I mladić koji je 20. prosinca 2024. u OŠ Prečko ubio dijete i ranio četiri osobe i žena koja je 15. siječnja 2025. ušla sa svojom trogodišnjom djevojčicom u Savu nakon čega je izašla iz rijeke, a djevojčici se izgubio trag, morat će na forenzičko vještačenje da se ustvrdi jesu li u trenutku počinjenja kaznenih djela bili ubrojivi, smanjeno ubrojivi ili neubrojivi. Počinitelja teških kaznenih djela proglašenim neubrojivima ima trenutno u Hrvatskoj 350 i oni su smješteni u Klinici za psihijatriju Vrapče, Neuropsihijatrijskoj bolnici Ivan Barbot u Popovači, Psihijatrijskoj bolnici Ugljan i Psihijatrijskoj bolnici Rab. S obzirom na to da su i Zavod za forenzičku psihijatriju „Dr. Vlado Jukić“ Klinike za psihijatriju Vrapče i Klinika Referentni centri Ministarstva zdravstva za forenzičnu psihijatriju, izgledno je da će na forenzičku procjenu napadač iz Prečkog i majka trogodišnjakinje ići upravo u Zavod za forenzičku psihijatriju „Dr. Vlado Jukić“. Naše sugovornice, pročelnica Zavoda Nadica Buzina i ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče Petrana Brečić nisu mogle govoriti o tim konkretnim slučajevima zato što su istrage u tijeku, ali su mogle načelno govoriti o postupku forenzičkog vještačenja, kategorijama ubrojivosti, smanjene ubrojivosti i neubrojivosti, granicama prisilne hospitalizacije, psihopatologijama koje su eventualno u korijenu nekih kaznenih djela i drugim temama od javnog interesa u trenutku kad Hrvatsku potresaju ovakve crne vijesti.

Kako nam je objasnila Nadica Buzina, u Zavodu za forenzičku psihijatru „dr. Vlado Jukić“ liječe se pacijenti koji su uslijed bolesti počinili protupravno djelo te je ocijenjeno da su u vrijeme djela bili u pogoršanju psihičkog stanja takvog intenziteta da nisu bili sposobni shvatiti značenje svog djela niti su mogli upravljati svojim postupcima, a postoji opasnost počinjenja novog kaznenog djela pa im sud određuje prisilno liječenje. U Zavodu se, kaže, liječi 70 pacijenata bolnički, a preko 100 pacijenata uključeno je u ambulantni tretman sukladno Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Četvrtina njih trenutno participira u organiziranom programu Dnevne bolnice. U Klinici za psihijatriju Vrapče svaki dan u bolničkim i izvanbolničkim programima boravi i do 1200 ljudi.

Tim psihijatara u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju Vrapče. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Naša je sugovornica istaknula da je forenzička psihijatrija vrlo izazovno područje unutar psihijatrije, za koju mnogi kažu da je „kruna psihijatrije“ te bavljenje tom granom psihijatrije zahtijeva i dodatnu edukaciju iz pravnih znanosti. Vještačenje provodi najčešće subspecijalist forenzičke psihijatrije, odvija se tijekom kaznenog postupka, a procedura u Zavodu, ističe naša sugovornica, traje do deset dana, po potrebi i dulje, a prije donošenja zaključka raspravlja se na sastanku liječničkog kolegija o prijedlozima vještaka kako bi ocjena u konačnici bila što objektivnija.

Ovo je još rekla o vještačenjima u njihovu zavodu:

„U našem zavodu se najčešće vještače komplicirani slučajevi, odnosno osobe koje su počinile teško kazneno djelo pa se i prije početka vještačenja već stvorio određeni ‘sud javnosti’. Vještače se i slučajevi koji na prvi pogled izgledaju jednostavno, a kada se započne s vještačenjem otvori se niz diferencijalno dijagnostičkih pitanja. Vrlo je važno ‘dati si vremena’ za cijeli postupak jer se u vještačenjima možemo susretati s različitim fenomenima koje počinitelj može iznositi kako bi umanjio ili pojačao svoju psihopatologiju. Tako može naglašavati svoje simptome, govoriti o simptomima kojih inače nema, negirati simptome koje ima kako bi izborio ‘bolju poziciju’. Pravnički gledano, sve je to legitimno jer svaki počinitelj se zakonski može braniti na način kako misli da je za njega najbolje i za to ne snosi nikakvu sankciju, no zadatak je vještaka da svoj nalaz sačini po najboljem znanju i savjesti na objektivan način bez upliva bilo kakvih moralnih ili etičkih predrasuda.“

Nadica Buzina pojasnila je da iz njihova iskustva, ali i iz nekih istraživanja proizlazi da je među počiniteljima teških kaznenih djela udio osoba koje boluju od shizofrenije i onih koje boluju od nekih drugih psihoza, odnosno poremećaja koji mogu dovesti do prekida odnosa s realitetom od 10 do 13 posto. Važno je također navesti, dodala je, da shizofrene osobe nisu općenito opasne i ne ponašaju se prijeteće za širu socijalnu sredinu, nego su potencijalno opasne samo prema osobama do kojih im je, izvan bolesti, stalo, a to su članovi njihove obitelji i druge bliske osobe.

