Nacionalova ekipa ušla je u najpoznatiji i najkontroverzniji hrvatski istražni zatvor Remetinec u Zagrebu. Nacional je na Badnjak provjerio kako izgleda život u pritvoru u kojem su posljednjih godina zbog sudjelovanja u brojnim aferama boravili ili još uvijek borave uvaženi hrvatski političari – od bivšeg hrvatskog premijera Ive Sanadera, preko Nadana Vidoševića, nekadašnjeg čelnika Hrvatske gospodarske komore, Marine Lovrić-Merzel, donedavne sisačko-moslavačke županice, do Milana Bandića, čovjeka koji je 14 godina gradonačelnik glavnog hrvatskog grada. U istražnom su zatvoru Vidošević i Lovrić-Merzel proveli ukupno pet mjeseci, Bandić je uz jamčevinu od 15 milijuna kuna izišao iz Remetinca 19. studenoga, a Sanader je ondje dočekao još jedan Božić.

 

 

• REMETINEC JE IZGRAĐEN 1987. i tada je bio čudo arhitekture, ali danas ima brojne tehničke nedostatke. Kad dolazi novi zatvorenik, cijeli zatvor mora biti blokiran. Nitko ne može izići van jer je procedura ulaska i izlaska jako stroga

• ‘ZAČUĐUJE KAKO SU SE NA ŽIVOT u Remetincu priviknuli ljudi koji su ovamo došli s visokih položaja. Pripisao bih to socijalnoj inteligenciji. Njih 95 posto odlično se ovdje uklopi, a tek možda jedan ili dva posto njih ima problema’

• IZLASKE U POSJET OBITELJI TIJEKOM BLAGDANA određuje sud. To nije pravo zatvorenika, nego pogodnost. No Ivo Sanader, primjerice, još nije mogao steći tu pogodnost jer je tek započeo izdržavati kaznu. Dosad je bio u pritvoru

 

 

KROZ REMETINEC JE PROTEKLIH GODINA, a posebno minulih mjeseci, prodefilirao i veći broj bivših ministara, direktora javnih poduzeća i moćnih privatnih poduzetnika, poput Petra Pripuza ili Rene Sinovčića, pa čak i bivšeg šefa tajne službe Josipa Perkovića. Svi su oni svoje komforne vile u podsljemenskoj zoni, na Pantovčaku i u drugim elitnim četvrtima morali zamijeniti malom ćelijom veličine 21 kvadratnog metra koju su dijelili s najmanje još četiri-pet cimera. U drugoj varijanti dobili bi užu ćeliju od dest kvadrata sa samo jednim cimerom. To je isprva bio slučaj s bivšim premijerom Ivom Sanaderom, koji je neko vrijeme bio smješten na ženskom odjelu. Ne zna se koja je varijanta gora. Jer, koliko smo mogli vidjeti kroz “špijunku”, ta ćelija djeluje pomalo klaustrofobično. Smještaj, koji se ne razlikuje puno od onoga u Studentskom domu Stjepan Radić, ne bi bio tako loš da zatvorenici u ćeliji ne moraju dijeliti zahod. Ekipa Nacionala vidjela je te “čuvene” čučavce. Teško je uopće zamisliti kako izgleda raspored pet-šest odraslih muškaraca na WC-u koji se nalazi u istoj sobi u kojoj spavaju i jedu. I naravno, borave u njoj 22 sata dnevno. Preostala dva sata rezervirana su za šetnju. Pred zatvor smo stigli rano ujutro, na sam Badnjak, a na ulazu za posjete zatvorenicima već je bila gužva. Dvadesetak ljudi strpljivo je čekalo ispod tende uz jednu grijalicu i aparat za kavu. “Nekad se čeka i po nekoliko sati na hladnoći”, požalila nam se jedna od prisutnih dok smo išli prema službenom ulazu. S unutarnje lijeve strane ulaza je kućica u kojoj policajci provjeravaju identitet posljetitelja. Ondje smo ostavili osobne iskaznice i mobilne uređaje.

