U zagrebačkom Muzeju Mimara može se do 27. listopada razgledati izložba istaknute dubrovačke slikarice Nade Zec Ivanović (Dubrovnik, 1965.), na kojoj se po prvi puta predstavlja zagrebačkoj publici s tako opsežnim ciklusom slika „Pod kapom lude“.

Nada Zec Ivanović diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 1988., a uz slikanje je tijekom studija izučavala i grafiku koja joj je postala jednako važno područje interesa i rada. Upravo je s grafičkim radovima sudjelovala na međunarodnim grafičkim žiriranim izložbama u Barceloni, Cadaquesu, Sofiji i Bagesu. Prije ovog novog ciklusa slika napravila je još pet velikih ciklusa slika. Izlagala je na preko osamdeset izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu (Palm Beach, Bonn, Graz, Salzburg, Mostar, Kotor, Cetinje), kao i na sedamnaest samostalnih izložbi. Radila je i na dizajniranju plakata i kazališnoj kostimografiji, a dvadeset se godina bavila i pedagoškim radom. O njezinom je djelu 2013. snimljen 20-minutni dokumentarni film u produkciji Dubrovačke televizije, a o njezinom su slikarstvu pisali brojni poznati povjesničari umjetnosti i likovni kritičari.

U novom ciklusu umjetnica na platnima velikog formata niže prizore na tragu nadrealnog i fantastičnog slikarstva, pitajući se „tko je redatelj tog teatra“. Manje ili više, ljudi glumataju, igraju neke uloge na svojoj imaginarnoj pozornici, lažu i pretvaraju se, nose maske… Iskreno i odano prijateljstvo bez računice je rijetko, a društveno-politička svakodnevica u kontinuitetu zagađuje život svim generacijama. Mogli bismo i ove motive slikâ zamijeniti sa slikarstvom snova, ali brzo shvaćamo kako smo se zapravo našli u odvratnoj mòri svakodnevice. Jasne su asocijacije na manipulacije stvarnosti i pad morala na svim razinama, gdje svatko od nas može pronaći mnogo situacija u kojima se osjećao poput igračke ili pijuna – nezaštićeno i glupo.

Pa ipak, koliko god da se Nada Zec Ivanović u ciklusu „Pod kapom lude“ – nastalom u čast slikaru Pieteru Bruegelu i njegovoj trajno aktualnoj slici „Slijepac vodi slijepca“ – zdvojno pita o licemjerju, otuđenosti, opsjenama, lažima i dvostrukim maskama današnjeg svijeta, slikarica se dotiče i maski i opsjena koje nam se serviraju kroz masovnu/popularnu kulturu i osmišljene pop-projekte i „namontirane“ atraktivne „influenserice“ bez unutrašnje ljepote.

Na liniji tradicije naše groteske u suvremenom slikarstvu, kritika je već ranije zamijetila (Milan Bešlić) kako se Nada Zec Ivanović fino ulančava sa svojim opusom na djela Zlatka Boureka, Hrvoja Šercara i Ivana Lesiaka, a mi bismo dodali i na slikarstvo Antuna Borisa Švaljeka. Ono zaigrano u slici brzo se može pretvoriti u opomenu ili gorku kritiku društva, kao što se umjetnica otvoreno na tragu dramatičara i književnika Ionesca pita „Može li se od ovih ostataka čovječanstva još uvijek napraviti dobra juha?“.

Libertas

Pod kapom lude

Sat sudnjeg dana