i imala visoku gledanost. Uskoro na HRT-u kreće emitiranje i treće sezone dokumentarne serije „Velikani hrvatskog glumišta“, koju je također producirao i autorski osmislio 34-godišnji Prižmić.

NACIONAL: Upravo je emitirana i posljednja, osma epizoda dokumentarne serije „Diplomatska oluja“, čiji ste autor i producent. Reakcije su toliko dobre da će se predložiti da se ta serija emitira u sklopu školskog kurikuluma, jesu li istinite te priče?

Jesu, iznimno nam je zadovoljstvo da je inicijativa krenula upravo od gledatelja, koji već dva mjeseca i Mati Graniću kao glavnom protagonistu i meni kao producentu i scenaristu govore da je cijeli serijal toliko kvalitetno napravljen da ga treba prikazivati u školama u sklopu nastave povijesti.

NACIONAL: Koliko je to realno?

Mislim da je vrlo realno i da nema razloga da do toga ne dođe, naša produkcijska kuća MENORAH FILM koja stoji iza projekta uskoro će Agenciji za odgoj i obrazovanje poslati molbu za mišljenje, a kad to mišljenje bude pozitivno, jer nema razloga da ne bude, taj će se prijedlog onda službeno uputiti Ministarstvu obrazovanja. Stoga vjerujem da bi od sljedeće školske godine „Diplomatska oluja“ već mogla biti dio školskog kurikuluma.

NACIONAL: Kako se kao autor zbog toga osjećate?

Neizmjerno ponosno, za nekoga tko je nekoć u osnovnoj i srednjoj školi osvajao prva mjesta na natjecanjima iz povijesti, nema veće sreće od toga da nešto što sam autorski i producentski potpisao postane dio nastavnog procesa u Lijepoj Našoj. Sami gledatelji su nam rekli da je ta serija nešto što je Hrvatskoj bilo prijeko potrebno, a s tom namjerom smo je i išli realizirati. Kad sam pročitao knjigu Mate Granića, prema kojoj sam poželio raditi seriju, shvatio sam da je to izuzetno vrijedno štivo, ali štivo koje mlađe generacije neće čitati jer ih, nažalost, ne zanimaju memoari najdugovječnijeg Tuđmanova ministra. Shvatio sam da je jedini način da se taj sadržaj približi mlađim gledateljima, uz one starije koji će to sigurno gledati, taj da se audiovizualno ekranizira. S tom idejom sam u jesen 2020. otišao Mati Graniću, predstavio se, rekao tko sam i što sam do tada radio. Mjesec dana poslije, kod njega u kabinetu u Vladi, pružili smo si ruke te odlučili to zajedničkim snagama realizirati.

NACIONAL: Iz vašeg kuta, zašto je ta serija važna?

Zato što progovara o događajima ključnima za stvaranje hrvatske države kakvu poznajemo danas. Ali ne govori samo kroz prizmu povjesničara koji te događaje gledaju s odmakom, iako i njih ima u seriji, nego smo uspjeli doći do glavnih protagonista tih događanja, ljudi koji su, primjerice, sjedili za stolom u Daytonu te pregovarali s Miloševićem i Izetbegovićem, a to su, uz Matu kao glavnog pregovarača, bili i, primjerice, Miomir Žužul i Ivan Šimonović. Tu je i Peter Galbraith, bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj, zaista smo došli do jako velikog broja najvažnijih ljudi koji su stvarali Hrvatsku. Zbog razgovora s generalom Wesleyjem Clarkom, nekadašnjim zapovjednikom NATO-ovih snaga u Europi, odletio sam u Ameriku, u Arkansas, u gradić Little Rock odakle je i bivši američki predsjednik Bill Clinton. General Clark je govorio u superlativima o Oluji, rekavši da je to u svjetskim razmjerima besprijekorno izvedena vojna operacija koja je imala puni legitimitet u tadašnjim okolnostima. I ono što je važno, a suprotno je spinovima koji se mogu čuti sa srpske strane, jest da je Clark u kameru potvrdio da američka vojska apsolutno ničim nije sudjelovala u Oluji, ali da je izvedena uz američki „blagoslov“. Galbraith je objasnio i zašto je to tako – zato što je Mile Martić u tzv. Republici Srpskoj Krajini odbio uopće u ruke primiti Plan Z4 na temelju kojeg se trebalo pregovarati o onome što je moglo biti pandan današnjoj Republici Srpskoj u BiH, ali na teritoriju Hrvatske. Za to Martićevo odbijanje danas možemo zahvaliti samo Bogu jer smo nakon njega dobili zeleno svjetlo za Oluju.

