Eno ga tamo, tamo sjedi čovjek koga podjednako žele pronaći i policija i privatni istražitelji. Love ga najveći europski nogometni klubovi i najmoćniji agenti – neprestano je u bijegu jer se puno njih ima jako puno razloga bojati za svoj novac i svoje tajne. Ali on je tu, sjedi kao navijač na tribini nogometnog stadiona u Hamburgu. Koristi se imenom John i drži svoju petu čašu piva u desnoj ruci. Dolje na terenu Hamburger SV još jednom teško gubi, dok gostujući navijači pjevaju: “Hamburger SV će završiti u drugoj ligi!«

John se smije. Unatoč svemu, još uvijek se može smijati. Unatoč svemu, još uvijek može uživati u nogometu. Može se derati i i navijati – i može se izgubiti u uzbuđenoj gomili ljudi na stadionu. Uz sve to, on je taj koji je uzdrmao blještavi svijet profesionalnog nogometa time što je javnosti izložio beskrupulozno i korumpirano sportsko podzemlje.

John je Football Leaks, online platforma koja je, počevši koncem 2015. započela objavljivati seriju ekskluzivnih ugovora i sporazuma iz nogometnog biznisa. Ali je potom iznenada prestala – sve dosad.

Utakmica je završila i navijači Hamburga negodovali su i izviždali svoj klub. John ustaje i pije zadnje gutljaje piva. Zasad mu je dosta zabave. Vrijeme je da se vrati poslu. John je došao u Hamburg kako bi pomogao Spiegelu procijeniti njegovu bazu podataka – bazu koja teško da može biti veća.

U proljeće 2016., John je odlučio podijeliti tajne iz svog blaga Football Leaksa. Odlučio je da više neće samo ponekad objavljivati ugovore igrača, ili njihove bankovne račune. Umjesto toga želio je javnosti pokazati kako se sve poklapa te veze između dobro skrivenih odnosa moći.

Želio je da se priče skrivene u toj građi ispričaju – cijele priče, ne samo fragmenti. Pa je stoga predao svoje podatke Spiegelu: osam prijenosnih hard diskova koji sadržavaju ukupno 1,9 terabajta dokumenata iz svijeta nogometa. Ugrubo, riječ je o ekvivalentu podataka koje bi sadržavalo 500.000 “Biblija”. Ili da pojednostavimo, riječ je o najvećem curenju podataka u povijesti sporta.

Otkud su podaci stigli? John ne želi reći. Također nije od Spiegela tražio ništa da mu se plati za te informacije, iako su mu agenti igrača nedavno ponudili 650.000 eura.

Nakon što je proveo nekoliko tjedana ispitujući dokumente, Spiegel je otkrio da su autentični. Oni sadržavaju tajne igračke ugovore, sporazume o transferima igrača, nelegalne sporazume između nogometnih timova i sportskih marketinških agencija, sve vrste različitih shema za izbjegavanje poreza koje koriste agenti i još mnogo drugih nezakonitih poteza iz svijeta profesionalnog nogometa.

U dokumentima se pojavljuju i najveća imena i najuspješniji igrači iz tog sporta, poput Christiana Ronalda i Josea Mourinha. Ali ovo nisu herojske priče. Umjesto toga, one govore o vrlo kompleksnim off-shore transakcijama koje mnogi najbolje plaćeni svjetski nogometaši koriste da izbjegnu poreze i još više napune svoje džepove.

Veliki Ronaldo, veliki Mourinho i njemački nogometni reprezentativac Mesut Ozil pojavljuju se u tim datotekama, među mnogim drugima: njihove dobro skrivene porezne makinacije gotovo amblemski pokazuju pohlepu koja prožima moderni nogomet – i oni predstavljaju sve što je profesionalni nogomet pretvorilo u isključivo profitom vođen posao. A sve to plaćaju navijači koji moraju potrošiti nikad veće iznose novca da bi uživali u sportu.

Spiegel je odlučio ponuditi te dokumente organizaciji European Investigative Collaborations (EIC) koja okuplja više respektabilnih europskih novinskih izdavača, među kojima su britanski Sunday Times i Expresso iz Portugala.

Istraživački reporteri koji rade za te medije eskperti su u svojim zemljama i imaju vlastite mreže izvora, s kojima su prethodno povjerljivo radili na nekoliko velikih priča.