UZ KUĆICU NAM SE NA STOLU PROVJERAVAJU STVARI IZ TORBICA I DŽEPOVA, a prolazom kroz detektor pazi se da ne unesemo metal. Na ulazu ekipu Nacionala s osmijehom dočekuje Matko Ljuban, voditelj Odjela osiguranja Remetinca. “Iz zatvora nitko nije uspio pobjeći zadnjih dvadeset godina”, sa smiješkom kaže Ljuban dok se penjemo na prvi kat. Zastajemo kraj makete Remetinca. “Izgrađen je 1987. i tada je bio čudo arhitekture. Ima tri kata. Jedna je zgrada na maketi imaginarna. Zamišljena je izgradnja istražnog centra, ono što je danas Županijski sud u Zagrebu, ali to nikad nije realizirano. Tadašnja vlada ipak nije htjela istražni centar graditi na rubovima grada, nego bliže centru”, kaže Ljuban kojeg u govoru o povijesti zatvora prekida službenik s viješću da ekipu Nacionala u svom uredu čeka Damir Čumpek, pomoćnik upravitelja zatvora. Čumpek je zapravo vršitelj dužnosti upravitelja, jer je dosadašnji upravitelj Jure Žulj podnio u studenome molbu za prestanak državne službe i odlazak u mirovinu. To je koincidiralo s dolaskom gradonačelnika Milana Bandića u Remetinec. Žulj je iz istog mjesta u Hercegovini kao Bandić. Naravno, nije to bio razlog Žuljeva odlaska. Stvari su se jednostavno podudarile.

Uostalom, nije to ni prvi ni zadnji sličan slučaj. “Svašta se zna dogoditi”, govori Blanka Šuljak, socijalna pedagoginja i voditeljica Odjela tretmana. “Događa se da nekomu od naših djelatnika ovdje završi član obitelji. Tada ta osoba jednostavno ne kontaktira s tim zatvorenikom. Nedavno je ovdje završio šurjak jedne naše kolegice i ona s njim nije komunicirala kako se ne bi moglo reći da ga se favorizira u odnosu na ostale zatvorenike.”

Sjedimo za stolom s Matkom Ljubanom, Damirom Čumpekom, Blankom Šuljak, a pridružuje nam se i Anto Aščić, načelnik Odjela osiguranja. Uz sok detaljno prelazimo kroz tretman zatvorenika od ulaza do izlaska iz Remetinca.

NOVINARKE NACIONALA S POMOĆNIKOM UPRAVITELJA DAMIROM ČUMPEKOM I VODITELJICOM ODJELA TRETMANA BLANKOM ŠULJAK U DVORIŠTU ZATVORA
FOTO: Saša Zinaja

Pomoćnik upravitelja ima primjedbe na neka arhitektonska rješenja. Smeta mu glavni ulaz. “Kad zaprimamo neku osobu, cijeli zatvor mora biti blokiran. Za vrijeme prijema ljudi ne mogu izići”, kaže Čumpek. Ni na jedna druga vrata ne smije se izići. Procedura ulaska i izlaska je stroga. “Najprije provjeravamo papire, potom utvrđujemo identitet, odnosno postoji li pravna osnova da osoba uđe unutra. Bilo je slučajeva kad je policija dovela osobu za koju nije bilo rješenja za istražni zatvor ili rješenja za izdržavanje kazne”, kaže Čumpek. S obzirom na rješenje, osobu se smješta u jednu od ukupno 198 ćelija u odjelima za istragu, za prekršajne zatvorenike ili u ćelije za izdržavanje kazne.
Remetinec stoji na raspolaganju zagrebačkom Županijskom, Općinskom i okolnim sudovima u smještaju osoba prema kojima se vodi kazneni postupak. Takve bi osobe u Remetincu trebale činiti većinu, a oni s kaznom zatvora do šest mjeseci manjinu. No zbog nedostatka zatvorenih zatvorskih kapaciteta, u Remetincu su smješteni i zatvorenici s puno dužim kaznama zatvora. “Ukupni broj zatvorenika ove se godine kreće između 750 i 800. U Remetincu je oko 500 zatvorenika na izdržavanju kazne te oko 300 istražnih zatvorenika”, kaže Aščić.