NACIONAL: Je li sadržaj prilagođen školskom uzrastu?

Apsolutno, radili smo seriju s namjerom da je i mladi i djeca razumiju, ne baš mala djeca, ali osmaši koji uče o suvremenoj hrvatskoj povijesti sigurno to mogu shvatiti. Mogu naučiti o tome zašto je npr. važan 8. listopada ‘91., zašto su Banski dvori raketirani 7. listopada, koji je bio cilj tog raketiranja – ubiti hrvatsko državno vodstvo, prije svega predsjednika Tuđmana, a onda i Stipu Mesića kao predsjednika predsjedništva SFRJ i predsjednika jugoslavenskog Saveznog izvršnog vijeća Antu Markovića. Potaknuti enormnom gledanošću, koju nitko nije očekivao, razmišljamo napraviti i sublimaciju serije u obliku dokumentarnog filma, pa da i to bude proizvod koji će se moći prikazivati u školama na nastavi. Zaista sam jako ponosan na „Diplomatsku oluju“, imam dvoje filmske djece, ako to mogu tako reći. Jedno je „Oluja“, a drugo je serijal „Velikani hrvatskog glumišta“, koji me formirao kao autora, scenarista i producenta. Evo, neki dan smo završili posljednju epizodu treće sezone koja bi na HRT-u trebala krenuti s emitiranjem.

NACIONAL: Jeste li očekivali takav uspjeh „Velikana“?

Ma kakvi, iskreno govoreći, nisam očekivao ni da će proći na natječaju HRT-a, s obzirom na to da su ih već dvaput prije toga odbili. Ali treći put sam ih prijavio sat vremena prije ponoći, i to s još jednim projektom za koji sam mislio da ima puno više šansi od „Velikana“. Taj veliki projekt, naravno, nije prošao, a „Velikani“ jesu sa samo četiri epizode i vrlo skromnim budžetom, na rubu isplativosti. Gledatelji su se oduševili, a ostalo je povijest. Meni je inače moj pokojni mentor Branko Lustig davno rekao „Zapamti, Fran, i u Hollywoodu i bilo gdje drugdje na svijetu dobar si samo onoliko koliko je dobar tvoj posljednji projekt.“ Ta misao me i održava na producentskom životu jer sam uvijek pazio da nemam „flopove“. Prva sezona „Velikana“ bila je 17 puta reprizirana na HRT-u! Ne zato što sam ja ne znam kakav genije, nego zato što ljudi vole te protagoniste. Tim više je malo tužno što je trebalo proći dugih 18 godina od smrti jednog Fabijana Šovagovića da bi se o njemu napravio film. Ili da je trebalo proći 10 godina od smrti velikoga Borisa Dvornika da mi napravimo film o njemu. To je porazno i ja sam tu sa svojim ocem Igorom vidio priliku koju smo iskoristili.

NACIONAL: Ovoga puta riječ je o šest velikana?

Tako je, prije točno dvije godine napravili smo i drugu sezonu, koja je bila još i bolja od prve, produkcijski i sadržajno, jer sam bio zreliji kao autor. Radili smo tada Borisa Buzančića, Vanju Dracha, Ivicu Vidovića, Tonka Lonzu, Zdravku Krstulović i Mariju Kohn. Sad u trećoj sezoni radimo portrete triju dama – Mije Oremović, Vere Zime i Nele Eržišnik te trojice njihovih muških kolega – Pere Kvrgića, Špire Guberine i Mustafe Nadarevića.