Tijekom desetak mjeseci 50-ak novinara u suradnji sa Spiegelom analiziralo je podatke iz Football Leaksa. Kako bi mogli surađivati, izrađena je posebno enkriptirana, šifrirana internetska platforma da bi reporteri mogli izmjenjivati informacije i zapažanja. Uz sve to, istraživački novinari susretali su se u Hamburgu, Mechelenu, Parizu i Lisabonu kako bi razgovarali o tomu što su pronašli, dodatnim izvorima i rasporedima objavljivanja priča.

Priče će se u nadolazećim tjednima objaviti zajednički u izdanjima Sunday Times (Britanija), Expresso (Portugal), Politiken (Danska), NRC Handelsblad (Nizozemska), Le Soir (Belgija), Mediapart (Francuska), L’Espresso (Italija), El Mundo (Španjolska), Falter (Austrija), Newsweek (Srbija) i RCIJ/The Black Sea, istraživačkoj grupi smještenoj u Rumunjskoj s novinarima iz regije Crnog mora.

“Vrijeme je da se nogomet napokon očisti od korupcije. Navijači moraju shvatiti da svakom kupljenom kartom, svakim dresom koji kupe i svakom televizijskom pretplatom hrane ekstremno korumpirani sustav koji postoji samo zbog sebe”, kazao je John.

On sebe vidi kao neku vrstu Robina Hooda koji se osvećuje u ime svih “običnih” nogometnih navijača. Kaže da naprosto više ne može podnijeti nepoštenje, bezbrojne zakulisne dogovore i tajnovitosti koji okružuju nogomet.

Ishodište Football Leaksa seže unatrag oko godinu i pol dana. Tijekom prijelaznog roka, u ljeto 2015. u Portugalu se dogodilo nekoliko čudnih, u nekim slučajevima potpuno nedokučivih nogometnih transfera. “U Europi postoje lige koje kontroliraju samo tri ili četiri agenta. Oni kontinuirano rade transfere s korumpiranim klupskim predsjednicima. Nogometni sustav sam sebe konzumira iznutra prema van”, rekao je John. Kao odgovor na to, on je nogometnom svijetu objavio rat – i već je imao nekog uspjeha.

Na bazi dokumenata iz Football Leaksa koji su već bili objavljeni, FIFA je protiv nekih klubova inicirala istrage. Poznati nizozemski tim FC Twente iz Enschedea, primjerice, dobio je u prosincu 2015. zabranu međunarodnih nastupa zbog raznih kršenja propisa.

FIFA je kaznila nekoliko klubova zbog tajnovitih investicija. Tri člana Europskog parlamenta citirali su Football Leaks, tražeći od Europske komisije da inicira neovisnu istragu transfera Garetha Balea, tada najvećeg svjetskog nogometnog transfera. U dogovoru između Tottehnama i Real Madrida teškom 101 milijun eura, kao garanti se pojavljuju više španjolskih banaka – iste one banke koje se tijekom financijske krize moralo sanirati uz pomoć 40 milijardi eura novca poreznih obveznika. Za Johna to nije bilo dovoljno.

Rođen u Portugalu, on je pametan mladi čovjek koji govori pet jezika i uči još dva, uključujući ruski. John je također i bonvivan koji noćima voli partijati uz pomoć velikih količina piva, dok goste zabavlja svojim zaraznim smijehom. On voli svoju slobodu, često putuje i rijetko ostaje duže na jednom mjestu. To je jedan od razloga zašto je za ovaj projekt odlučio koristiti alias: John nije njegovo pravo ime. S Football Leaksom kreirao je platformu bez presedana: internetsku bazu podataka s brojnim tajnama i opakim pokvarenim dogovorima koji su u svjetskom nogometu napravljeni u multimilijunskim poslovima u eurima. I nisu se samo znatiželjni navijači zainteresirali za ta otkrića, nego i policijski istražitelji, državni odvjetnici i porezni dužnosnici. John vrlo dobro zna da si je otkrivanjem takvih informacija stvorio mnogo neprijatelja.

Sada sjedi u sjedištu Spiegela u Hamburgu. Traperice su mu pune rupa, cipele prljave, ali nije ga briga. Također mu nije važno što mu je kava previše vruća, ispija je prije no što ju je uopće ijednom odložio na stol. Sjedi ispred računala s dvama ekranima i na stolu ispred sebe ima dodatni laptop. Kako bi pretraživao Leaks, oslanja se na specijalni softver koji koriste i kriminalistički istražitelji i porezni inspektori. John trenutno pokušava otkriti tko je stvarni vlasnik, tzv. beneficiar owner jedne malteške off-shore tvrtke. Dokumenti lete preko ekrana, njegovo koljeno poskakuje, a zjenice mu idu gore-dolje, gore-dolje. Više nije svjestan onoga što se oko njega događa – sve što vidi su imena, brojke i adrese u podacima s ekrana.

