Vučedolska kultura, koja je Europi dala mnoge prvenstvene pojave, dobila je nedavno muzej koji mnogi smatraju najuspješnijim kulturnim događajem godine u Hrvatskoj, a njegovi se pokretači nadaju da bi mogao otvoriti novu stranicu u životu kraja slomljena ratnim nesrećama.

Muzej koji donosi prvu zaokruženu sliku indoeuropskog kulturnog buma starog između četiri i pet tisuća godina, otvoren je krajem lipnje prošle godine. Ugrađen je u lesnu padinu uz obalu Dunava, pet kilometara južno od Vukovara.

Njegova građevina oblikovana je kao staza koja se u nekoliko serpentina penje na plato arheološkog nalazišta. U 19 izložbenih cjelina koje zajedno zauzimaju više od 1200 četvornih metara predstavljeno je najbolje što su omogućila stogodišnja arheološka istraživanja.

Srijem rasadište drevne kulture

Na Vučedolu je živjelo, računamo, više od dvije tisuće ljudi, koje možemo pratiti najmanje 400 godina, ali Muzej govori i o 120 drugih lokaliteta između Dunava, Alpi i mora u 13 europskih zemlja. Polovica njih se nalazi na području Hrvatske, kaže arheolog Aleksandar Durman, istraživač i, zajedno s ravnateljicom Gradskog muzeja Vukovar Ružicom Marić, autor idejne koncepcije te ustanove.

Indoeuropljani dolaze kao stočarski narod, ovdje se zaustavljaju, jer zapadnije od Vinkovaca ne mogu zbog močvare, te stvaraju velika ozbiljna naselja. Kultura je počela kod nas i širila se radijalno, a prvi i osnovni razlog širenja je bila metalurgija. Naučili su nešto o njoj i krenuli u potragu za rudačom.

Dospjeli su do Praga i do ruba Njemačke, pa su se vratili preko Mađarske i Rumunjske do Grčke, objašnjava Durman i iznosi tezu da možda postoji veza između Vučedola i najranije Troje.

Toliko su nam ostavili bogat materijalni život, da iz njega možemo rekonstruirati razne tehničke dosege, poput prve serijske proizvodnje metala, prve bronce na svijetu, izrade prve pile, i čitavog niza „prvih“, naglašava Durman. Literatura o Vučedolu navodi prvo posluživanje hrane u tanjuru za jednu osobu, itd.

No ono najstarije u Europi i, kako istraživači kažu, vjerojatno najpoznatiji hrvatski arheološki artefakt, jest figura ptice otkrivena 1938. godine. Ranije je bila poznata kao vučedolska golubica, ali sada se smatra da je to zapravo jarebica. To je 19,5 cm visoka pticolika obredna posuda izrađena od pečene gline, u kojoj je kovač-šaman držao napitak potreban za ekstatično „putovanje na onaj svijet i natrag“.

Muzej stopljen s krajolikom

Svijest o tako važnom lokalitetu te snaga krajolika, bili su poticajni za autore građevine i stalnog postava.

Kad sam vidio to mjesto i taj golemi Dunav koji me potresao kao more na kojem sam rođen, pa taj, kako ovdje kažu, surduk, u lesu, shvatio sam da moramo biti posve jednostavni i da nipošto ne smijemo pokvariti lokalitet, kaže voditelj Radionice arhitekture Goran Rako. Pored njega, autorski tim čine još Iva Pejić, Josip Sabolić i Mario Škarijot, te autorica postava Vanja Ilić.

Kad se posjetitelj popne do vrha, kad dođe do kraja puta, on treba postati svjestan važnosti toga lokaliteta, objašnjava Rako.

Privlačan dojam vanjskog dijela muzeja stopljenog s krajolikom nastavlja se i u unutrašnjosti. Kritike kažu da je autorica Vanja Ilić odabrala od svega upravo koliko treba. Crno obojani zidovi i podovi od hrastovih dasaka omogućuju multimedijalnim izlošcima do pod dobro odabranim svjetlom u potpunosti dođu do izražaja.

