UEFA je prošloga petka objavila da je Manchester City izbačen iz Lige prvaka na dvije godine i da mora platiti 30 milijuna eura zbog kršenja Financijskog fair playa. Rezime je to višemjesečne istrage čije je detalje prvi u Hrvatskoj još u studenome 2018. objavio Nacional u sklopu platforme Europske istraživačke suradnje. Dokumente Football Leaksa tada je primio njemački tjednik Der Spiegel i podijelio s Nacionalom i partnerima u EIC-u. Takav rasplet događaja samo pokazuje koliko su važna bila otkrića platforme Football Leaks.

U svom priopćenju izdanom nakon objave o drastičnoj kazni, čelnici Manchester Cityja pokušali su se braniti, ustvrdivši:

“Još u prosincu 2018. Uefini su istražitelji javno najavili takav rasplet. Prije nego što je istraga uopće počela! Jednostavno rečeno: bio je to proces pokrenut od Uefe, proveden od Uefe i presuđen od Uefe. Pa ćemo što prije potražiti zaštitu istinski neovisnog i nepristranog sudskog tijela, Sportskog arbitražnog suda.”

Kako god se tu situaciju Manchester Cityja pokušalo interpretirati, dokazi protiv njih toliko su čvrsti da će ih biti vrlo teško oboriti, pred kojim god tijelom oni pokušali tražiti “zaštitu”.

Kao što su Nacional i ostali partneri platforme Football Leaks pisali, godinama je nogometni klub Manchester City nijekao da je njegov vlasnik, šeik Abu Dhabija, prekršio Financijska pravila Fife. No interne poruke elektronske pošte govore drugačije i pružaju dokaze o antedatiranim ugovorima, iluzornim isplatama sponzorima i bahatim “možemo raditi što hoćemo” poslovnim praksama.

Još i davne 1880., kada je Anna Connel, vikarova kći, osnovala nogometni klub u Manchesteru kako bi nezaposlene i obične radnike odmaknula od alkohola, obitelj Al Nahyan vladala je Abu Dhabijem. Klan goniča deva i lovaca na bisere živio je u kućama od blata pod palminim granama i vjerujemo da im je sljedećih desetljeća ideja nogometnih igrača u nebeski plavim dresovima bila jednako daleka i strana kao što su pustinjske temperature bile stanovnicima Manchestera. Ali 128 godina kasnije, u rujnu 2008. godine, engleska “prijestolnica sjevera” i obitelj Al Nahyan, koja je tijekom godina postala multimilijarderska naftna dinastija, pronašli su zajednički jezik. Posljedice su dramatične. Nekoć prosječan klub iz istočnog Manchestera trenutačno je najbolja momčad Premier lige, sjajan proizvod i reklama za Abu Dhabi. Za njega igraju profinjeni stratezi poput Kevina De Bruynea i Ilkaya Gündogana, kao i električni Leroy Sané, svi pod vodstvom možda najboljeg trenera na svijetu, Pepa Guardiole. Jedinstvena je to priča o uspjehu. Međutim, dokumenti koje je dostupnima učinila zviždačka platforma Football Leaks, otkrivaju prljave trikove u pozadini priče o uspjehu momčadi. Klupski vlasnici iz Abu Dhabija uveli su novu eru “mančesterskog kapitalizma”. Pojam se izvorno odnosi na razdoblje Industrijske revolucije u kojem su tvrtke bile nemilosrdne i nisu prihvaćale propise. To se može primijeniti i na nogometni svijet: otkad ga je kupio šeik Abu Dhabija, Manchester City uspio si je prevarama prokrčiti put do vrha europskog nogometa i stvoriti globalno, neizmjerno profitabilno nogometno carstvo, ignorirajući putem pravila. Istina o usponu Cityja priča je o političkom utjecaju i bezdušnoj ekonomiji. I tiče se svakoga koji želi razumjeti kako se posluje u suvremenom nogometu.