Svaki zatvorenik koji je u Hrvatskoj osuđen na kaznu zatvora od šest mjeseci i više dolazi najprije u remetinečki Centar za dijagnostiku, gdje razgovara s pravnicima, socijalnim radnicima, psiholozima, psihijatrima, liječnicima. Za njih se kreira program postupanja koji će se realizirati za vrijeme izdržavanja kazne. Na temelju tog programa ujedno se predlaže u koju će kaznionicu biti upućen, zatvorenog ili poluotvorenog tipa, a Ministarstvo pravosuđa donosi odluku o smještaju. Nakon otprilike četiri tjedna upućuje ih se u neku od hrvatskih kaznionica ili zatvora. U Remetincu je 11 odjela – devet zatvorenih muških, jedan ženski i jedan poluotvoreni na Vukomercu. Počinitelji prekršajnih djela u Remetincu odvojeni su od počinitelja kaznenih djela. Istražni zatvorenici odvojeni su od onih koji izdržavaju bilo koju kaznu, jer za istražne zatvorenika vrijedi presumpcija nevinosti. Zatvorenice se pak smještaju sve zajedno na jedan odjel gdje ih ima između 30 i 40.

SMJEŠTAJ ZATVORENIKA U ĆELIJE JE INDIVIDUALAN. “Zatvorenici koji imaju veće kazne, primjerice, ne smještaju se sa zatvorenicima koji imaju kaznu od nekoliko mjeseci. Počinitelji istih kaznenih djela također se odvajaju. Mnogo toga utječe na smještaj – zdravstveno stanje (primjerice, pušači i nepušači), dob, jesu li ikada bili supočinitelji nekih kaznenih djela, raspolažemo li informacijamakoje bi mogle dovesti do negativnog utjecaja jednog zatvorenika na drugog i drugo. Prema sigurnosno rizičnim zatvorenicima sklonima ozljeđivanju drugih ili samoozljeđivanju postupa se s većim oprezom. Izrađuje se poseban plan nadzora”, kaže Aščić i ističe da je razdoblje Božića i Nove godine posebno opasno jer su napetosti veće. Najrizičnija i najomraženija skupina u zatvoru su, kaže Aščić, silovatelji. Ubojice se pak najbolje ponašaju tijekom izdržavanja kazne.

U MEDIJIMA SU SE NEKI BIVŠI ZATVORENICI znali tužiti ili hvaliti “posebnim tretmanom” u zatvoru. Primjerice, zatvorenici koji su počinili kaznena djela na štetu policijskih službenika, pisalo se, bili su izloženi maltretiranjima, dok su oni koji su “vani” bili visokopozicionirani u društvu, poput političara, od policije bili tretirani kao “posebni” i “unutra”. No naši sugovornici to niječu. “Ne pravimo razliku među zatvorenicima”, složni su u tvrdnji.

Zanima nas kako su se na život ili privremeni boravak u zatvoru prilagodili ljudi koji su nekoć bili na visokim položajima, poput Sanadera, Bandića ili Pripuza. O imenima se ne smije govoriti, ali načelno, kaže Ljuban, vrlo su prilagodljivi.

“Začuđujuće, s obzirom na to s kakvih su pozicija došli u ove uvjete. Pripisao bih to socijalnoj inteligenciji. Njih 95 posto odlično se uklopi, kao da su rođeni u zatvoru, a tek možda jedan ili dva posto ima određenih problema”, ističe Ljuban. Zanimalo nas je i u kojoj su točno ćeliji boravili Sanader, Bandić, općenito ljudi nad kojima je pokrenuta istraga. Ponovo je odgovor isti, o pojedinačnim slučajevima ne smije se govoriti, ali “svi su prošli kroz ovaj 4. odjel”, kažu sugovornici dok ulazimo u taj odjel koji se na prvi pogled ni po čemu ne razlikuje od ostalih, osim što je malo izdvojen. Tu su, dakle, prije nas boravili premijer, gradonačelnik i ministri, svi u istražnom postupku.