“John?”

Ali John ne sluša. Sobu u kojoj on trenutačno lovi korupciju u međunarodnom nogometu namjestio je Spiegel specijalno za realizaciju projekta Football Leaks. Radi se o tzv. “sigurnoj sobi«, uređenoj tako da zaštiti podatke od mogućih hakera. U uredu je šest radnih prostora, svaki opremljen kompjuterom koji nije povezan na internet i serverima opremljenim višestrukom zaštitom. Moguća je samo enkriptirana komunikacija. Uredski prozori tijekom posljednjih nekoliko mjeseci prekriveni su posebnom zaštitom od pogleda. Samo je osam ljudi u tu prostoriju imalo pristup. Mjere sigurnosne predostrožnosti najvažnije su jer ljudi koje John razotkriva su ona vrsta osoba koje zbog njihova novca nitko ne može zaustaviti.

U podacima se mogu pronaći veze prema kazahstanskoj, turskoj i ruskoj mafiji, kao i prema tiranima u afričkim državama. Osim što zarađuju u nogometnom biznisu, čine sve što mogu kako bi svoja imena držali izvan dosega medija.

Jedan takav primjer je vodstvo Doyena, tvrtke za međunarodni sportski marketing. Tvrtka zarađuje od naknada od transfera i komercijalnih prava igrača. Prošle godine Doyen se našao među prvim metama Football Leaksa. Ta internetska platforma objavila je nekoliko ekskluzivnih ugovora i tajne klauzule iz srca te tvrtke sa sjedištem u Londonu.

Podaci iz Football Leaksa također sadržavaju dokumente koji detaljno otkrivaju kako neki insajderi iz inače tajnovite nogometne industrije traže načine da se bore s uljezima poput Johna. Samo nekoliko dana prije nego što je Football Leaks objavio prve dokumente, Doyen je lisabonskoj policiji podnio kaznenu prijavu. Ali tvrtka tu se nije zaustavila. Angažirala je četiri tvrtke da love one koji stoje iza Football Leaksa, uključujući IT eskperte, svjetski priznate odvjetničke tvrtke i uporne privatne detektive koji su, dok tragaju za svojim metama, zaista tvrdoglavi profesionalci.

Jedan od tih kriznih menadžera, primjerice, postao je slavan tijekom 90-ih jer je bio čelni čovjek tvrtke u vlasništvu kontroverznog ruskog oligarha. Jedan od tih privatnih detektiva je bivši elitni vojnik koji je diplomirao na Kraljevskoj vojnoj akademiji u Ujedinjenom Kraljevstvu, a služio je kao vojnik u Iraku i Afganistanu. Izvršili su izniman pritisak na adresu koja pruža “web hosting” stranici Football Leaks. Stranica je zbog toga više puta bila zatvorena.

“Ali još smo tu”, rekao je John. Trijumfalno se smije i oči su mu širom otvorene. John je apsolutno uvjeren da čini pravu stvar, što suradnju s njim ne čini uvijek lakom. Ponekad je neuhvatljiv i tvrdoglav, a ekstremno je tajnovit. Iako je Spiegel s njim u kontaktu više od godinu dana, susreo se s njime više desetaka puta u raznim gradovima širom Europe i razgovarao s njim osobno ili telefonski stotinama sati, još nije jasno ima li John financijsku pozadinsku podršku za taj projekt. On tek kaže da je Football Leaks produkt timskog rada. Na dodatna pitanja odgovara samo s mangupskim osmijehom, ako uopće i odgovori. U podacima postoji nekoliko naznaka koje indiciraju da Football Leaks zapravo ne pripada ekskluzivno njemu. Ali dokumenti jasnu potvrđuju zašto John više voli govoriti o podacima, nego o sebi.

Zato također postoji i druga strana Football Leaksa. Na koncu, to nije herojska priča. Počela je 3. listopada 2015., svega pet dana nakon što je projekt prvi put postao dostupan na internetu. Toga dana Nelio Lucas, mladi, pametni i moralno fleksibilni portugalski menadžer iz tvrtke Doyen koja se bavi nogometnim marketingom, primio je e-mail. Poslao mu ga je netko tko se zove Artem Lobuzov, iako je to ime moglo biti i pseudonim. Jedino što je bilo jasno je to da je e-mail bio poslan preko Yandexa, ruskog pružatelja internetskih usluga kojeg također koristi Football Leaks.