Posjetitelj nailazi na prikaze geologije Vučedola, dolazak Indoeuropljana, naseljavanja dunavskog bazena i širenja kulture prema zapadu; zatim na bavljenje Vučedolca stočarstvom, zemljoradnjom, lovom i ribolovom.

Primjerice, na panelima stoji da su 36 posto njegova ribljeg jelovnika činile štuke, 31 posto šarani, 10 posto somovi, itd.

Imamo veliku količinu ribljih kostiju, i očito je jeo mnogo ribe. Omogućila mu je to „mrtva“ rijeka između gotovo pet kilometara dugog otoka i obale, jer s druge strane otoka Dunav teče brzinom dva metra u sekundi i ribolov nije moguć, objašnjava Durman.

Profinjeni krojač i obućar

Muzej zatim prikazuje naselja, kuće, odjeću i tkanje, zanate i obuću, metalurgiju i keramiku.

Rekonstruirana je troprostorna kuća od pruća i blata sa spavaćom, dnevnom sobom i kuhinjom; u njoj su stolice, stol i ležaj, sve od pletenog pruća. Oblikom namještaj se gotovo ne razlikuje od današnjeg.

Izrađeno je nekoliko modela odjeće i obuće. Posjetitelj s nevjericom zastaje ispred izložaka stječući dojam da čovjek pet tisuća godina nakon Vučedola na tome planu nije mnogo bitnog izumio.

U pravu ste! Možemo utvrditi da je Vučedolac poznavao pet modela obuće: sandalu, nisku cipelu, višu cipelu, čizmu i „bucu“! Za svaku od njih radio je lijevu i desnu. To je fantastično, jer u Slavoniji sve do 19. stoljeća imamo samo vojničku čizmu koja je napravljena s namjerom da bude desna ili lijeva, kaže ravnateljica Muzeja Mirela Hutinec.

U vjerodostojnost modela ravnateljica Hutinec i istraživač Durman otklanjaju svaku sumnju. Ništa od toga nije izmišljeno. Svi ti elementi su rekonstruirani na temelju malih keramičkih modela, a neki dijelovi kuće na temelju materijalnih ostataka, pa uistinu možemo govoriti o standardu koji je Vučedolac ustanovio prije pet tisuća godina koji se i danas koristi, kaže ona.

Durman kaže da se ne treba čuditi ako se zna da Vučedol pripada jednom od dva najveća civilizacijska skoka u povijesti. Prvi se dogodio tri tisuće godina prije Krista, kojeg čine razvoj civilizacija Egipta, Mezeopotamije i ove indoeuropske na Vučedolu, a drugi u 20. stoljeću kad je čovjek krenuo u svemir.

Dnevni standard Vučedolca je bio jako visok. Nitko nije pojeo toliko mesa kao on, imao je i ribe u velikim količinama, i svega drugog, kao što vidite. Posebno ističem njegovu duhovnu i i mitološku sferu, koja je impresivna, dodaje Durman.

Najstariji zvjezdani kalendar

U dijelu Muzeja u kojem se predstavlja kalendar, grobovi, religija i vučedolska kultura, Durman posebno skreće pažnju na kalendar, koji je možda, kaže, najstariji europski i indoeuropski. On nije solarni kao Stonehenge, nego je okrenut noćnom nebu. Temelji se na praćenju zviježđa Oriona, čiji dolazak označava prvi dan zime, a nestanak, prestanak zime.

Na ravnoj crti horizonta, kakva je u Slavoniji, on se mogao najlakše snaći po noći pomoću zviježđa, kaže Durman i dodaje da su elementi kalendara sa zodijacima i danas prisutni.

Rekonstruirana su žrtvovanja Vučedolaca u skladu s tim vjerovanjima. U podu muzeja pokazani su kosturi položeni u obliku zviježđa, s otiscima na lubanjama nastalim ritualnim izlijevanjem tekućeg bakra.