“Aguueeerrooooooo!” Ime, otegnuti vrisak. Svaki navijač Man Cityja intimno je povezan s tim vriskom koji se oteo spikeru Martinu Tyleru 13. svibnja 2012. i svaki zna gdje je bio u tom trenutku. Bilo je to u posljednjim sekundama utakmice, u završnim trenucima sezone. Man Cityju trebala je pobjeda za osvajanje Premier lige prvi put u 44 godine. Ali njihovi protivnici Queens Park Rangers preuzeli su vodstvo i činilo se da će ponovo Manchester United osvojiti prvenstvo. Ali u 91. minuti i 14. sekundi Edin Džeko zabio je glavom i izjednačio, a samo dvije minute kasnije Aguero je uputio loptu u mrežu i doveo svoju momčad do osvajanja Premier lige.

Dokumenti Football Leaksa otkrivaju da je UEFA zapravo bila preblaga prema Manchester Cityju i pustila ga da se izvuče uz smiješno nisku kaznu

U tih 126 sekundi sudačke nadoknade stvoren je emotivni mit o novom rođenju kluba, u vlasništvu šeika Mansoura bin Zayeda Al Nahyana iz Abu Dhabija, koji svojom naelektriziranom igrom više ne časti prvenstva samo ponekad, nego je to postala redovita pojava. Za navijače Man Cityja prvenstvo je bilo nogometno čudo, ali za kritičare kluba bilo je to samo pitanje vremena. Ta zanovijetala već su dugo osjećala da će ulaganja šeika u klub i rekordni iznosi transfera koje je utukao, dovesti do deformacije natjecanja. Iza momčadi stoji država koja se obogatila na nafti, a njihovi sponzorski ugovori služe samo tome da se prikriju tragovi novca koji iz Abu Dhabija ulazi u klub, tvrde kritičari. Šefovi Cityja dosljedno poriču takve tvrdnje.

Man City igra na stadionu Etihad, a timske dresove također sponzorira Etihad. Avionsku kompaniju Abu Dhabija vodi Mansourov polubrat. Uz to, telekomunikacijska tvrtka Etisalat i turistička zajednica Abu Dhabija također se oglašavaju kroz klub. Kao i investicijska tvrtka Aabar koja posjeduje udjele u UniCreditu i Virgin Galacticu.

Engleski nogomet nikada nije vidio tolike investicije. A prave su brojke, iz interne analize koju je sastavilo vodstvo kluba, eksplozivne. Mogu se pronaći u dokumentu naslovljenom “Sažetak vlasničkih ulaganja” koji nosi datum 10. svibnja 2012., tri dana prije odlučujućeg gola Sergia Agüera. Do tada je menadžment koji je instalirao Mansour bio s klubom samo tri godine i osam mjeseci i izračunali su da je vlasnik iz Abu Dhabija već investirao 1,1 milijardu funti, oko 1,3 milijarde eura. Dio dokumenta posebno je bitan. Naslovljen je “Dodatak ugovoru o partnerstvu s Abu Dhabijem”.

Da bismo objasnili o čemu je riječ, moramo se vratiti na “Aguueeerrooooooo!” i ponovno rođenje kluba. Na tribinama su odrasli ljudi plakali dok su se igrači na terenu okupljali u nebeski plavu gomilu. Iza aut-linije trener Roberto Mancini klicao je s njima, ogrnuvši se talijanskom zastavom – čovjek koji je triput osvojio talijansko ligaško prvenstvo, četiri puta talijansku ligu i predstavio četiri nove multimilijunske akvizicije u momčad Manchester Cityja na početku sezone. Jedna od njih bio je Agüero.

Mancini je Cityju donio prvu titulu u gotovo pola stoljeća. Unatoč tome, uskoro je postao žrtva ambicija svoga šefa: samo godinu dana kasnije Mancini je dobio otkaz zato što se klub nije pokazao sposobnim obraniti titulu. To je, očigledno, logika po kojoj se vodi vlasnik kluba: ako ne funkcionira, mora se zamijeniti. Ali pojavio se i novi problem, u vidu novouvedenih pravila Financijskog fairplaya (FFP) koja je utvrdila Uefa, paketa proračunskih statuta koji je stupio na snagu samo nekoliko tjedana nakon što su Manciniju pokazali vrata. Prije svega, Uefa je željela osigurati da klubovi ne preuzimaju preveliki dug i ne otkližu u bankrot. Drugo, Uefa je bila zabrinuta za natjecanja u europskim nogometnim ligama i htjela je klubovima zabraniti da troše više nego što su donijeli.

