Nacional, verzija Spiegelove priče na osnovi dokumenata Football Leaksa, koje je primio njemački tjednik Der Spiegel i podijelio s Nacionalom i drugim partnerima u Europskoj Istraživačkoj Suradnji (www.eic.network)

Stopala Njezine Visosti mora da su iznimno zadovoljna… U svakom slučaju, princeza Charlene, žena princa Alberta II., diktirala je svojoj tajnici pismo ‘Dragom gdinu. Ribolovljevu’ u kojem mu se zahvalila na ‘prekrasnim tenisicama, sportskoj torbi i odjeći’ koje joj je poslao. Bila je ‘duboko dirnuta’ njegovom gestom i pažnjom i ‘nosit će te darove s velikim zadovoljstvom’. 

Čak i ako trgovine u Kneževini Monaku nisu tako bogate kao prije 20 godina, za par tenisica dovoljno je doći do dvora Grimaldijevih. Kako onda nekome padne na pamet u palaču poslati tenisice? I zašto se princeza zahvaljuje kao da joj je netko ostavio kraljevsku krunu u baršunastoj kutiji na noćnom ormariću?

Kako bismo bolje razumjeli vrijednost poklona i srdačnu zahvalu, potrebno je pobliže proučiti gospodina Ribolovljeva. Kada ne provodi noći u pritvoru, kao prošloga tjedna, taj Rus živi u 100 milijuna eura vrijednom penthausu koji priziva duh La Belle Époque, s pogledom na luku i kraljevsku palaču. On je prijatelj dvora otkad je 2011. kupio prinčevu igračku, posrnuli AS Monaco koji je tada bio drugoligaš, za simboličan jedan euro. U sljedećim godinama investirao je oko 400 milijuna eura u igrače i vratio tim na međunarodnu scenu.   

Iz nogometnog entuzijazma? Ne bi se reklo.

Dmitrij Ribolovljev je 51-godišnji oligarh, rođen u Permu na Uralu. Jedan je od onih oligarha koji su postali toliko opsceno bogati da su se u jednom trenutku počeli bojati vlastitog naroda i vlastite države, onih koji žive na zapadu i koriste svoj novac za kupnju ulaznica u visoko društvo, ali se vjeruje da zadržavaju bliske kontakte s klikama u domovini, sve do Kremlja.

Priča o Dmitriju Ribolovljevu jedna je od onih kakve piše John LeCarré; govori o moći, intrigama, izdaji i novcu koji je nemoguće izbrojiti. 

Sin liječnika i školovani kardiolog, Ribolovljev nije imao pojma o nogometu kada je preuzeo AS Monaco. Posebno je angažirao jednog trenera da mu objasni pravila igre. O njegovoj motiviranosti za brigu o Prinčevu problematičnom djetetu govore tisuće povjerljivih dokumenata: od e-mailova, ugovora i policijskih dosjea u posjedu Football Leaksa do detalja iz istraga monegaškog pravosuđa, koje je informativni portal Mediapart imao priliku proučiti. 

Iz dokumenata postaje jasno zašto je početkom studenog protiv njega podignuta optužnica za korupciju. Ribolovljev nije samo kupio nogometni klub, on je sebi podčinio cijelu nomenklaturu Kneževine. Sredstvima AS Monaca izgradio je mrežu podčinjenih, s bliskim vezama s ministrima, zamjenicima i nositeljima najviše vlasti, koji su mu pomagali u poslovima, odavali državne tajne i mijenjali zakone u njegovu korist. Razmjenjivale su se informacije, čak i tajne, kao i privilegije te sitni i veliki pokloni kojima se uspostavlja ili održava prijateljstvo. 

Dmitrij Ribolovljev je majstor proračunate darežljivosti. Koja će ga dovesti do dvojice ubojica, energičnog istražnog suca, nekoliko korumpiranih dužnosnika, Donalda Trumpa, žene u zatvoru, najskuplje slike na svijetu i sina princeze Stefani u potrazi za poslom. 