NACIONAL: Zašto radite uglavnom dokumentarce?

Iskreno govoreći, nije mi to bio plan. Ja sam, kao i većina ljudi koji žele biti producenti i redatelji, mislio da se želim baviti igranim filmom. Onda mi je moj drugi mentor Željko Senečić rekao da je igrani film samo jedna velika šarena laž. Opatija glumi da je Azurna obala, Zagreb glumi Prag. Baš kao što je Haneke rekao – igrani film je 24 sličice laži u sekundi. I to je jedna velika istina. I svidjela mi se ta istina u dokumentarizmu, ti prikazuješ nešto što je stvarno, a ne izmišljeno.

Prižmić s dvostrukim oskarovcem Brankom Lustigom, kojeg je smatrao svojim mentorom. FOTO: Privatna arhiva Frana Juraja Prižmića

NACIONAL: Dokumentarci su u posljednje vrijeme u procvatu, zašto?

Zato što su se ljudi zasitili laži i nerealnih scenarija. To posebno vrijedi za hrvatski film. A dokumentarizam ipak ima dozu nečega s čime se ljudi mogu poistovjetiti, to ih privlači. Iako, moram reći da sam prošle godine završio i s produkcijom dvaju igranih filmova, „The Conversation“ Dominika Sedlara, koji govori o jedinom susretu Stepinca i Tita nakon rata. Tito mu je tad predložio da se odvoji od Vatikana i da osnuje vlastitu crkvu, a Stepinac ga je odbio. Dominik je napisao i režirao odličan film u kojem ih igraju holivudski glumci Caspar Phillipson i Dylan Turner. Caspar, koji igra Tita, inače je igrao JFK-ja s Natalie Portman u seriji „Jackie“, a igrao je JFK-ja i u filmu ‘“Blonde“ s Anom de Armas, dakle, velika je zvijezda. Ali taj naš uspjeh, naravno, prolazi mimo svih potpora HAVC-a. A u povodu 100. godišnjice njegova rođenja, kolege Sedlar, Zima i ja producirali smo i film o Tuđmanu, s Kevinom Spaceyjem u naslovnoj ulozi. Možete misliti o njemu što god želite, ali čovjek je dvostruki oskarovac i jedan od najboljih živućih glumaca današnjice.

NACIONAL: Dobro, ali sad je na crnoj listi zbog optužbe za pedofiliju. Moram primijetiti da vam je Tuđman u fokusu, zašto?

To je isto kao da netko kaže da su Reagan, Nixon ili Kennedy u fokusu američkih producenata. Tuđman je ključna figura u stvaranju hrvatske države. Kao što je rekao Franjo Gregorić u sedmoj epizodi „Diplomatske oluje“: „Kažu mnogi da je Otac domovine Ante Starčević, ali Otac domovine je Franjo Tuđman…“ I ja se s time slažem. Ta 100. godišnjica njegova rođenja, 22 godine nakon smrti, po meni je trebala biti povod za to da bar petero producenata i redatelja na natječaj prijavi filmove o njemu. Javili smo se samo mi, ali nas se odbilo, Spaceyju usprkos, da bi se odobrilo financiranje negledljivih i negledanih hrvatskih filmova.

NACIONAL: Kad smo kod HAVC-a, čini mi se da je jedno vrijeme igrani film dosta dobro stajao da bi sada opet nekako sve stalo?

