Jedanaesti Međunarodni fotografski festival Organ Vida – Neodlučne slike održat će se od 2. rujna do 4. listopada u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti gdje će biti postavljena glavna izložba na kojoj sudjeluje desetero međunarodnih umjetnika i umjetnica – Liza Ambrossio, Martha Frieda Friedel, Marko Gutić Mižimakov, Zhao Qian, Oskar Schmidt, Samar Al Summary, Indrė Urbonaitė, Emilio Vavarella, Shelli Weiler i Alba Zari – te tri samostalne izložbe: Meriem Bennani, Filipa Ćustića i Victorie Sin. Pored glavne izložbe, održat će se dvije samostalne izložbe mladih dobitnika nagrade “Marina Viculin”, priznanja za rad umjetnika s izvanrednim postignućima u području hrvatske fotografije – Katarine Juričić u Galeriji Karas i Denija Horvatića u Galeriji Miroslava Kraljevića. Horvatić predstavlja seriju od dvanaest radova velikih dimenzija koji se bave konceptom privatnosti u vrijeme samoizolacije uslijed pandemije uzrokovane virusom COVID-19. Dom, izgledom smješten negdje između filmskog seta i black box kazališta, postaje glavna arena događanja, mjesto insceniranog života koji se donedavno odvijao napolju. Privid normalnosti omogućava ekran koji svakim danom otključava sve više funkcija: sastanci i seks partiji odvijaju se preko video aplikacije Zoom.

Deni Horvatić rođen je 1991. u Čakovcu. Studira povijest umjetnosti i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njegove umjetničke prakse združuju fotografiju i videoumjetnost. Više godina radio je u umjetničkom Studiju Silvia Vujičića te za modni brend E.A. 1/1 S.V. kao istraživač i voditelj komunikacija i vizualnog dizajna. Danas surađuje s brendom XD Xenia Design. Prva samostalna izložba SKEN, kako kaže, vrlo mu je važna. Nagrada “Marina Viculin” osim novca za produkciju radova, donijela mu je i više odgovornosti i posla pa je vrlo rano počeo s pripremom, a u samom procesu intenzivno je šest mjeseci:

“Uzbuđenje raste kako se bliži otvorenje izložbe. Cijeli moj projekt SKEN bavi se skeniranjem prostora i ljudi koji borave u tom odabranom prostoru. Kako je pozicija skenera vrlo specifična, tako su i moji radovi okarakterizirani drugačijim ‘pogledom na svijet’. Taj pogled dolazi iz pozicije koju mi kao ljudi nemamo, jer ona fizički nije moguća. Pa sam tako dobio neke nove odnose unutar same fotografske slike koji su specifični već po samom tom pogledu na svijet, a istovremeno pokušavaju biti što vjerniji stvarnosti jer, naime, oni pokušavaju preslikati stvarnost u mjerilu kakva ona doista jest.”

Iako se Horvatić bavi fotografijom, otvoren je prema svim vrstama vizualne umjetnosti. No fotografija je prva koju će realizirati u opsegu koji želi. Osim fotografije, zanima ga i film pa se nada da će uskoro postati i redatelj. Ne zna, kaže, mašta li previše ili je to uistinu ostvarivo, ali napisao je fantastičan scenarij s najboljom prijateljicom, također umjetnicom, Karlom Jurić.

Na pitanje je li fotografija danas izgubila svoju važnost, zbog tehnologije koja je ubrzala proces i fotografiju učinila puno dostupnijom nego prije, Horvatić kaže da puno šira skupina ljudi fotografiju smatra važnijom no prije, no doživljavaju sasvim drugačije, ne nužno loše:

“Svi vole imati dobru profilnu sliku na Facebooku ili dobar Instagram feed pa smatram da na tim platformama fotografija trenutačno uživa najveću popularnost. Od komercijalne fotografije može se živjeti. To zaključujem iz iskustva drugih autora više nego vlastitog. Mislim da je umjetnička scena, ne nužno samo fotografska, dosta slabija što se tiče zarade u Hrvatskoj. Ali ne mogu vam ništa sigurno potvrditi, jer nemam dovoljno iskustva da bih mogao o tome relevantno govoriti. Pa možda najbolje da šutim, ali sad je već kasno. Fotografija je najprije vizualna umjetnost i prije nego što vidim bilo koji koncept koji stoji iza fotografije, prvo vidim ono što je na njoj, a to se tiče upravo vizualnog impulsa. I to je ono što me najprije privuče i obično zadrži ili pak ponovo namami da se vratim pojedinim radovima. Sve ostalo što stoji iza fotografskog rada samo može nadodati tom prvotnom vizualnom iskustvu.”

Budući da je imao fluidan prelazak iz amaterskog u profesionalno djelovanje, ne sjeća se koji bi rad nazvao svojom prvom profesionalnom fotografijom. Najprije je koristio postojeće fotografske dokumente kako bi iz njih montažom dobio neki novi vlastiti rad: „Ako se pod profesionalnom fotografijom smatra ona koja se izlaže na izložbi, onda bi radovi s izložbe SKEN bili moji prvi profesionalni radovi. Teško mi je govoriti o planovima, čini se da vremena nisu za dugoročna planiranja. Puno toga mi je zabilježeno u notesu, ali kako moja prijateljica Gala kaže: Vrijeme će pokazati.”