Cityju je, prema tome, prijetila opasnosti od kršenja upravo tog uvjeta. “Imat ćemo manjak od 9,9 milijuna funti kako bismo se uskladili s Uefinim FFP-om ove sezone”, napisao je glavni financijski službenik Jorge Chumillas u internom e-mailu. “Deficit je nastao zbog raskida ugovora s RM (Roberto Mancini, op.a.). Mislim da je jedino rješenje koje nam preostaje dodatni sponzorski prihod AD-a (Abu Dhabija, op.a.) da začepimo tu rupu.”

U tom e-mailu Chumillas je zapravo otkrio da njegov klub posluje nešto drugačije od ostalih. Uobičajeno je da nogometni posao izgleda ovako: igrači igraju vrhunski nogomet, privlače brojnu publiku, utakmice se prenose na televiziji, a potencijalni sponzori pronalaze u tome svoje interese. Ti sponzori potpisuju ugovore s timom i obvezuju se na plaćanje određenih iznosa za privilegij oglašavanja kroz klub. Taj novac postaje dio budžeta kluba u sezoni i može se koristiti za kupovinu igrača, plaćanje agentskih honorara ili održavanje trave na terenu. Ako neki planovi kluba budu otkazani ili odjednom mora potrošiti više nego što je predviđeno poslovnim planom, klub prikazuje gubitak na kraju sezone i mora srezati troškove.

Ali Man City nije normalan klub. Ako se pojavi manjak, sponzori iz vlasnikove domovine jednostavno pošalju još novca. Kazne su samo za one koji se daju uloviti. Kako bi izbjeglo Uefine sankcije, vodstvo Cityja dosjetilo se nekim kreativnim rješenjima. “Mogli bismo sklopiti antedatirani ugovor za sljedeće dvije godine … isplaćen unaprijed”, predložio je izvršni direktor kluba Simon Pearce. U međuvremenu je generalni direktor kluba Ferrian Soriano predložio da sponzori plate klubu ugovoreni bonus za osvajanje FA kupa, iako ga City nije osvojio. Deset dana nakon završetka sezone Chumillas je prezentirao rezultate analize i izjavio da su odlučili prilagoditi detalje sponzorskog ugovora – za sezonu koja je upravo završila! Etihad je odjednom morao platiti 1,5 milijuna funti više, Aabar pola milijuna više, a turistička zajednica dodatak od 5,5 milijuna funti. I svi su se trebali praviti da je to bilo određeno ugovorom potpisanim početkom sezone. Klub i njegovi sponzori manipulirali su ugovorima. Kada je Chumillas zamolio svog kolegu Simona Piercea da promijene datum isplate sponzorima iz Abu Dhabija, Pearce je odgovorio u duhu šefova Cityja: “Naravno, možemo raditi što želimo.”

Te aktivnosti iz proljeća 2013. bude sumnje oko toga jesu li tvrtke sa sjedištem u Abu Dhabiju uistinu neovisni sponzori, kako čelnici Man Cityja tvrde. Još u travnju 2010., kada je Pierce pregovarao s Aabarom o sponzorskom ugovoru, napisao je razotkrivajući e-mail vodstvu tvrtke. Prema ugovoru, investicijska tvrtka trebala je klubu platiti 15 milijuna funti godišnje. Ali to, čini se, nije cijela priča. “Kao što smo razgovarali, godišnja Aabarova direktna obaveza iznosi tri milijuna funti”, pisao je Pearce. “Preostalih 12 milijuna funti namirit će se iz alternativnih izvora koje će omogućiti Njegovo Veličanstvo.” Samo jednom rečenicom Pierce je potvrdio optužbe koje je njegov klub u više navrata odbacivao s gnušanjem: Njegovo Veličanstvo Šeik Mansour platio je sam dio sponzorskog novca!