U HAVC-u postoje umjetnički savjetnici koje predlaže ravnatelj, a koji Audiovizualnom vijeću predlažu financiranje filmova. Ako vi odaberete kvalitetne savjetnike, a to se po mom mišljenju nije dogodilo već jako dugo, oni će predložiti kvalitetne filmove. Ako ćete imati „no name“ savjetnike i neka polu-imena koja zajedno nisu napravila tri filma i ako njima date da budu svojevrsni režiseri hrvatske kinematografije, onda imate ovo što imate. Najbolji primjer funkcioniranja HAVC-a, još dok je ravnatelj bio Hrvoje Hribar, jest sljedeće – umjetnički savjetnik bio je redatelj Branko Schmidt koji je za financiranje predložio film kolege redatelja Pave Marinkovića. A onda redatelj Pavo Marinković, kao umjetnički savjetnik, napravi što? Odobri financiranje filma redatelju Branku Schmidtu. To je ogroman problem i ima takvih primjera još puno. Drugi problem je što ako si van određene klike, do filma ni ne možeš doći, zašto npr. Lordan Zafranović ne može dobiti novac za film u Hrvatskoj? Zašto posljednji hrvatski redatelj čiji su filmovi bili u službenoj konkurenciji Cannesa i Venecije – „Okupacija u 26 slika“ 1979. u konkurenciji za Zlatnu palmu i „Pad Italije“ 1981. u konkurenciji za Zlatnog lava – ne može dobiti javna sredstva za film u Hrvatskoj? Imate, dakle, čovjeka koji je dosegnuo najveće visine u filmskom univerzumu, a koje do danas nitko nije ponovio, i on ne može dobiti novac ni za kratki igrani film. Za njega je to bila degradacija, ali pristao je da ga prijavimo i u toj kategoriji jer želi raditi. Ali ni za to mu nisu dali sredstva. To je kao da slikaru branite da kupi boje i platno te da slika, tako se Zafranović osjeća u Hrvatskoj. I što je napravio? Evo, prije mjesec dana dobio je od RTS-a i nešto ranije od Filmskog centra Srbije nekoliko milijuna eura i tamo će snimati svoj novi projekt. Primjerice, u HAVC-u je jedan čovjek bio umjetnički savjetnik u dva mandata, zove se Danilo Šerbedžija. Osoba diskutabilne karijere i još diskutabilnijeg uspjeha svojih filmova u kinima. Čim mu je prestao mandat umjetničkog savjetnika, odmah na idućem natječaju HAVC-a, dobio je pet milijuna kuna za igrani film o Draženu Petroviću. Što je inače rekordan iznos za neki igrani film kad su sredstva HAVC-a u pitanju. Takav HAVC i takav sustav treba mijenjati, a sve počinje i završava s umjetničkim savjetnicima.

NACIONAL: Kako biste vi to promijenili?

Tako da savjetnici ne mogu biti osobe koje su u potencijalnom sukobu interesa. Pravilnikom bih zabranio da redatelj ili bilo tko drugi može u jednom mandatu biti savjetnik, a u drugom korisnik sredstava HAVC-a, tražio bih da se minimalno tri godine ne mogu javiti na natječaje, pa da vidimo tko bi se prihvatio te funkcije.

NACIONAL: Rekli ste jednom da HAVC treba ići u smjeru umjetničke izvrsnosti, političke neovisnosti i financijske stabilnosti. Je li to moguće, posebno kad je politička neovisnost u pitanju?

Nije to nemoguće, posebno ako na čelo dođe osoba koja se pritiscima može, želi i zna oduprijeti, i to ne samo političkim pritiscima nego i umjetničkim, koji znaju biti još žešći i jači. I „Diplomatska oluja“ je pupčanom vrpcom vezana uz politiku pa se nisam nikad doveo u situaciju da meni ili Kristijanu Miliću, koji je bio redatelj, netko govori što treba ići, a što se treba maknuti. Bilo je sugovornika koji se sigurno nisu sviđali ni lijevima ni desnima.

NACIONAL: Možete li bar jedno ime reći?

Pa evo, Ivo Sanader. Možda bi netko tko ima intenciju ne zamjeriti se javnosti ili politici maknuo Sanadera iz serije. Ali to bi bilo falsificiranje povijesti. Ako je on bio taj koji je potpisao ulazak u NATO, onda ćemo ga staviti.

