Otkako je 52 posto Britanaca u lipnju 2016. glasalo za izlazak iz Europske unije, gospodarstvo te zemlje izrazito je nestabilno. Međutim, jedan poslovni sektor ostao je potpuno imun na posljedice malodušnosti zbog Brexita. Riječ je o Premier ligi, domaćem engleskom natjecanju u vrhunskom nogometu koje je postalo globalni lider u industriji zabave i neprestano bilježi rast. Od svog osnutka 1992. godine najfascinantnija nacionalna pozornica profesionalnog nogometa nije osjetila gospodarski pad. Brojke rastu pa rastu. Premier liga je, bez sumnje, postala svojevrsno posebno ekonomsko polje, a engleski klubovi čini se da ne znaju više što bi s tolikim novcem koji se slijeva sa svih strana, pogotovo od prodaje televizijskih prava diljem svijeta. Samo u sezoni 2016/2017. dvadeset klubova Premier lige zaradilo je oko 2,75 milijardi eura, što je pola milijarde više nego prethodne sezone. Prvak Lige Chelsea uzeo je 153 milijuna funti, dok je čak i posljednje plasirani Sunderland zaradio gotovo 100 milijuna funti, što je više nego što je najbolji njemački klub Bayern München primio za osvajanje Bundeslige (peti put zaredom).

U pravilu su vlasnici velikih engleskih klubova milijarderi iz SAD-a, Rusije ili Abu Dhabija, ljudi navikli na luksuz kojima život unutar vlastitih mogućnosti nije prioritet. Sve to utjecalo je na munjeviti rast igračkih honorara i naknada za transfere diljem svijeta, zbog čega je možda došlo i do pregrijavanja tržišta pa vrhunske superzvijezde više nisu jedine koje se mazi i pazi. Odjednom čak i relativno prosječni igrači vrijede ogroman novac. Sjetimo se samo kako je Everton platio 40 milijuna funti za veznjaka Gylfija Sigurdssona iz Swanseaja, uz dodatni bonus od 2,5 milijuna ako se Toffeesi kvalificiraju u Ligu prvaka.

Usporedbe radi, u ljeto 2017. Bayern München, neosporna financijska i sportska njemačka nogometna sila, platio je 41,5 milijuna eura, plus mogući bonusi do šest milijuna eura, za francuskog reprezentativca Corentina Tolissa. To je bila najveća transferna naknada ikada isplaćena u Bundesligi. Materijali Football Leaksa sadrže desetke sporazuma o transferima i ugovora o radu, u kojima su detaljno dokumentirani inflacijski skokovi u honorarima tijekom ljetnih i zimskih prijelaznih rokova 2017/2018. Motor je u najvećoj brzini, dodaje se puni gas, a od iznosa transfera, plaća, premija i honorara agenata boli glava. Čak ni devalvacija britanske funte uslijed Brexita nije im problem. Ako igrač insistira, kao što neka velika imena i jesu, njegovim ugovorom u Premier ligi bit će određeno da ga se isplati u eurima.

Neki ugovori sadrže 23 stranice financijskih klauzula. Takav je slučaj s belgijskim napadačem Romeluom Lukakuom, koji je 7. srpnja 2017. prešao iz Evertona u Manchester United. Naknada za transfer bila je finih 75 milijuna funti, plus dodatnih 10 milijuna funti premija ako Lukaku zabije najmanje 23 gola u svakoj od sljedeće četiri sezone; kapnut će mu još pet milijuna ako produži svoj ugovor nakon lipnja 2022. ili prijeđe u drugi klub. Ukupni trošak sklopljenog posla, ako isključimo Lukakuovu plaću, troškove agenta i slično, bio je 90 milijuna funti.