To je od vitalnog značaja kada je riječ o Uefinim pravilima Financijskog Fairplaya. Ako klub počne kupovati naokolo šeikovim novcem, ti izdaci moraju biti prijavljeni, što će uskoro bilancu kluba obojiti u crveno. Ako se, međutim, taj novac može prikriti kao sponzorski novac, on izgleda kao prihod i Man City može si priuštiti veće troškove bez straha od sankcija. Financijska izvješća Man Cityja bila su mreža laži; tim je pogazio pravila Financijskog Fairplaya. Ethiad Airways također igra njihovu igru. “Izravni Etihadov doprinos konstantno je na osam milijuna”, napisao je Simon Pearce u prosincu 2013. Ali u to vrijeme Etihadova ugovorna obaveza bila je 35 milijuna funti.

Man City nije normalan klub. Ako se pojavi manjak, sponzori iz vlasnikove domovine jednostavno pošalju još novca. Kazne su samo za one koji se daju uloviti

Kako to funkcionira u praksi? Očigledno, tvrtke poput Etihada u Abu Dhabiju čekaju da im Abu Dhabi United Group (ADUG), holding društvo koje pripada šeiku Mansouru i koje također posjeduje Man City, pošalje novac. Taj novac tada se “preusmjerava partnerima koji ga proslijede nama”, napisao je financijski direktor Andrew Widdowson u e-mailu. Tako su se barem stvari obavljale 2015. U to vrijeme posao s Etihadom donosio je 67,5 milijuna funti godišnje. Ali glavni financijski direktor Chumillas naglasio je u e-mailu Pearceu: “Molim vas, imajte na umu da bi od tih 67,5 milijuna funti, osam milijuna trebao financirati izravno Etihad i 59,5 ADUG.”

Upitan za komentar, Etihad je izjavio da su financijske obveze kompanije “uvijek bile i ostaju obveze i odgovornosti samo Etihad Airwaysa”. Iz tvrtke su izrazili “ponos što su glavni klupski partner Man Cityja od svibnja 2009.” Turistička zajednica Abu Dhabija i Aabar nisu odgovorili na pitanja novinara.

O tim “dopunama ugovora o partnerstvu s Abu Dhabijem”, koje su platili šeik i njegovi alternativni izvori, interno se otvoreno raspravlja, ali ih se žestoko i agresivno poriče u javnosti. Upravo na to predsjednik Bayern Münchena Uli Hoeness misli kada kaže da Abu Dhabi samo treba odvrnuti pipu s naftom kada si želi priuštiti skupe igrače. “Gotovo da postoji poistovjećivanje kluba s vrijednostima do kojih držimo kao Abu Dhabi, kao šeik Monsour”, rekao je jednom prilikom Khaldoon Al Mubarak nakon što je kupio klub. Varaj dok ne primijete?

Istraživačka mreža EIC zatražila je komentar Manchester Cityja. Klub je odbio. “Pokušaj da se nanese šteta reputaciji kluba organiziran je i jasan”, objasnio je glasnogovornik.

Do svibnja 2012. kada je Martin Tyler u mikrofon uzviknuo “Aguueeerrooooooo!”, unutarnji proračuni Cityja bilježili su da je 127,5 milijuna funti već upumpano u klub putem dodataka ugovorima s Abu Dhabijem. To je konkurentska prednost s kojom se nijedan svjetski klub ne može nositi. Osim možda jednog: Paris Saint-Germaina koji financijski podupire plinom bogati Katar.

I PSG i City pregovarali su 2014. o nagodbi s Uefom kako bi izbjegli isključenje iz Lige prvaka zbog kršenja propisa. Takve nagodbe zapravo bi trebale biti usmjerene sankcioniranju klubova zbog neprimjerenih poslovnih praksi i groteskno napuhanih iznosa državno kontroliranih sponzora. Međutim, stvari su krenule u krivom smjeru iz dvaju razloga: prvo, Uefa je naposljetku podlegla prijetnjama zaljevskih vlasnika dvaju klubova i potpisala lošu nagodbu.