U ZATVORSKIM ĆELIJAMA VELIČINE 21 KVADRATNI METAR NALAZI SE PET DO ŠEST LEŽAJEVA NA KAT TE ZAJEDNIČKI TOALET S UMIVAONIKOM I ČUČAVCEM ODVOJEN OD SOBE SAMO PREGRADNIM ZIDOM
FOTO: Saša Zinaja

BROJNI SE ZATVORENICI ODLUČUJU NA RAD u zatvoru. Uglavnom rade u kuhinji, na distribuciji hrane po odjelima, u praonici rublja, u zatvorskoj trgovini i slično. “Imamo i zatvorenike koji rade na ugovor o radu s poslodavcima izvana. Toga je sve manje kako se gospodarska situacija pogoršala. Nekoć su zatvorenici sastavljali kemijske olovke, savijali kuverte i radili igračke. Sad su nam partner Hrvatske šume. Na rad u šumama i parkovima puštamo zatvorenike s našeg poluotvorenog odjela na Vukomercu koji su sigurniji i koji su prošli sve provjere. Na tom se odjelu bave i poljoprivredom”, kaže Čumpek i ističe da postoje i slučajevi nastavka rada na lokaciji do ulaska u zavor, ali pod uvjetom da je zatvoreniku određena kazna do godinu dana zatvora. Država, kaže, uzima 75 posto zarade, a 25 posto ostaje zatvoreniku. Takav zatvorenik dolazi u zatvor samo prespavati. Među njima ima privatnih poduzetnika, ugostitelja, čak i liječnika.

Izlasci za posjet obitelji tijekom blagdana za prekršajne zatvorenike određuje sud. Osim toga, sud određuje i s kim će se dopisivati, s kim će se vidjeti. No Sanader, primjerice, nije još mogao steći tu pogodnost jer je tek započeo izdržavati kaznu. Sve ovo vrijeme dosad bio je zapravo u istražnom zatvoru, a to se ne računa. Dok prolazimo zatvorskim hodnicima, susrećemo nekoliko grupa zatvorenika. Mi se držimo desne strane hodnika, oni lijeve. Nemaju lisice na rukama nego šeću kao da su slobodni. Hoće li imati lisice, ovisi o procjeni nadležnih djelatnika. Pomalo nas iznenađuje to što su gotovo svi zatvorenici mladi muškarci u dobi između 20 i 30 godina. Da ih sretnete na cesti, ni po čemu ne biste mogli zaključiti da su u pitanju kriminalci. Uostalom, u zatvoru neiskusan čovjek ne bi mogao prepoznati čak ni ubojicu. Takvi su, tvrdi Aščić, u pravilu najbolji zatvorenici, kad je riječ o “običnim” ubojstvima. S prozora u hodniku vidjeli smo i zatvorsko dvorište u kojem zatvorenici dva sata dnevno mogu šetati u krug. Već na prvi pogled vidi se da neki razgovaraju s cimerima iz drugih ćelija, čije se glave naziru na rešetkama prozora. To im se tolerira do određene granice. Dok snimamo kadar iz dvorišta, naši nas sugovornici više puta upozoravaju da ne smijemo snimati lica zatvorenika. “Imaju pravo na zaštitu identiteta. Bližnji nekih zatvorenika i ne znaju da su u zatvoru”, upozorava Šuljak.

POSJETI SU DVA PUTA MJESEČNO i stroži su za istražne zatvorenike. U prostoriji za posjete u trenutku našeg ulaska bilo je šest zatvorenika i jednako toliko njihovih bližnjih. Razgovaraju telefonom, odvojeni staklenom pregradom. Poslušno su ustali s drvenih stolica kad ih je policijski službenik na vratima zamolio da se pomaknu udesno kako bismo mogli fotografirati prostoriju. Nastala je neugodna tišina. Nitko nam ništa nije rekao, a mi smo ih pozdravili i čestitali im Božić. Uzvratili su smiješkom. Odmah do prostorije za posjete nalazi se posebna prostorija za posjet djece, s mnogo igračaka.
“Kontakt djeteta s majkom ili ocem treba biti na razini prava djeteta, a ne samo na razini prava zatvorenika. Dijete ima pravo posjetiti svog roditelja. Najmlađa je posjetiteljica imala četiri dana. No neki roditelji iskorištavaju djecu da prenesu nedopuštene stvari u zatvor”, upozorava Blanka Šuljak.