Kako kaže, najčešće su počinitelji kaznenih djela osobe koje su sporadično bile u kontaktu sa psihijatrom u slučaju neke krizne situacije ili nemaju povijest psihijatrijskog liječenja.

„Riječ je o osobama koje su većinom kazneno odgovorne i kojima se ne preporučuje psihijatrijsko liječenje, posebno ne psihijatrijsko liječenje u instituciji jer za to ne ispunjavaju uvjete, primjerice imaju poremećaje ličnosti ili je riječ o ovisnicima o alkoholu ili ovisnicima o drugim sredstvima ovisnosti. Dakle, da bi se u forenzičkim okvirima preporučilo liječenje, potrebno je da budu ispunjeni i psihijatrijski i zakonski okviri. Niti jedna ozbiljna psihijatrijska dijagnoza ne može se nužno povezati s određenom kriminalnom predispozicijom, a niti jedna psihijatrijska dijagnoza nužno ne dovodi do ekskulpacije počinitelja. Uzroci kriminalnog ponašanja imaju svoju puno širu društvenu konotaciju od psihijatrijske i neopravdano je uzroke kriminalnog ponašanja tražiti isključivo u funkcioniranju psihijatrijske službe. Prevenciju kriminalnog ponašanja potrebno je smjestiti u široki društveni kontekst od vraćanja roditeljske uloge, vraćanje povjerenja u odgojne i obrazovne ustanove i ponovnog preuzimanje odgovornosti u svim segmentima društva“, rekla je Nadica Buzina.

Kako je rekla, Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama je donesen sa Zakonom o kaznenom postupku, Zakonom o sudovima za mladež i Kaznenim zakonom 1997. godine, a stupio je na snagu 1. siječnja 1998.

„Do sada je u više navrata taj zakon mijenjan, vezano za pravni položaj neubrojivih počinitelja kaznenih djela. Većinom se to odnosilo na mogućnost određivanja liječenja na slobodi neubrojivih počinitelja kaznenih djela pa takva mogućnost u pojedinim razdobljima inicijalno nije bila moguća. Posljednje izmjene 2014., odnosno 2015. kada su stupile na snagu, donijele su i neka poboljšanja, prvenstveno o liječenju na slobodi pa tako prema zadnjim zakonskim odredbama liječenje na slobodi predstavlja dinamičan proces koji je u slučaju potrebe moguće prevesti u stacionarno liječenje ili obrnuto. Donijeta je i još jedna pozitivna izmjena, a to je da se rasprava za pacijenta održava u bolnici u kojoj se pacijent liječi i sudac dolazi s pacijentovim zakonskim zastupnikom u bolnicu tako da je i pacijent nazočan raspravi. Ono što sa psihijatrijske strane predstavlja nedostatak je ograničavanje trajanja forenzičkog liječenja prema vrsti kaznenog djela, a bez uvažavanja težine psihopatologije.“

Govoreći o Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, ravnateljica bolnice u Vrapču Petrana Brečić rekla je da je ovaj zakon civilizacijski doseg i da se u donošenju ovog zakona i u svim njegovim izmjenama pokušava po načelu razmjernosti s jedne strane brinuti o zaštiti prava pacijenata, ljudi koji su oboljeli od psihičkih poremećaja tako da slobodnom voljom mogu odbiti liječenje i s druge strane zaštititi društvo od takvih pojedinaca. Nadalje, istaknula je, s treće strane, ne manje važne, i s etičke pozicije važno je pružiti oboljelima mogućnosti liječenja po suvremenim pravilima struke. Dodatnu komplikaciju, dodala je, uvjetuje jedinstvena situacija u psihijatriji, a to je da su gubitak uvida i suradljivosti ujedno i simptomi nekih psihičkih poremećaja.