1. Dvojica ubojica i posao od milijardu dolara

Devedesete su bile neobuzdane, u razmontiranom Sovjetskom Savezu sve je bilo moguće. Okovi komunizma bili su probijeni, a oni s dobrim vezama, nosom za posao i bez previše skrupula mogli su se fino obogatiti. U Permu, milijunskom gradu na granici Europe i Azije, 1200 kilometara istočno od Moskve, Dmitrij Ribolovljev prepoznao je mogućnosti za radikalne promjene. Odustao je od karijere u medicini i radio kao pružatelj financijskih usluga za nekoliko tvrtki, toliko je bio uspješan.

Surova su vremena, korupcija cvjeta, bivši KGB-ovci premrežili su ekonomiju. Ljudski život ne znači puno, mutne su granice između organiziranog kriminala i zakona.  

Uspijevaju samo oni koji svoje novostečeno poslovanje osiguravaju protiv konkurencije i političke samovolje. I oni koji znaju ljude koji brzo rješavaju probleme. Takva neformalna udruženja u nekim zapadnim obavještajnim službama zovu se klanovi ili organizirane kriminalna skupine. Uglavnom se sastoje od poduzetnika, lokalnih političara, bivših agenata KGB-a, vojnog osoblja – i svi imaju iste ciljeve. ‘Rusi razmišljaju umreženo i dugoročno’, ustvrdio je stručnjak za Rusiju njemačke sigurnosne agencije. ‘Bitna su stara prijateljstva’, dodao je.

Ribolovljev protektorat u Permu činila je klika oko Jurija Trutneva, koji je sredinom devedesetih s tvrtkom EKS Group vodio lanac supermarketa. Trutnev se 1996. prebacio u politiku i postao gradonačelnik Perma, a deset godina kasnije postao je čak i ministar za prirodne resurse u Kremlju, gdje i danas zauzima mjesto potpredsjednika ruske vlade.

Godine 1996. Ribolovljeva karijera doživjela je prvi teži udarac. Na njegovu kućnom pragu upucan je jedan poslovni partner. U početku su rezultati istrage bili zbunjujući, sve dok jedan pritvorenik nije priznao da je za to ubojstvo unajmio dvojicu ubojica, a Ribolovljev im je nabavio oružje. 

Policija je uhitila Ribolovljeva i proveo je devet mjeseci iza rešetaka. Ali Tužiteljstvo nije imalo ništa osim izjave pritvorenika. Zbog nedostatka dokaza i zato što je udovica ubijenog poslovnog partnera dala iskaz o dobrim odnosima svog muža s Ribolovljevom, on je pušten.

Uspon prema vrhunskoj ligi oligarha mogao se nastaviti. Ribolovljev je investirao u Uralkali, svjetsku tvrtku koja je distribuirala potašu – osnovni sastojak za umjetno gnojivo. Proizvodnja gnojiva donijela mu je 2005. prvu milijardu dolara. 

Kako Ribolovljev zna da život oligarha u Rusiji može biti opasan, sa ženom i djecom živio je u vili na Ženevskom jezeru. 

Te mjere predostrožnosti nisu bile dovoljne. Desetog listopada 2006. godine bio je pogođen ‘najgorom ekološkom katastrofom na području Sovjetskog Saveza od Černobila’, kako su pisale ruske novine. Toga dana je voda je počela nadirati u okno njegova rudnika potaše ispod grada Berezniki, otopila je sol i zemlja se urušila probivši krater dubok 170 i širok 90 metara. Stanovništvo je evakuirano, a nastradale su kuće, željezničke pruge i ceste, kao i elektrana, glavna arterija industrije te regije. U početku se činilo da je Ribolovljev opet imao sreću u nesreći. Vladina komisija koju je vodio njegov prijatelj Jurij Trutnev, tada ministar za prirodne resurse, oslobodila ga je svake krivnje. Zaključeno je da je do kolapsa došlo zbog geološke anomalije.