NACIONAL: Je li bilo političkih pritisaka?

Naravno da nije, ali zna se što većina hrvatskih građana misli o Sanaderu, s pravom, jer je pravomoćno osuđen za korupciju. Ali ne možemo se praviti da nije postojao. Ili da Milanović nije bio premijer 2013. kad je Hrvatska ušla u EU, bez obzira na to što danas kao predsjednik države govori o toj istoj EU. Naravno da su oni, sukladno tadašnjim funkcijama, bili adekvatno zastupljeni u seriji.

NACIONAL: Spomenuli ste da je HAVC loše zakonski uređen pa se možemo dotaknuti i ministrice kulture i medija. Kako gledate na njezinu ulogu u HAVC-u?

Ministrica Obuljen Koržinek s jedne strane je mnogo učinila za domaću audiovizualnu scenu, ja to pozdravljam i poštujem, u njenom mandatu donesen je i novi zakon o audiovizualnim djelatnostima i program tzv. Tax Rebatea, odnosno poticanja stranih filmskih ekipa da snimaju u Hrvatskoj, nakon čega im se vraća dio sredstava koja su ovdje potrošili, a s druge strane mislim da je u nezavidnom položaju spram HAVC-a jer je dugi niz godina, i to baš kad je Hribar bio ravnatelj, sjedila u Upravnom odboru tog istog tijela. Ne znam stoga koliko objektivno može sagledati što je HAVC tada bio, a bio je ustanova pod strogom diktaturom, što je ostalo njegov glavni problem do danas, a nije mi jasno i zašto je dopustila da me Ivan-Goran Vitez smijeni iz Audiovizualnog vijeća na temelju zapisnika koji nije bio originalan nego dorađen, i to samo zato što sam na sjednici javno rekao da su Stepinac i Oluja temelji hrvatske države, pobunivši se protiv liste prioriteta jedne od savjetnica.

NACIONAL: Ne možete reći da Hrvatska za vrijeme Hribarova mandata nije bila otvorenija, puno se snimalo, po hrvatskim lokacijama puno se snimalo.

Danas se snima još i više nego u vrijeme Hribara, ali ajmo reći ovako, da je ostao na prvom mandatu, bio bi možda hvaljen i slavljen u vijeke vjekova. On tada zaista jest pokrenuo bitne procese, i zakonodavne i procesualne, svaka čast. Uveo je stepenice razvoja scenarija i razvoja projekta, digitalizirao prijave na natječaj, to su važne stvari. Ali onda sve to pada u vodu u drugom mandatu kad kao netko tko je napravio sve ovo što sam upravo rekao, filmu Igora Mirkovića „Noćni brodovi“ odobri sredstva za razvoj projekta. Razvoj projekta za film koji je već snimljen?! Kako to može biti razvoj projekta? E, takve stvari se ne mogu opravdati, uostalom, i bivši dekan ADU-a Enes Midžić je zbog toga dao ostavku u Upravnom odboru.

NACIONAL: Jeste li još uvijek prisutni u HAVC-u?

Ne, ja sam zahvaljujući prijavi Ivana Gorana Viteza od tzv. Suda časti na dvije godine suspendiran iz Hrvatskog društva filmskih djelatnika u trenutku dok sam bio predsjednik ogranka Produkcije i član Upravnog odbora. Inače, Lustig mi je pričao da je njega šezdesetih jedan luđak, inače član HDFD-a, ganjao po Jadran Filmu s pištoljem i prijetio mu da će dovršiti ono što je Hitler započeo. Taj gospodin je tada dobio suspenziju od godine dana, a ja sam radi iznošenja svog mišljenja dobio dvije godine suspenzije, pametnom dosta. Ali iskreno govoreći, više nemam ni vremena za aktivno članstvo, paralelni rad na dvije povijesne dokumentarne serije i još nekoliko filmova oduzima jako puno energije.