U zatvoru ima i maloljetnika, a oni su u pravilu najgori zatvorenici jer su buntovni, djeca željna dokazivanja. Zna se dogoditi da razbiju televizor ili kompjutor koji dobiju na upotrebu kako bi mogli igrati igrice. Njih nadziru i svaki dan obilaze stručne savjetnice i pedagoginje s Odjela za maloljetnike s Općinskog kaznenog suda.

ULAZIMO NA ŽENSKI ODJEL. Budući da je žena u zatvoru puno manje, u trenutku našeg dolaska ondje ih je bilo 28, sve su smještene na istom odjelu, bez obzira jesu li na izdržavanju kazne ili u istražnom zatvoru. Na njihovu se odjelu osjeća duh blagdana, posvuda su božićni aranžmani, mali bor, a na zidovima gobleni. Može se osjetiti toplina. Policijska službenica otvara nam jednu ćeliju. Nakon što je jedna od njihovih cimerica puštena, zatvorenice su rasklapale njezin krevet kako bi u sobi imale više mjesta. Zanimalo nas je zbog čega su te žene u zatvoru. Uglavnom je riječ o ovisnicama ili ženama osuđenima zbog prijevara ili krađa. Među njima je bila jedna simpatična Romkinja i jedna gospođa kojoj je moglo biti više od 50 godina. U drugu sobu nismo ulazili, ali smo provirili kroz ključanicu. Pet žena sjedilo je za stolom i razgovaralo, baš kao da su došle jedna drugoj kući na kavu. Na katu imaju zajedničku kupaonicu i telefonsku govornicu. Mogu razgovarati deset minuta tjedno, a u govornice je ugrađen softver pomoću kojeg se vidi tko je tog trenutka na telefonu i s kim razgovara, kako ne bi bilo varanja.

OSIM JELA S MENIJA U ZATVORSKOJ KUHINJI RADE SE I JELA PO NARUDŽBI, A NAJTRAŽENIJI SU PEČENI PICEKI I SVINJSKO PEČENJE. JELA SE POSLUŽUJU U ĆELIJAMA JER U REMETINCU NEMA KLASIČNE KANTINE KAO U KAZNIONICAMA
FOTO: Saša Zinaja

NA RAČUN SVIH ZATVORENIKA može se uplatiti neograničeni novac, ali oni dnevno mogu potrošiti 150 kuna u zatvorskoj trgovini ili ako iz zatvorskog restorana naruče jelo koje tog dana nije na jelovniku.

Ušli smo u kuhinju gdje su se pripremala jela za Badnjak. Čula se velika buka, bilo je jako vruće od pare koja je izlazila iz velikih lonaca. Jedan kuhar miješao je grah salatu, a drugi do njega nadzirao je vodu koja samo što nije proključala. Do lonaca s velikim kapacitetima hrane peče se više desetaka cijelih pilića. “Pečena piletina vrlo je tražena među zatvorenicima”, kaže nam Bara Matić, šefica zatvorske kuhinje više od dvadeset godina. Narudžbe zatvorenika zapisane su na papiru i odložene na servirane pladnjeve na stolu na ulazu u kuhinju. Uza zid su s lijeve strane pokretne metalne ladice na kojima zatvorenici zaposleni u kuhinji nose hranu po odjelima drugim zatvorenicima. “Jede se u ćelijama jer je ovo istražni zatvor, a ne kaznionica”, naglašava Čumpek. Dnevno se proizvede oko 2500 obroka.

Meniji se spremaju unaprijed za cijeli tjedan, a pazi se na broj kalorija i raznolikost hrane. Za Badnjak su za doručak zatvorenici jeli kakao i Zdenka sir, ručali grah salatu i riblje štapiće, za večeru je na meniju bila juha od gljiva te sir gauda s voćem za desert, a za gablec se jela kajgana. Božićni meni bio je puno bogatiji. Mesni odrezak s čajem bio je za doručak, ručak pečena svinjetina s mlincima uz salatu i roladu za desert, suho meso s francuskom salatom za božićnu večeru i tirolska salama za gablec. “Za Staru godinu jest će mlince, svinjsko pečenje, pečenu piletinu, salatu i kolač, a 1. siječnja za ručak je sarma s pire krumpirom uz sok, za dijetalce ćufte u rajčici, pire krumpir i sok. Za vegetarijance odrezak od soje, pire krumpir i umak od rajčice. Za dijabetičare imamo juhe”, kaže šefica kuhinje. Ako je netko bolestan, za njega se spremi poseban meni uz nalog iz ambulante. Bara Matić otkriva da zatvorenici najviše vole jesti meso i kolače. Ove su godine zbog situacije s Rusijom dobili i brdo mandarina.

