Nagrađivana umjetnica Maja Danica Pečanić otkriva kako je postala jedna od najtraženijih fotografkinja koje profesionalno snimaju hranu, zašto je to zanimanje sve traženije u Hrvatskoj i zašto je zapravo toliko teško postići da hrana na fotografiji izgleda prirodno i primamljivo

Gotovo da ne postoji osoba koja nije barem jednom fotografirala hranu u svom tanjuru ili na stolu, oduševljena njenim izgledom. Kao, uostalom, i brojni amaterski kuhari koji se svojim jelima hvale po društvenim mrežama. Međutim, rijetki se profesionalno bave fotografiranjem hrane i od toga žive. Postoji čak i natjecanje za najboljeg fotografa ili fotografkinju hrane na svijetu koje je ustanovljeno 2011. godine pod nazivom Pink Lady Food Photographer of the Year, a 2016. godine tu je prestižnu nagradu u kategoriji „Food for the family“ osvojila Zagrepčanka Maja Danica Pečanić. Već iduće godine osvojila je i treću nagradu na istom natjecanju u kategoriji „Food Adventures“.

Maja Danica Pečanić završila je grafički smjer na Likovnoj akademiji u Zagrebu, a fotografijom se počela baviti tek na trećoj godini te ju je sve intenzivnije počela samostalno istraživati. Dok se još nije potpuno posvetila fotografiranju hrane, nego je češće kombinirala grafiku i fotografiju, osvojila je nagradu za najbolju stranu poštansku marku u Kini 2003. godine za marku „Oprez, mine!“. Danas je iza nje rad na preko 40 raznih kuharica, kao i probrani klijenti koji je čuvaju kao suho zlato jer znaju da su njezine fotografije hrane svjetska klasa.

U razgovoru za Gastro & Wine istaknula je da je njezin poslovni put bio pun osobnih pogrešaka, bez prečaca. Prisjetila se kad je prvi put došla u kontakt s fotoaparatom: „Zapravo, bizarna priča. Moja baka, inače strastvena pušačica, igrala je nagradnu igru Tvornice duhana Rovinj te je za nagradu dobila fotoaparat koji mi je potom poklonila. Tako priča počinje…“ A kako se specijalizirala za fotografiranje hrane? „Kad sam dobila priliku fotografirati hranu, dio fotografija objavljenih u kuharici za jednu korporaciju, nakon početnog očaja i pitanja zašto je toliko teško da hrana izgleda prirodno i jestivo, shvatila sam da je to nešto čime se želim baviti. Prekinula sam s dotadašnjim pokušajima razvijanja u smjeru grafičkog dizajna te se posvetila fotografiranju hrane. Primarno zbog ljubavi prema konzumaciji hrane, a to je nešto što je u mojoj obitelji oduvijek bilo jako važno.“

Maja Danica Pečanić objasnila je koliko je važno uhvatiti „karakter“ jela u fotografiji, odnosno, mirise, boje i okuse: „U idealnom svijetu svi tome težimo, ali nažalost rijetko dobijemo mogućnost napraviti sve što bismo htjeli. Svakako fotografiji doprinosi bilo kakva autentičnost koju možemo dobiti bilo iz stvarnosti bilo manipulacijom okolnog prostora. U studijskoj fotografiji sami stvaramo kontekst koji nije uvijek lak ni fotografima ni stilistima. Kompenzirati nedostatak lokacije i sve ostalo potrebno za izvući karakter jela samo je po sebi izazov. Upravo sav taj trud i proizlazi iz toga što je to jako važno.“ Istaknula je i da je pozadina podjednako bitna kao samo jelo jer svaki objekt bez konteksta nema pretjerano smisla, a bitno je i posuđe u kojem je hrana servirana. „Meni je to jako važno jer često u posuđu leži ta granica između kiča i profinjenosti, rustike i minimalizma. Upravo u odabiru posuđa treba slijediti dobar stari savjet ‘manje je više’ kako bi ispričalo svoju priču. To je onaj mali ‘touch’ koji ne primjećujete, a suptilno podigne svaku fotografiju.“

‘Bitno je i posuđe u kojem je hrana servirana jer često u posuđu leži ta granica između kiča i profinjenosti, rustike i minimalizma’, kaže Maja Danica Pećanić

