Nacional, verzija Spieglove priče na osnovi dokumenata Football Leaksa, koje je primio njemački tjednik Der Spiegel i podijelio s Nacionalom i drugim partnerima u Europskoj Istraživačkoj Suradnji (www.eic.network)
Moćni ljudi koji stoje iza Manchester Cityja veliki su igrači i na globalnoj političkoj sceni. Kontrola je njihov prioritet. Uspjeli su dobiti trenersku zvijezdu Pepa Guardiolu iz Bayerna gotovo godinu dana prije nego što je preuzeo Man City.
Pep Guardiola nikad miruje – i ne čini se da je uvijek pod kontrolom. Brzo hoda na rubu terena i daje upute igračima, ludo se smije i uzbuđen je. Ali kad se susretne sa šeikom Mansourom bin Zayed Al Nahyanom, on je druga osoba. U sjajnom dokumentarnom filmu “All or Nothing”, u kojem su snimatelji pratili Manchester City godinu dana, Guardiola je vrlo ponizan, što je gotovo zastrašujuće i potiho razgovara s milijarderom, vlasnikom kluba. Gledatelji ne mogu shvatiti što njih dvojica govore, ali obojica se smješkaju.
Dokumentarac “All or Nothing ” prikazao je klupski izlet u Abu Dhabi kao marketinški film, pokazujući prijateljski nastrojene igrače koji nose nebesko-plave dresove tima, obične britanske ljude koji rade u klupskoj praonici i uvijek elegantnog Khaldoona Al Mubaraka, predsjednik kluba. Šeikova desna ruka smješka se pokraj bivšeg gitarista Oasisa Noela Gallaghera, strastvenog navijača Man Cityja.
Predsjednik je omiljen u javnosti, što se vidi iz postova navijača na društvenim mrežama: tako piše “Naš predsjednik je blagoslov, najbolji na svijetu, pametan i ponizan” ili “Fanovi Man Cityja imaju sreću što ga imaju.”
Ali za što se ovaj čovjek zaista zalaže? Koliko je važan za Abu Dhabi koji pokušava sakriti svoju istinsku ulogu u transformaciji Manchester Cityja u europsku nogometnu silu? Kako menadžment kluba, navodno prema želji šeika Mansoura, vodi klub Premier lige?
Dokumenti Football Leaksa otkrivaju zakulisne igre u klubu. Za razliku od filma “All or Nothing”, slika nije uljepšana.
U kolovozu 2010., dvije godine nakon što je kupio klub, šeik Mansour prvi put je gledao utakmicu Manchester Cityja. Naftaški mogul smiješio se i mahao mnoštvu, dok su pokraj njega u VIP loži ostali pobočnici napeto gledali, što se jasno vidjelo na njihovim licima. Čak se i Mubarak činio nervoznim. Ali klub je pobijedio Liverpool 3: 0 i posjet je završio uspješno. To je u 10 godina jedini put kad je Mansour gledao utakmicu.
Nije tajna da se šeik ne miješa u upravljanje klubom. Khaldoon Al Mubarak također nema vremena zamarati se taktikom tima ili financijskim detaljima. Uostalom, “Njegova ekscelencija”, kako se on obično naziva, također je šef tvrtke Mubadala i vladine agencije Executive Affairs Authority u Abu Dhabiju. Ta dva posla mogli bi također pomoći u tome da se objasni ulaganje u Manchester City: Mubadala je državna investicijska tvrtka odgovorna za ulaganja milijardi dolara zarađenih od nafte u države diljem svijeta. S druge strane, EAA je produžena ruka vlade koja usmjerava međunarodnu strategiju Abu Dhabija.
Manchester City je “meka strategija vladajuće obitelji”, kaže Christopher Davidson, profesor koji se bavi Bliskim istokom na Sveučilištu Durham. On smatra da je šeikova investicija u Manchester City rezultat političkih kalkulacija: vladajuća obitelj, tvrdi on, smatra engleski nogomet marketinškim sredstvom Abu Dhabija koji služi za poboljšanje odnosa UAE-a i Zapada.
Ali što je sa službenim tvrdnjama da je Man City samo hobističko ulaganje strastvenog nogometnog navijača?
Davidson je ukazao na ulogu predsjednika kluba. “Khaldoon Al Mubarak je de facto premijer Abu Dhabija”, kaže on. Zašto bi onda trebao biti odgovoran za upravljanje hobijem šeika Mansoura, pogotovo s obzirom na to da je Mansour po staležu ispod Mohammeda bin Zayed bin Sultan Al Nahyana? On je princ prijestolonasljednik Abu Dhabija i jedan od najmoćnijih ljudi Ujedinjenih Arapskih Emirata. Njegov stariji brat Khalifa bin Zayed al Nahyan predsjednik je države, a Mohammed je savjetnik.
“Glavni ljudi u Man City su iz kraljevske loze, a ne šeik Mansour”, kaže Davidson. Mohammed bin Zayed zapovijeda i oružanim snagama Ujedinjenih Arapskih Emirata.