U poruci Lukasu Lobuzov je opisao dokumente koje je posjedovao: rekao je da su to opasni podaci, neki od njih ilegalni. Njihovo objavljivanje u medijima Doyenu bi moglo zadati smrtni udarac. Lobuzov je napisao: “Sve to i puno više toga može postati dostupno online, a potom i u brojnim europskim tiskanim medijima. Zasigurno ne biste voljeli da se to dogodi, zar ne? Ali možemo razgovarati…” Za nogometnu industriju koja je zapravo prilično malo mjesto na kojem iste grupe ljudi neprestano međusobno posluju, takve prijetnje su poput kriptonita za Supermana: najveća moguća opasnost.

Lucas je istog trenutka bio svjestan s čime su on i Doyen suočeni. Tijekom posljednjih nekoliko godina došao je do razine da je postao velika zvjerka u svijetu nogometa, poslujući sa superzvijezdama poput brazilskog Neymara, španjolskog svjetskog prvaka Xavija i kolumbijskog napadača Radamela Falcaa.

Operativci gladni moći poput Lucasa nisu navikli biti pod pritiskom. Oni žele biti ti koji kontroliraju i drže pod nadzorom svoje tajne i privilegirane informacije. Zato je Lukas napravio ono u čemu je dobar i pokušao se nagoditi s Lobuzovim.

Lobuzov – o kojem Lucas ništa nije znao, ni tko je, ni gdje je živio, ni koje točno dokumente posjeduje – odgovorio mu je 5. listopada. Napisao je da mu na pamet pada dogovor vrijedan između 500.000 i milijun eura i “informacije koje ima će eliminirati”. Lobuzov je predložio da se “ovo može lako riješiti u najvećoj mogućoj tajnosti, po mogućnosti između odvjetnika”.

Ono što se potom dogodilo podsjeća na hollywoodski film “Most špijuna”, u kojem Tom Hanks glumi američkog pregovarača koji mora iskovati komplicirani dogovor s poludjelim predstavnicima Sovjetskog Saveza i Istočne Njemačke. Lobuzov je ovlastio svog odvjetnika Anibala Pinta da nastavi pregovore. Pinto je iz Porta, ali se o njemu ne zna puno više od toga. Nije među najpoznatijim portugalskim odvjetnicima i nikad prije nije sudjelovao u velikim sudskim procesima. Unatoč tom neiskustvu, povjerena mu je pozicija da izravno pregovara s teškašima iz nogometne industrije.

Prvi sastanak između Lucasa, njegova odvjetnika i Pinta izgleda se dogodio 21. listopada na benzinskoj postaji zapadno od Lisabona. Pinto je izgleda odmah ustvrdio da hakera Lobuzova drži pod kontrolom. I doista: od početka pregovora između Lobuzova i Lucasa, Football Leaks nije puna dva tjedna objavio nikakve dodatne dokumente koji su mogli biti ugroziti Doyen.

Kako se čini, Lucas je dao dva prijedloga: ili je mogao Lobuzovu smjesta platiti 300.000 eura u zamjenu za trenutačnu obustavu curenja podataka, ili je Lobuzov mogao promijeniti strane i početi raditi za Doyen. Za agente takvi izvori koji mogu donijeti tako ekskluzivne informacije čisto su zlato. Ako bi doznali kolike su plaće u pojedinim nogometnim klubovima ili cijenu transfera koja se pojedinim igračima unaprijed plaća, to bi bila znatna prednost kada započnu pregovori o ugovorima. Lucas je izgleda rekao Pintu da ponudi Lobuzovu milijun eura da radi za njega i da s njim razgovara o toj ponudi. Prošla su dodatna dva tjedna dok Lucas nije doznao kakvu je odluku Lobuzov donio.

Ali tko je Lobuzov? Radi li zajedno s Johnom? Ili se možda radi o istoj osobi? Je li John haker? I ako je John zapravo Lobuzov, koliko je uvjerljiv kao izvor informacija?

John se nakašljao. Sjedi u Spiegelovoj sigurnoj sobi skoro već pet sati. Guzovi su mu crveni, neprestano trlja oči i izuo je cipele te otkrio veliku rupu na peti jedne od njegovih čarapa. Nije teško zaključiti da se ovaj inače cool online zviždač ne osjeća posve komotno suočen s takvim pitanjima. Prije nego što je odgovorio, nekoliko minuta buljio je u ekran. “Nikada nikoga nismo hakirali i kao što smo uvijek tvrdili, nismo hakeri. Sve što imamo je dobra mreža izvora. Sve te ridikulozne tvrdnje dolaze jedino iz kriminalne organizacije. To je ono što za nas predstavlja Doyen – mafijaška organizacija”. O toj temi ne želi više ništa reći.