Drugi je taj što Uefa čak nije ni bila svjesna do koje je mjere prevarena. Nije tako mogla znati da je Man City pokrenuo tajni projekt usmjeren prikrivanju troškova. To je nevjerojatna priča koja uključuje diskretne multimilijunske donacije vodećoj britanskoj stranci, islandsku banku koja je krahirala tijekom financijske krize i strahove klupskih šefova da će se na City uskoro gledati kao na “globalne neprijatelje nogometa”.

Put prema nogometnoj besmrtnosti ove je godine loše započeo, hladne i kišne rujanske noći u istočnom Manchesteru. Stadion Man Cityja nije bio rasprodan i mnoge VIP lože bile su prazne, što je bilo neobično jer se igrala prva ligaška utakmica Lige prvaka protiv Olympiquea iz Lyona. Završila je frustracijama i iznenađujućim rezultatom 2:1 u korist francuskog tima. Navijači Cityja počeli su napuštati stadion već u 80. minuti.

U prošloj sezoni Pep Guardiola i njegova momčad oborili su mnoge rekorde Premier lige, ali u Ligi prvaka prošloga proljeća iz turnira ih je u četvrtfinalu izbacio FC Liverpool. Zapravo, City nikada nije stigao do finala Lige prvaka i to je posljednji naslov koji mora osvojiti kako bi zauzeo svoje mjesto u panteonu nogometne izvrsnosti. Guardiolin ugovor uključuje čak i bonus od dva milijuna funti ako ostvari uspjeh.

Ali sve to ovisi o ukletom turniru koji organizira Uefa. A Manchester City ne voli previše Uefu i njegovi navijači strastveno će svaki put izviždati himnu Lige prvaka. Smatraju da su i oni i njihov tim žrtve Uefe, a kaznu koju je City bio prisiljen platiti 2014. zbog kršenja Financijskog fairplaya smatrali su nepravednom. Međutim, dokumenti Football Leaksa otkrivaju da je UEFA zapravo bila preblaga prema Cityju i pustila ga da se izvuče uz smiješno nisku kaznu. Ali nije bila svjesna ogromnih razmjera Manchesterova laganja koje je započelo u trenutku kada je šeik Mansour kupio klub.

Šefovi iz Abu Dhabija kupili su 2008. klub u lošem stanju. Nije osvojio Premier ligu 40 godina i morao je svirati drugu violinu svojim gradskim rivalima Manchester Unitedu. Odmah su počeli primjenjivati novu strategiju: upumpavanje što više novca u klub sve dok ne postane ozbiljan konkurent koji u natjecanju može nametnuti vlastitu volju. U prve dvije godine nakon promjene vlasnika City je potrošio preko 300 milijuna eura na nove igrače.

UEFA je prošloga petka objavila da je Manchester City izbačen iz Lige prvaka na dvije godine te da mora platiti 30 milijuna eura zbog kršenja Financijskog fair-playa

No pojavio se problem: Uefina pravila koja su klubovima branila da troše više novca nego što donose. UEFA-in predsjednik Michel Platini bio je neumoljiv: “Ako se klub ne pridržava pravila, nećemo činiti ustupke.”

Šefovi Cityja bili su uznemireni. Njihova strategija ovisila je novčanim injekcijama čovjeka koji posjeduje jahtu vrijednu 500 milijuna eura s dvije piste za helikoptere i pet automobila Bugatti Veyron. Prema povjerljivim klupskim izračunima, upumpao je oko 1,1 milijardu funti u klub samo u prve četiri godine. Klupski šefovi shvatili su da će nova pravila FFP-a potopiti njihove poslovne planove. Mogli su na to odgovoriti prilično jednostavno: City će uspostaviti nove izvore prihoda koji nisu povezani sa šeikom, srezati troškove i sniziti svoja očekivanja. Ali ne: ako kupuješ kartu za nogometni raj, ne možeš dopustiti da ti tamo neka pravila poremete planove. U ljeto 2010. Man City potrošio je preko 140 milijuna eura na nove igrače, a sljedeće godine investirano je dodatnih 90 milijuna. Godinu dana prije nego što su pravila FFP-a stupila na snagu, dakle 2012., knjigovođe Man Cityja digle su uzbunu. “Bez značajnih dodatnih prihoda neće se postići usklađenost s UEFA-inim FPP-om”, zaključili su.