U ratu u Jemenu postrojbe UAE-a se bore protiv hutija i Muslimanskog bratstva, a 2017. Associated Press objavio je priču o tajnim zatvorima koje vodi UAE, a u kojima je mučenje zatvorenika uobičajeno. UAE je odbacio te optužbe. ”Pod vodstvom Mohammeda bin Zayeda, UAE je postala brutalna policijska država i počinitelj ratnih zločina u inozemstvu”, kaže Nicholas McGeehan, rodom iz Škotske koji je godinama radio za Human Rights Watch i dosljedan je kritičar vlasnika Manchester Cityja. “Situacija u UAE-u je vrlo loša.”
On kaže da u zemlji više nema aktivista za ljudska prava “Sjećam se da sam pitao kolege u Human Rights Watchu postoji li neka druga zemlja s takvom situacijom, zemlja u kojoj ni s kim ne možeš razgovarati”, kaže McGeehan. “I rekli su mi: Sjeverna Koreja i Turkmenistan.” Oni koji su se usudili reći nešto negativno o obitelji koja vlada Abu Dhabijem od njegove neovisnosti, uhićeni su.
Jedan od ljudi Mohammeda bin Zayeda zadužen za odnose s javnošću je Simon Pearce, Australac koji je dio Cityjeva vodstva i najvažnija karika između Abu Dhabija i Manchestera. Gotovo je nepoznat javnosti, ali u klubu ga se gleda s kombinacijom straha i poštovanja. On također radi za Executive Affairs Authority (EAA) u Abu Dhabiju. Otamo daje upute svojim kolegama u Manchesteru i informira ih o željama vladajuće obitelji i o pregovorima s arapskim sponzorima kluba. Kada je Man City dogovarao posao s navodnom marketinškom agencijom, Pearce se brinuo o detaljima na emiratskoj strani. Uostalom, Pearce je morao dobiti dozvolu Khaldoona Al Mubaraka prije nego što je prebacio više milijuna eura. I obično je dovoljan kratak mejl predsjednika: “U redu je, kreni”.
Prije ulaska u svijet nogometa, Pearce je radio za Burson-Marsteller, PR agenciju specijaliziranu za diskretno rješavanje problema i kontrolu imidža u javnosti za vrlo utjecajne klijente. Godinama je sarkastičan slogan za tvrtku glasio: “Kada u nevolji trebate nekoga za odnose s javnošću, u nevolji brzo birate Burson-Marsteller.”
Pearce je savjetnik za odnose s javnošću koji pažljivo prati sve opasnosti koje stižu izvana i čovjek koji ništa ne prepušta slučaju. Kao takav, on je vrlo alergičan na kritična propitivanja organizacija za ljudska prava.
U kolovozu 2013. Nicholas McGeehan iz Human Rights Watcha podnio je zahtjev za pristup informacijama na temelju Zakona o slobodi informiranja u Velikoj Britaniji, zakonu koji građanima daje pravo da dobiju na uvid službene dokumente. Takvi zahtjevi moraju biti ispunjeni u određenom roku.
McGeehan je tražio ugovor između grada Manchestera i nogometnog kluba Man City o zemljištu na kojem je klub izgradio Sportcity, sportski i stadionski kompleks nedaleko od centra grada. Pearce je pisao šefovima kluba da postoji rizik u slučaju da organizacija za ljudska prava dobije dokument i da bi imala razlog za napad na klub. Nije bilo načina da se spriječi objavljivanje dokumenta, nastavio je, ali nije bilo ni žurbe. “Trebali bi ga dobiti ujutro 1. rujna”, napisao je dva tjedna prije tog datuma. “Želim to stopirati što je duže moguće.”
McGeehan tvrdi da Zakon o slobodi informiranja nije imao svrhe jer su gradske vlasti Manchestera u dogovoru s privatnim nogometnim klubom koji ima stranog ulagača trenutačno zaustavile objavu dokumenata: “To je skandalozno”. EIC je zatražio od Manchester Cityja komentar. Klub je izjavio da neće odgovoriti na pitanja. “Jasno je da se želi našteti reputaciji kluba”, napisao je glasnogovornik.
Daleko od očiju javnosti, šefovi Man Cityja pokazuju svoju snagu. Njihove povjerljive operacije imaju tajne kodove, a u sukobima s nogometnim savezima provode diskretnu diplomacija ili primjenjuju unutarnji pritisak.
Zapošljavanje Pepa Guardiole također je bila tajna misija. Vjerojatno najbolji trener na svijetu bio im je jako potreban, to je bio završni čin u prestižnom projektu Abu Dhabija koji je trebao biti model poduzetničke izvrsnosti i sportskog uspjeha.
Ugovor koji je potpisao s Manchesterom traje od 10. listopada 2015. Plaća i nagrade koje jamči ugovor su enormne: u prvoj sezoni zaradio je 13,5 milijuna funti, a iznos je porastao na 16,75 milijuna godinu dana kasnije. Ali vrijeme kad je potpisao ugovor bilo je vrlo neobično: to se dogodilo kada je bio samo dva mjeseca na čelu Bayern Münchena. Ni Man City niti trener ništa nisu javno rekli o ugovoru.