Što sad? Za novinare, suradnja sa zviždačima gotovo uvijek ide ruku pod ruku s teškim pitanjima. Jesu li materijali dovoljno relevantni za javnost da se osobni motivi, pozadina i možda čak kriminalne prošlosti izvora mogu previdjeti? Je li sadržaj dokumenata dovoljno značajan da bi mogao potaknuti društvenu debatu? Otkriva li sadržaj podataka probleme koji bi u protivnom ostali skriveni? To nisu laka pitanja.

Ali razvikani zviždači su tijekom proteklih nekoliko godina gotovo uvijek bili kontroverzne osobnosti te su i Edwarda Snowdena i Chelseu Manning SAD denuncirao kao izdajnike. Ali njihova otkrića o američkoj vojsci, obavještajnim službama i njihovom sustavnom špijuniranju potakla su dalekosežne diskusije o tretiranju podataka i zaštiti privatnosti.

Druga dva primjera su Hervé Falciani i Bradley Birkenfeld. S podacima koje su pustili u javnost, ta dva zviždača pridonijeli su kraju bankovnih tajni švicarskih banaka. Dokumenti koje su učinili dostupnim javnosti otkrili su kako su dvije globalno aktivne financijske institucije, UBS i HSBC, pomogle svojim klijentima izbjeći plaćanje poreznih obveza.

Ali ni ta dva zviždača također nemaju besprijekorne prošlosti. Falciani je od banke ukrao dokumente, a izgleda da je prvo pokušao prodati podatke drugim bankama. Birkenfeld je pomogao agentu za nekretnine sakriti oko 200 milijuna dolara od porezne uprave. Obojica su bili osuđeni.

Slučaj Juliana Assangea nudi drugačiji primjer. Osnivač zviždačke platforme WikiLeaks zapravo je kum svih zviždača, ali je otad zapeo u ekvadorskoj ambasadi u Londonu tijekom četiri protekle godine. Švedske su vlasti zbog sumnji da je u toj zemlji počinio silovanje za njim izdale nalog za uhićenje. Bez obzira na to, dokumenti koje je otkrio WikiLeaks nastavljaju inicirati značajne društvene i političke debate, ne samo u posljednjoj američkoj predsjedničkoj predizbornoj kampanji.

Zviždači postaju zviždačima jer su spremni prekršiti granice: nekad su to granice pristojnosti i morala, ponekad se radi o zakonskim ograničenjima. Ali se uvijek radi o granicama kojih se zbog straha ostali klone. To je ono što često zviždače pretvara u heroje, unatoč njihovim karakternim manama, iako ih rijetko pretvara u svece. Može se unatoč svemu činiti da je posve jednostavno razumjeti zviždače: oni koji kopaju po đubretu, nužno se zaprljaju.

Spiegel i njegovi partneri odlučili su objaviti priče na bazi materijala Football Leaksa, iako se na koncu nije moglo odrediti tko točno stoji iza tog projekta. Podaci su iznimno relevantni i pomažu u tome da se otkrije što se događa u nogometnoj industriji koja često funkcionira posve neovisno od moralnih i pravnih stega. Ta je industrija postala paralelno društvo u kojoj je novac u najmanju ruku jednako važan kao i lopta s kojom se utakmica odigrava.

Drugi razlog zašto nastavljamo s objavom materijala je taj da je Lobuzovljev pokušaj ucjene bio neuspješan. Nije primio novac, niti je dobio posao koji mu je inicijalno Lucas ponudio. Kako bilo, nejasno je zašto je to bilo tako. Možda se Lobuzov uplašio ili razišao sa svojim odvjetnikom. Najvjerojatnije objašnjenje je vjerojatno ono koje se također može pronaći u dokumentima Football Leaksa: na sastanku s Pintom, Nelio Lucas bio je pod nadzorom. Lisabonska policija prisluškivala je i snimala sastanak. Bila je to klopka.

Možda je Lobuzov dao petama vjetra zbog opasnosti u kojoj se nalazio. Kako bilo, povukao se iz tih pregovora. A Lucas je reagirao na način svojstven mafijaškim filmovima. “Tehnološki banditu! Ne prijetim ti batinama koje zaslužuješ jer mi nismo banditi. Mi smo karakterni i principijelni ljudi. Tvoja će lekcija biti drugačija, ona koja će te još više zaboljeti!” Lobuzov je smjesta odgovorio: “Zadržite svoj novac, trebat će vam”, napisao je i vjerojatno mislio: za odvjetnike.