Vodstvo kluba počelo je tražiti nove saveznike. Iza zatvorenih vrata počeli su tragati za “kreativnim rješenjima” kako bi zaobišli pravila, što je rezultiralo lansiranjem tajnog projekta prilično militarizirana imena “projekt Longbow” (engleski tradicionalni dugi luk). Glavni pravni savjetnik kluba Simon Cliff napomenuo je u jednom internom e-mailu da je luk bio “oružje kojim su Englezi pobijedili Francuze u Crécyju i Agincourtu”. Neprijateljem su očigledno smatrali Michela Platinija i njegov projekt FFP-a. Pod Sorianovim vodstvom Man City uspostavio je “centralni model” koji “dopušta da mnogi operativni troškovi budu premješteni, potpuno ili djelomice, iz kluba”. U tome planu ogleda se pristup kluba: veliki troškovi i gubici su u redu sve dok se mogu sakriti od Uefe. Kako bi se to provelo, Man City osnovao je podružnicu koja se trebala brinuti o udjelu – i troškovima – nekih standardnih poslovnih aktivnosti.

Na primjer, klub je prebacio marketinška prava svojih igrača na vanjske tvrtke. Odjednom klub više nije morao plaćati troškove marketinga, nego novi kupci, što je rezultiralo smanjenjem troškova kluba. Nadalje, prodaja marketinških prava generirala je dodatne prihode koje je klub mogao predstaviti UEFA-inim istražiteljima: u ovom slučaju gotovo 30 milijuna eura. Marketinška tvrtka dobila je ime Fordham Sports.

Uskoro je klub doveo dvojicu stručnjaka za izgradnju kula od laži: Jonathana Rowlanda i njegova oca Davida. Oni su pokupili ostatke islandskog Kaupthing Banka i osnovali Banque Havilland, a lista njenih podružnica čita se kao vodič za investitore koji žele izbjeći dosadna pitanja i porezne obveze. Interni dokumenti Man Cityja otkrivaju istinsku prirodu tog poslovnog sporazuma. Pokazuju da je Fordham Sports Management samo jedan element u zatvorenom krugu plaćanja: Abu Dhabi United Group, šeikova holding tvrtka, prebacila je novac Rowlandima za kupnju marketinških prava i isplate igračima za korištenje njihova imena u marketinške svrhe. Novčane transfere koordinirao je sam Man City. Fordham je, drugim riječima, bio samo sredstvo za skrivene injekcije kapitala iz Abu Dhabija.

Ni David ni Jonathan Rowland nisu željeli komentirati poslovanje Fordham Sportsa kada ih je kontaktirala istraživačka mreža EIC.

U prvoj godini provedbe novih pravila, Uefina istražna komora proučila je brojke Man Cityja i ustanovila da krši pravila FFP-a. Klub je odgovorio s indignacijom i zaprijetio je da će tužiti Uefu, revizore i ostale uključene u nalaz. Na kraju su uspjeli postići dogovor s Uefinim glavnim tajnikom Giannijem Infantinom kojim je postignut primarni cilj: izbjegavanje bilo čega što bi moglo naškoditi Man Cityju.

Međutim, ti pregovori nisu se uopće ticali Fordhama, a fokus je bio na vrijednosti timskih sponzorskih ugovora i ostalih ‘autsorsanih’ subjekata. Drugim riječima, timsko kršenje FFP-a bilo je daleko skandaloznije nego što se mislilo.

Epizoda s Fordhamom otkriva kako su klupski vlasnici zaobišli UEFA-ina pravila, kao i da vodstvo Manchester Cityja slijedi upitnu logiku superbogatih. To ide toliko daleko da su Cityjevi zaposlenici pokušavali minirati organizacije za ljudska prava i kontrolirati medije.