U MALOJ ZATVORSKOJ TRGOVINI rade četiri zatvorenika koji važu, nose namirnice i raspoređuju ih na police. Njih u trenutku posjeta nismo zatekli. Na blagajni je bila trgovkinja koja već 28 godina ondje radi. Cijene su približno jednake onima u običnim trgovinama. Ali na raspolaganju je puno manji broj proizvoda, uglavnom mliječni i mesni proizvodi, voće, sokovi, kave, cigarete, kozmetički preparati, tjednici. Nacional je prodan u gotovo 50 primjeraka. Dnevne novine moraju se posebno naručiti.

Naručuju se i druge stvari koje su u trgovini nedostupne. Jedna je zatvorenica tako naručila kremu za depilaciju i uvijače na čičak.

Zatvorenici se sve češće i tuže. “Tuže često i državu zbog loših uvjeta u zatvoru”, kaže Blanka Šuljak. Zakon za zatvorenika nalaže četiri kvadratna metra i 10 kubičnih metara u ćeliji. U ćeliji smije biti smješteno najviše pet zatvorenika. U Remetincu je taj broj uglavnom veći. No pomoćnik upravitelja zatvora ističe da ih je sada u nekim ćelijama najviše šestero. Suci Županijskog i Općinskog suda kontroliraju zatvorske uvjete jednom tjedno. Najviše se zatvorenici, kaže Blanka Šuljak, žale na hranu i na zdravstvenu zaštitu. “Na hranu se najviše tuže oni kojima su na slobodi obroci uglavnom bili izvan doma, ako razumijete što želim reći”, kaže načelnik Aščić.

ZA ZDRAVLJE ZATVORENIKA BRINE se na Odjelu zdravstvene zaštite 17 djelatnika: dva liječnika opće medicine, liječnica-voditeljica, deset medicinskih sestara, dva stomatologa, psihijatrica i farmaceutski tehničar. Ambulanta je skromno opremljena. Nemaju potrebnu medicinsku opremu za teže zahvate. Sve što se ne može riješiti na Odjelu u Remetincu rješava se u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu. “Svi zatvorenici/pritvorenici zatvora, došavši u zatvor, dolaze i na pregled u ambulantu. Po potrebi se šalju u vanjske zdravstvene ustanove na određene specijalističke preglede ili u našu Zatvorsku bolnicu. Radimo u dvije smjene. Zdravstvena skrb pokrivena je od sedam ujutro do 21 sat, a nakon toga se za njihovo zdravlje brinu s Hitne pomoći i iz Zatvorske bolnice. Radimo i blagdanima i praznicima”, kaže Maja Jelušić, voditeljica Odjela zdravstvene zaštite. Otkriva nam da su sada među zatvorenicima aktualne respiratorne infekcije, proljevi i bolovi u križima. Poseban tretman imaju ovisnici koji su česta zatvorska populacija. Ovisnici su skloniji određenim bolestima, a dobivaju i farmakoterapiju. Većina zatvorenika, kaže voditeljica, ima poremećaj osobnosti pa je nekad teško procijeniti dolaze li zatvorenici k njima samo da malo predahnu od života u ćeliji. “Dnevno u ambulanti bude oko 70 pregleda u dvije smjene. Psihijatrijskih pregleda ima sigurno 30-ak”, kaže Maja Jelušić. Zatvorenici se i sami educiraju o medicini. “Medicinska enciklopedija na trećem je mjestu među najposuđivanijim knjigama iz zatvorske knjižnice koja nudi oko 4000 naslova. Najviše pak zatvorenici posuđuju provedbene propise i krimiće”, kaže Blanka Šuljak. Imaju pravo posuditi tri knjige odjednom, a u ćelije im ih donose zatvorenici zaposleni u knjižnici.