Ugovori igrača koji su u ljeto 2017. prešli u Manchester City, Chelsea, Liverpool ili Arsenal jamčili su impresivne plaće. Ali najluđe provizije određene su ugovorima koje potpisuje Manchester United, čiji igrači mogu zaraditi osmeroznamenkaste godišnje plaće. Takav posao sklopio je Mino Raiola za 24-godišnjeg Lukakua. U sezoni 2017/18. zajamčena mu je bila osnovna plaća od 7.824.658 funti, otplativa u mjesečnim obrocima. Također je mogao zaraditi 4,5 milijuna funti ako pridonese u najmanje pedeset golova i asistencija, kao i 2,4 milijuna bonusa za odanost i 1.956.164 funti za marketinška prava. Da je sve prošlo dobro, Lukaku bi zaradio 16,68 milijuna u svojoj prvoj sezoni na Old Traffordu. Lukaku je doveden kao zamjena za Zlatana Ibrahimovića koji je zarađivao osnovnu plaću od 22,62 milijuna eura godišnje, plus premije od 3,39 milijuna eura za doprinos u 38 golova.

A onda mu je u travnju 2017. pukao križni ligament u koljenu. Ibrahimović je 23. kolovoza potpisao novo jednogodišnje produženje ugovora koji je bio daleko više usmjeren na poticaje. Tjedna plaća švedskog napadača smanjena je na 50.000 eura, ali je dobio priliku zaraditi astronomske premije. Za svaku natjecateljsku utakmicu koju bi startao mogao je zaraditi 200.000 eura, što se nakon petnaeste utakmice penje na 250.000 eura. Također će dobiti dodatnih 5,2 milijuna eura za doprinos u 20 golova i asistencija. Nije loše za 35-godišnjaka koji se pokušava vratiti u igru nakon ozbiljne ozljede. Ibrahimović je bio operiran u SAD-u, nakon čega je na društvenim mrežama objavio fotografiju svoga koljena, uz poruku: “Gotovo je. Popravljen sam i jači. Zahvaljujem vam još jednom na podršci. Uskoro ćemo zajedno uživati u mojoj igri.” U studenome 2017. Ibrahimović se vratio na teren. “Lavovi ne zacjeljuju kao ljudi”, rekao je uvijek skromni napadač nakon utakmice. Ipak, čini se da je šefovima Manchester Uniteda manjkalo vjere u Ibrahimovićevo čudesno ozdravljenje pa su 22. siječnja 2018., dva mjeseca prije Šveđaninova prijelaza u LA Galaxy, doveli 29-godišnjeg Alexisa Sáncheza iz Arsenala. Sánchezu nije isplaćena naknada za transfer jer je Arsenal za njega dobio Henrikha Mkhitaryana. Ali je plaća koju je Čileanac dogovorio s Crvenim vragovima bila dovoljna da izazove ozbiljan slučaj vrtoglavice.

Ugovori između Sancheza i Manchester Uniteda, koji vrijede do kraja lipnja 2023., sadrže 43 stranice. Osnovna plaća i marketinška prava Čileancu mogu donijeti 391.346 funti tjedno, odnosno 20,35 milijuna funti godišnje – pod uvjetom da se Crveni vragovi kvalificiraju za Ligu prvaka. Dobio je i pravo na bonus za odanost klubu od 1,12 milijuna funti godišnje i premije od 75.000 funti za svaku započetu utakmicu, a bonus za 40 golova i asistencija mu je dva milijuna funti. Osim toga, dobit će još jedan milijun ako pobijede u Ligi prvaka i 500.000 funti za prvo mjesto u Premier ligi. Ako Čileanac uspije izbjeći ozljede i učvrsti se u prvoj momčadi, mogao bi zarađivati 25 milijuna funti godišnje. U jednoj od velikih ironija nogometa, čak su i šefovi Chelseaja – kluba koji je započeo svoj uspjeh prema vrhu nakon što ga je u ljeto 2003. kupio Roman Abramovič – ustuknuli pred takvim napuhanim brojkama. Kada je objavljeno Sanchezovo potpisivanje, menadžer Chelseaja Antonio Conte požalio se: “Samo jedan ili dva kluba mogu toliko platiti. Mi nikada nismo ni bili u toj utrci. Nikada.”