Najteže joj u ovom poslu pada to što zapravo nije nužno vezan uz uživanje u hrani. Kako kaže, „nerijetko ta hrana, koja zbog radnog tempa nije pripremljena za jelo, završi u smeću i to je nešto što bih dugoročno voljela promijeniti i na čemu već neko vrijeme radim“. Pitali smo je i koju bi od 40-ak kuharica u kojima je sudjelovala, izdvojila. „Teško pitanje, ali ako moram, izdvojila bih četiri kuharice. Prva je ‘Hrana za život’ koja je realizirana u suradnji s Planetopijom. To je zapravo više priručnik zdrave prehrane u kojem sam s urednicom fotografijama popratila tekst autorice Jadranke Boban Pejić. Druga je ‘Croatia The Cookbook’ u suradnji sa Školskom knjigom, koja je nastajala punih pola godine, što je uključilo putovanje po cijeloj Hrvatskoj i pokrilo preko 300 fotografiranih motiva. Treća je ‘Back to the Cutting Board: Luscious Plant-Based Recipes’ Christine Pirello, fotografirana s keramikom Ane Haberman, a za koju sam dobila potpunu slobodu. Izdvojila bih još jednu kuharicu, kojoj ne smijem otkriti ime, a koja je doslovce nastala uz francuski prozor u spavaćoj sobi jednog para, koji je otvorio restoran u svom stanu dok su u ostalim sobama gostima posluživana jela.“

Posljednjih godina najviše surađuje s klijentima iz područja industrije hrane i jednim svjetski poznatim lancem restorana brze hrane. S nekim klijentima surađuje već petnaest godina i voli razvijati dugoročne odnose te je istaknula da je i klijentima to u interesu radi kontinuiteta u stilu i izrazu. O radu s klijentima ne otkriva puno, ali je istaknula da u početku zna biti malo napeto dok se ne izgrade odnos i povjerenje, a od te točke sve postaje lako. Pitali smo Maju Danicu Pečanić i kakva joj je konkurencija u Hrvatskoj, odnosno, koliko se ljudi u Hrvatskoj danas profesionalno bavi fotografiranjem hrane. „To je još uvijek mali krug ljudi ako ne računamo food blogere koje, uz sve poštovanje, ne bih stavljala u taj krug jer se radi o poslu potpuno drugih pravila. Znam iz svog iskustva jer mi nije ni približno jednostavno fotografirati hranu za billboarde i ambalaže, gdje je u lancu znatno veći broj ljudi u odnosu na fotografiranje za društvene mreže. Tu se ne radi samo o kreativi i izgledu jela nego i brzini, promptnosti, komunikaciji, a da ne spominjem post produkciju koja je potpuno zasebna priča kada se radi o konkretnim korporacijama i kampanjama.“

Iako se fotografiranje hrane može više činiti kao dobra zabava, a ne ozbiljan posao, Maja Danica Pečanić posvećena mu je profesionalno do te mjere da gotovo uopće više nema vremena za fotografiranje ičega osim hrane. „Mislim da se većina fotografa time bavi zbog osjećaja koji im se javlja dok fotografiraju. Isto se događa s bilo kojom drugom umjetnosti. Ne bih brkala stvaranje po narudžbi za klijenta s fotografijama koje nastaju kada autor ima slobodu raditi što želi. Za ovo drugo je potrebno vrijeme za sebe, a to je nešto čega često baš kronično nedostaje. Možda je stvar u tome da se radi o toj želji da se neprekidno stvara, a to je nešto što, nažalost, ovisi o vremenu.“ Naglasila je i da nije neki tehnički tip te da je oprema bitna, ali ne i presudna za dobru fotografiju: „Kako moje fotografije gotovo uvijek završe u tisku, oprema je nešto što svakako pridonosi, ali nikad se ne bih na nju oslanjala. Nema te igračke koja može izvući kadar ako je loš.“

‘Kuharica kojoj ne smijem otkriti ime doslovce je nastala uz francuski prozor u spavaćoj sobi jednog para, koji je otvorio restoran u svom stanu’, kaže autorica

Osim hrane, najviše voli fotografirati ljude, pogotovo ako imaju veze s hranom. Pitali smo je i kako se osjećala kada je osvojila prvu nagradu u na natjecanju Pink Lady Food Photographer of the Year 2016. godine i je li se prijavila na to natjecanje iz samouvjerenosti ili je htjela provjeriti koliko je zapravo dobra u odnosu na konkurenciju. „Naravno da sam se nadala da ću ući u prvi krug, ali čak ni kad sam na proglašenju čula svoje ime – a to je zvučalo otprilike nešto kao ‘Mađa Denika Pekanik’ – prvih nekoliko trenutaka nisam imala reakciju koliko me je to iznenadilo. To mi je primarno bio dobar izgovor za put u London na nekoliko dana i već sam imala dogovor i rezervaciju za večeru jer mi nije bilo ni na kraj pameti da bih mogla osvojiti prvo mjesto. Naravno, najmanji je problem bio pretvoriti večeru u proslavu prve nagrade. Mislim da sam tada shvatila da volim šampanjac. Možda i malo previše“, rekla je Maja Danica Pečanić, jedna od najboljih fotografkinja hrane u Hrvatskoj, ali i šire, koja obožava svoj posao, uživa u svakom trenutku i veseli se novim izazovima.