Nekoliko tjedana kasnije novinar Sunday Mirrora napisao je da se menadžer Man Cityja Txiki Begiristain sastao s Guardiolom u Barceloni i nagađao kako je postignut dogovor između Pepa i Man Cityja. Bilo je to, naravno, netočno: ugovor je već potpisan. “Nazvat ću ga i reći mu da želimo da to ukloniti s portala”, napisao je glasnogovornik kluba Simon Heggie svojim šefovima. Kasnije je napisao još jedan mejl u kojima ih je obavijestio da je članak povučen. “Poslat ću vijesti drugim medijima i reći im da to ignoriraju”. To je omogućilo klubu da u javnosti kontrolira najavu dolaska novog trenera – ona se dogodila više od mjesec dana kasnije.
Njima je kontrola najvažnija, a dužnosnici Man Cityja potpuno su svjesni da se potezi kluba i njihovi arapski vlasnici analiziraju u javnosti. No uspješnim igrama na terenu i profesionalnim PR-om uspjeli su kontrolirati priče o njihovim poslovima u Britaniji. Mnogi u Velikoj Britaniji, zemlji koja se hvali da je kolijevka suvremene vladavine prava i demokracije, misle dobro o arapskim vlasnicima koji vode zemlju u kojoj je na snazi smrtna kazna za razvod, a parovi mogu završiti u zatvoru zbog poljupca u javnosti.
Kako bi osigurali da tako i ostane, komunikacijski stručnjaci u Man Cityju analiziraju potencijalne rizike svakog koraka koji poduzimaju – kao što je odabir sponzora i to koliko daleko mogu ići kada je riječ o zaradi.
Početkom 2014. šefovi kluba razgovarali su o potencijalnom ugovoru s građevinskom tvrtkom Arabtec iz Dubaija. U to vrijeme tvrtku je vodio Hasan Ismaik, kontroverzni vlasnik kluba 1860 München, druge momčadi Münchena. Manchester je naručio izvješće o riziku mogućeg ugovora. Saznali su da je Guardian, kratko prije toga, objavio tekst o teškim uvjetima radnika migranta u Abu Dhabiju.
“Arabtec je umiješan u ovu priču”, spomenuto je u analizi rizika. Arabtecovi radnici započeli su štrajk u svibnju 2013. I 2009. BBC je otkrio kako je Arabtec postupao sa svojim zaposlenicima. Odnos prema radnicima iz inozemstva postao je veliki problem za bogate pustinjske države. Abu Dhabi se snažno oslanja na radnike iz Indije, Pakistana i Bangladeša koji su u zadnjih 40 godina izgradili brojne nebodere u pustinjskom pijesku.
Zaključak izvješća o riziku bio je jasan: “Partnerstvo s Arabtecom može značajno naštetiti imidžu kluba i njegovih vlasnika”. Takav dogovor, navodi se u izvješću, može uzrokovati probleme s navijačima, prestanak suradnje sa sponzorima i navući kritike aktivista za ljudska prava.
Vicky Kloss, glasnogovornica Man Cityja, poslala je e-mail šefovima kluba upozoravajući ih da ne prihvate sponzorstvo s Arabtecom. “Mislim da je to najveći rizik za (našu) reputaciju s kojim smo se suočili od 2008.”, napisala je. “Jaz između onoga što mi (Man City i grad) radimo i što radi (Arabtec) je nepremostiv.” Također ih je podsjetila na Nicholasa McGeehana iz Human Right Watcha. Ugovor s Arabtecom, napisala je, “za njega bi bilo poput osvajanja jackpota”.
Međutim, šefovi Man Cityja prevladali su taj strah i odlučili su uzeti Arabtecov novac: 7 milijuna funti godišnje. Međutim, potpisali su samo regionalni ugovor o oglašavanju s tom građevinskom tvrtkom. Veza između Manchester Cityja i Arabteca bit će vidljiva samo u arapskim državama, Rusiji i Turskoj – zemljama u kojima demokratske vrijednosti i ljudska prava nisu nužno na vrhu popisa prioriteta.
U svibnju 2014. Ferran Soriano, Hasan Ismaik i Khaldoon Al Mubarak držali su u rukama nebesko-plavi dres Man Cityja s logom Arabtecom ispred kamera i objavili ugovor vrijedan više milijuna funti. Njihov PR nastup zvučao je prijateljski i skladno: događanje je glamurozno organizirano u Abu Dhabiju i pažljivo su ga kontrolirali stručnjaci za odnose s javnošću. Arapska tvrtka nije odgovorila na pitanja koja su postavili novinari EIC-a.
Njihov biznis nije bio ograničen samo na Manchester. U posljednjih nekoliko godina Abu Dhabi je na gotovo svim kontinentima osnovao franšize Cityja. Četvrti dio ove serije razjasnit će strategiju koja se skriva iza ovog globalnog nogometnog carstva i to kako se klubovi-kćeri koriste za skrivene novčane transakcije i porezne uštede.
U suradnji sa:
Komentari