„S druge strane, taj zakon prepoznaje mogućnost da osobe koje boluju od psihičkih smetnji i poremećaja mogu biti, najkraće rečeno, izravno i ozbiljno opasne za sebe i druge upravo zbog tih smetnji i poremećaja. Tada se dopušta spram tih osoba djelovati prisilno, uz naglasak kako se radi o oduzimanju sasvim temeljnih sloboda pa je prisilno postupanje vrlo jasno i strogo određeno Zakonom i podliježe sudskom postupku. U indiciranju prisilnog zadržavanja psihijatar se obvezatno vodi načelima kako oboljeli mora ‘ovdje i sada’ prezentirati ugrožavajuće ponašanje za svoje zdravlje i sigurnosti ili za zdravlje i sigurnost drugih ljudi. Iz te perspektive tzv. ‘civilne opasnosti’, psihijatar ne može anticipirati što će biti u budućnosti tako da mu to bude potka za provođenje prisile. Sveopći smjer razvoja suvremenih društava, a onda i ovog jedinstvenog zakona, jest povećati slobode pojedinaca. Volim reći kako se radi o svojevrsnoj strukturi koja omogućuje, zapravo baš zato i postoji, nestrukturiranost – što manje neželjenih upliva drugih i što više otvorenih mogućnosti. U tim okolnostima namjere mnogih su dodatno suziti ili pooštriti uvjete za svaka prisilna postupanja, pa tako i ona koja se tiču psihijatrije. I to nije nužno loš niti pogrešan smjer, no pitanje je spremnosti društva za početak preuzeti dio brige i skrbi, a potom i nositi se s njegovim mogućim neželjenim posljedicama koje se nesumnjivo ostvaruju ako društvo za te osobe ne ‘odradi’ svoje – i to na svim aspektima brige i skrbi za te osobe.“

Ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče Petrana Brečić i pročelnica Zavoda za forenzičku psihijatriju Nadica Buzina. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Odgovorila je i na pitanje kojim se kriterijima psihijatri vodi kada procjenjuju je li netko za bolničko liječenje ili za dnevnu bolnicu.

„Svaka procjena uvijek nosi neki rizik koji se ponekad može materijalizirati u neželjenom događaju. Psihijatrija i psihijatri su često zbog toga i ‘na udaru’, nerijetko i istovremeno s obje strane optuženi su kako neopravdano ‘zatvaraju’ zdrave ili ‘puštaju’ bolesne. Zato se držimo pravila struke i procjenjujemo kada je netko za bolničko, kada za neki drugi vid liječenja, a kada možda i nije za liječenje, a posebice ne ono prisilno koje se provodi protiv njegove ili njezine volje. Procjena je procjena, a rizik, iako ga uvijek nastojimo svesti na najmanju moguću mjeru, naprosto ne može biti nikakav. Uostalom, valja jasno reći da je procjena promjenjiva i ona koju ste donijeli danas, može sutra biti posve drugačija. U konačnici, čak i kada bismo kojim slučajem imali puni uvid u sve možebitno važne podatke, sutra je sutra, to jest sutra obično donosi neki novi ‘set’ više ili manje očekivanih čimbenika koji se onda na složeniji ili manje složen način prožimaju sa svim onim prethodnim, pritom određujući nečije ponašanje u datom trenutku i okolnostima. U tom, uvijek barem dijelom nepoznatom okruženju, psihijatri moraju donositi procjene i odluke i to ne o nekim trivijalnostima, nego o stvarima koje temeljito i duboko utječu na sve one kojih se tiču“, rekla je Petrana Brečić.

Govoreći o ulozi medija u izvještavanju o tragedijama poput ubojstva i višestrukog ranjavanja u školi u Prečkom i slučaja majke koja je stavila trogodišnju kćer u Savu, Petrana Brečić rekla je da je pretjerano detaljiziranje, sablažnjavanje, a nadasve donošenje paušalnih zaključaka iznimno štetno iz više razloga. Prije svega jer su ljudska ponašanja složena, a krajnje pojednostavljivanje udaljava od rješenja i prevencije takvih ponašanja.

„Kada se neželjena situacija dogodi, naša prirodna reakcija jest da odmah nađemo krivca i poduzmemo sve kako bismo anulirali rizik njezina ponavljanja. No rizik ne može biti nula. Drugo, takva izvještavanja s detaljima i svakodnevnim bombardiranjima takvim vijestima mogu generirati oponašajuća ponašanja. Treba imati na umu kako te tekstove čitaju i ljudi koji možda imaju motiv biti viđeni ili zamijećeni i koji u takvim ponašanjima nalaze rješenja. Ipak, moram naglasiti kako je kod nas situacija s izvještavanjem svakim danom sve bolja, brojni novinari su apsolutno svjesni ovih činjenica i uglavnom posve korektno izvještavaju. Imamo niz primjera, posebice vezano uz izvještavanje o suicidima, kako su upravo edukacije na tu temu polučile uspjehe ili, možda bolje rečeno, spriječile mnoge neželjene učinke. Nadalje, kada je riječ o izvještavanju u ovakvim slučajevima, posebna pažnja bi trebala biti usmjerena na pitanja o psihički oboljelim osobama jer se nerijetko radi o najvulnerabilnijoj kategoriji oboljelih, a oni su stigmatizirani, usuđujem se reći, i kao psihijatrijska struka. Daljnja stigmatizacija struke i oboljelih posebno teško pada u vrijeme kada ističemo kako je zamjetan porast psihičkih poremećaja i kako je važno što ranije potražiti primjerenu pomoć, koju trebamo nastojati općenito činiti što dostupnijom, pristupačnijom i manje opterećujućom“, zaključila je Petrana Brečić.