Ali prije nego što se sažalimo nad jadnim gospodinom Conteom, moramo se prisjetiti ogromnog novca kojim se upravo Chelsea razbacivao u ljeto 2017. Francuski reprezentativac Tiémoué Bakayoko, na primjer, vrijedio je transfera od 42,5 milijuna eura otplativog u dva obroka do 30. lipnja 2018. A klupski rekord oboren je kad su doveli španjolskog napadača Álvara Moratu. U javnosti je Conte govorio o naknadi za transfer od 55 milijuna eura, isplativoj u tri rate do 31. srpnja 2019. To je svakako bio napuhan iznos za napadača koji je u svojoj posljednjoj sezoni s Realom igrao samo u četrnaest od 26 utakmica lige. A njegova plaća, plativa u eurima, odgovarala je cijeni transfera. Morata je došao do 11.257.176 eura, uključujući marketinška prava, s mogućnošću da zaradi 943.397 eura ako bude među prvih 11 barem u pola natjecateljskih utakmica i milijun eura ako postigne 25 golova u sezoni. Moratin agent također se imao čemu veseliti: Chelsea mu je platio šest milijuna za sklapanje posla. Licemjerje velikih klubova koji se žale da su ih u trošenju nadmašili još veći klubovi nije rezervirano samo za Contea i Chelsea. Krajem siječnja 2018. menadžer Manchester Cityja Pep Guardiola ozbiljno je rekao: “City se ne razlikuje puno od ostalih klubova. Ima plaća koje ne možemo platiti i transfera koje si ne možemo priuštiti. Zato su akademije tako važne, jer morate pronaći i stvoriti vlastite igrače.” Guardiola je pametan čovjek, ali s vremena na vrijeme govori gluposti.

Unatoč divljem trošilačkom pohodu šeika koji stoje iza PSG-a u ljeto 2017., najagresivniji akteri tog prijelaznog perioda bili su šeici iza Manchester Cityja, koji su između svibnja i kolovoza 2017. potrošili oko 250 milijuna eura na nove igrače. A iznos koji je City platio samo za njih četvoricu bio je veći od cijelog godišnjeg budžeta 13 od 18 prvoligaških klubova u Njemačkoj u cijeloj sezoni 2016/17. City je odriješio kesu i Monacu isplatio preko 55 milijuna eura za francuskog braniča Benjamina Mendyja, plativo u tri rate na račun u Compagnie Monégasque de Banque u kneževini. Guardiolin tim također je od Monaca izmamio portugalskog veznjaka Bernarda Silvu, prebacivši 50 milijuna eura na isti račun. Oko 45 milijuna funti, plus pet milijuna funti u premijama, otišlo je Tottenhamovu braniču Kyleu Walkeru. A za golmana Edersona City je bio voljan uplatiti 40 milijuna eura na Benficin račun u Banco Comercial Português.

Mendy, čovjek od 55 milijuna eura, igrao je točno 389 minuta prije nego što je potrgao ligamente koljena, dok je Silva, čovjek od 50 milijuna eura, do kraja ožujka 2018. startao u samo devet od 27 utakmica Premier lige. Walker i Ederson uspjeli su se dokazati kao redoviti prvotimci. Toliko je City dobio za ulog od gotovo 200 milijuna eura. Strategija Cityja usmjerena je stvaranju momčadi s dvojicom vrhunskih igrača za svaku poziciju, tako da Guardiola može, ako je potrebno, zamijeniti jednog 50-milijunskog igrača drugim 50-milijunskim igračem. Šeici iz Abhu Dhabija tutnuli su u kuvertu više nego ikada. Ako tako nastave, vrijednost igrača u klupskom autobusu koji putuje na utakmicu mogla bi dosegnuti milijardu eura.