Samo dvije godine kasnije Ribolovljev se morao suočiti s činjenicom da njegova klanovska struktura slabi: Kremljem se širio poziv na nacionalno jedinstvo. Predsjednik Putin, novi moćni čovjek u Moskvi, želio je industriju privatiziranu pod Jeljcinom tijekom devedesetih – naftu, plin i sirovine – vratiti u ruke države. A potaša je, kao osnova za gnojivo, jedna od tih sirovina, bitnih za vlastitu poljoprivredu, kao i za izvoz. Kako osim Rusije jedino SAD naveliko proizvodi potašu, bilo je potrebno pokazati svoju moć na svjetskom tržištu. ‘Putinov moto bio je da oligarsi osim što će sebi i svojim prijateljima gomilati novac, također moraju služiti vanjskopolitičkim interesima svoje zemlje’, rekao je stručnjak za Rusiju njemačke sigurnosne agencije.

Čovjek zadužen za obuzdavanje oligarha bio je Igor Sečin, tadašnji potpredsjednik vlade i od zajedničkih dana u St. Petersburgu Putinov čovjek od povjerenja. Sečin je 2008. naredio novu istragu o rudarskoj nesreći na Uralu. Odjednom je Kremlj postavljao zahtjeve vrijedne između 1,5 i 50 milijardi eura. 

U cijeli proces uključila se i američka ambasada u Moskvi. U povjerljivoj i tajnoj depeši diplomati su ustvrdili da ‘jaki vladini elementi potiču veći utjecaj države na ekonomiju’, kako bi promovirali vlastite interese. Prijeteće novčane kazne sugerirale su da ‘netko iz vlade planira preuzeti tvrtku’. Ribolovljev je bio zabrinut za svoje poslove i bogatstvo koje je kroz život stjecao sve dok u proljeće 2009. nije postigao sporazum s Kremljom. Tvrtka Uralkali morala je platiti 218 milijuna dolara, među ostalim, za zaobilaznicu uništene željezničke pruge. Potraživanja milijardi dolara čini se da su bila povučena. Duguje li Ribolovljev svoje spasenje starom prijatelju Trutnevu? Ili se upustio u skupe nagodbe s Kremljom?

Do danas u zapadnim obavještajnim krugovima postoje glasine da je Ribolovljev svojevremeno otkupio sporne milijarde. U prosincu 2008., samo nekoliko tjedana nakon sporazuma s ruskom državom, prenio je 25 posto svojih dionica u jednom od svojih trustova na tvrtku Keralt Global u Panami. 

Dokumenti koje su Spiegelu proslijedili Süddeutsche Zeitung i istraživačka mreža ICIJ pokazuju da većina tvrtki pripada određenom Maximu Markeviću.

‘Vlasnik navodnog milijarderova bogatstva zapravo je ‘anonimus’. Nema o njemu tragova osim napuštena stana u Moskvi i stana u Zurichu. Zapadne obavještajne službe vjeruju da je Markević samo paravan  za veliko ime u Kremlju. Markević nije bio dostupan za komentar. 

Ruski stručnjaci u Ribolovljevoj biografiji prepoznaju obrazac Putinove ere. U novom tisućljeću mnogi oligarsi prisiljeni su na egzil i prodaju svojih dionica u Rusiji. Svakome koji se tome opire prijeti sudbina Mihaila Hodorovskog. Bivši čelnik energetske tvrtke Jukos usudio se pregovarati s Kremljom i uhapšen je 2003. Njegova tvrtka potom je nacionalizirana. 

Ribolovljev je odabrao uglađeniji način. Početkom 2010. prodao je preostali udio u tvrtki Uralkali za 5,3 milijarde dolara trojici biznismena bliskih Kremlju. Ribolovljev ima više nego dovoljno početnog kapitala za život na Zapadu. Jedino je pitanje gdje da ponovno počne, iako posjeduje vilu na Ženevskom jezeru, ali tamo živi njegova žena s kojom vodi skupi ‘rat ruža’. Na Cipru je početkom 2000-ih uspostavio tajnovitu mrežu tvrtki, a 2010. kupio je ciparsku Klammen banku. 

Mediteranski otok poznat je po davanju svojih putovnica strancima ako investiraju barem dva milijuna eura u nekretnine. Putovnica zemlje članice EU-a bit će Ribolovljeva besplatna ulaznica u svijet lijepih i bogatih. 

U suradnji sa:

O Projektu Football Leaks