U REMETINCU MOŽE DOĆI I DO OZLJEDA u tučnjavama koje znaju izbiti među zatvorenicima. Službenici takve sukobe nastoje sprečavati posebnim razmještajem zatvorenika u ćelije i dodatnim sankcijama za prijestupnike. Kao i u svakom zatvoru, ima i onih koji su ondje “glavni”, no ipak manje nego u kaznionicama. Taj status ne postiže se prema tome je li netko vani bio ‘faca’, nego su to obično počinitelji kaznenih djela za koja je bila potrebna organizacija grupe. “Takvi nastoje napraviti sličnu grupu i u zatvoru”, kaže Blanka Šuljak.

“Sukobi su česti u jednoj normalnoj zajednici vani, a kamoli ne ovdje u ovim zatvorskim uvjetima”, kaže nam policijski službenik koji čuva zatvorenike u sportskoj dvorani za vrijeme rekreacije. “Dopušteno im je vježbati jedan sat tjedno, svaki odjel drugi dan”, kaže policajac. Dvorana je bila nabijena jakom energijom. Desetak zatvorenika igralo je nogomet, snažno nabijajući lopte. U sportskoj dvorani održavaju se i razna druga događanja – mise, koncerti, predstave. Za Božić je bila organizirana svečana misa s četiri katolička svećenika, ali postoji suradnja i s pravoslavnom crkvom i s islamskom zajednicom, čak i s Hare Krišnom. Njeguje se i kulturna suradnja. Sinjsko pučko kazalište doputovalo je 29. prosinca u Remetinec i odigralo zatvorenicima predstavu simboličnog naslova “Izbor za lokalnog šerifa”.

NADZORNI SUSTAV OBUHVAĆA SAMO HODNIKE I DVORIŠTE TE PROSTOR OKO ZATVORA, DOK SE ĆELIJE U KOJIMA BORAVE ZATVORENICI NE SNIMAJU. NO IZ REMETINCA JE PRAKTIČKI NEMOGUĆE POBJEĆI. ZADNJI PUT TO SE DOGODILO PRIJE 20 GODINA.
FOTO: Saša Zinaja

NA IZLAZU IZ ZATVORA ČEKALI SU NAS isti policijski službenici kao i na ulazu, ali i nekoliko zatvorenica ispred kućice. U ruci su držale prtljagu, a policijski službenici u visokoj kućici uz kolni ulaz ispitivali su ih redom: ime, prezime, mjesto rođenja, adresa, ime oca i majke, zadobivene ozljede. Za nekoliko minuta uputile su se prema policijskim kolima u dvorištu zatvora koja su ih odvela na daljnje izdržavanje kazne u Požegu. U tom trenutku je pokraj nas u Remetinec ulazila izborna povjerenica. “Pravo glasa ima 600 zatvorenika, a kako bi ga ostvarili, moramo ih odjaviti s mjesta prebivališta i prijaviti u Zagrebu. Njihovi se glasovi većinom podudaraju s vanjskim biračkim tijelom. Nekad znaju odstupati. Statistike pokazuju da zadnje dvije-tri godine među zatvorenicima pobjeđuje desnica”, rekla nam je Dragica Bilić-Celić. I kad smo se napokon htjeli pozdraviti, zaintrigirao nas je dramatičan ulazak policijskih kola u zatvorsko dvorište. U kombiju su bila dva zatvorenika, a za sprovođenje do ulaza u zatvor na svakog od njih došla su po dva pravosudna policajca.

Više sati Badnjaka koje smo proveli u blagdanskom zatvorskom raspoloženju neočekivano je brzo prošlo. Zatvorenici se pak s takvom percepcijom protoka vremena zacijelo ne bi složili. Kad si opasan zidinama, okružen s više neželjenih cimera u maloj prostoriji s rešetkama na prozoru, kad te u hodnicima čuvaju deseci policijskih službenika, a na stolu ti stoji skromna hrana, Božić je teško doživjeti u njegovu uobičajenom obiteljskom ozračju.