Vučedolac nema ukrasa, žene ne nose nakit, premda su dosegli standard koji im je to dopuštao. Nailazimo, međutim, na tragove urezivanja, kao da su bili tetovirani, a nakit ne ide uz tetovažu. I danas ćete po Bosni i Hercegovini i Dalmaciji vidjeti tetovaže kakve nalazimo kod Vučedolaca, kaže Durman i zaključuje:

Ako bi se Indoeuropljani trebali pokloniti svojoj kulturi, onda bi svakako trebali doći na Vučedol!

Posjećeniji od većine hrvatskih muzeja

Muzej su izvrsno primili i publika i kritika. Dobitnik je Velike nagrade Salona arhitekture i Posebnog priznanja na danima arhitekture Piranesi 2015 u Sloveniji. Prema ravnateljici Hutinec, posjetilo ga je više do 30 tisuća posjetitelja, što je više od prosječnog hrvatskog muzeja za godinu dana.

Vrlo smo zadovoljni i posjetom i reakcijama publike, kaže Mirela Hutinec i objašnjava da je među njima najviše individualnih posjetitelja, ali da je bilo i ekskurzija od vrtićke dobi do srednjoškolskih učenika, prije svega iz Vukovara. Najviše je posjetitelja iz Hrvatske, ali ih ima iz okolnih zemalja.

Posebno nas vesele četiri radionice na kojima je u prva dva mjeseca od početka školske godine sudjelovalo 500 djece i mladih, koji su došli iz vukovarskih vrtića, osnovnih i srednjih škola, kaže ravnateljica Hutinec.

Za vrijeme našeg posjeta Muzej nije imao katalog ni neku ozbiljniju brošuru, no ravnateljica Hutinec najavila je aktivnosti za koje se nada da će privući nove posjetitelje.

Pripremamo se za Noć muzeja, ali  i za sljedeću turističku sezonu. Nalazimo se na rijeci i na biciklističkoj ruti. Pokrenut ćemo suradnju s brodarskim agencijama i lučkom upravom koji će nam usmjeriti posjetitelje s kruzera Dunavom, kaže Mirela Hutinec.

Cilj te politike je pokrenuti razvoj kraja na temelju kulturne baštine, te stvoriti podloge da posjetitelj može nekoliko dana provesti na lokalitetu, što bi omogućilo malim poduzetnicima da ugoste posjetitelje i uz smještaj im ponude svoje proizvode, objašnjava ravnateljica Hutinec.

Rekonstrukcija vučedolskog sela

Proširit ćemo muzej na arheološki park, u kojem ćemo najprije napraviti planetarij. Nadamo se da ćemo imati priliku napraviti i niz drugih stvari koje su činile vučedolsko selo i koje su potrebne za razumijevanje vučedolske kulture. Srećom taj prostor nije pritisnut selima. Nabavit ćemo stara goveda, ovu podolsku pasminu čije tragove još imamo, također i konje koji nakon 20. tisuća godina dolaze u Europu s Vučedolcem, izlaže planove Aleksandar Durman.

Posjetitelju se čine kao ostvarenje velikog sjajnog sna, koji može zamisliti samo uporan istraživač, velike energije, imaginacije i – sreće. Primjerice, na drugom kraju Hrvatske istraživači nisu imali takvu sreću. Nalazište Šandalja kod Pule, s najstarijim artefaktom u Hrvatskoj, nepovratno je uništeno.

Profesor Aleksandar Durman i Ruža Marić zaslužni su za ovaj muzej. Trideset godina su „svrdlali“ po svim institucijama i nisu odustali. Nismo ni svjesni koliko su oni učinili, da ne kažem da imaju pravo i na osjećaj gorčine, smatra Rako.

Bog im dao za sve što su napravili pa i što su mene pozvali, kaže Goran Rako i zaključuje: „Užasno sam sretan što me sudbina nanijela u Vukovar da u njemu gradim, a ne razaram. Puno mi je srce zbog toga“.