Ne događa se često da je u Zagrebu moguće vidjeti istodobno dvije izložbe jednog umjetnika, a da je još živući autor. Slikar Fedor Fischer trenutno ima izložbu „Optimizam sjećanja“ u Galeriji forum i izložbu „Aftermath“ koja se nadovezuje na njegovu veliku izložbu „Collapse“ u HDLU-u 2017., u Galeriji Josip Račić Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti.

Fedor Fischer rođen je 1975. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Zlatka Kesera. Od 2019. je angažiran na ALU kao vanjski predavač iz predmeta crtanje. Radovi mu se nalaze u kolekcijama Okolje Consulting Art Collection u Sloveniji, Erste & Steiermaerkische banka u Hrvatskoj i u fundusu galerije Zuccato u Hrvatskoj. Dobitnik je priznanja na 3. bijenalu slikarstva u Zagrebu. Osim slikarstvom, aktivno se bavi i glazbom.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da imate dvije izložbe u gradu istodobno i što to za vas znači?

Jedna je izložba bila dogovorena dvije godine prije, a druga kasnije. Radi se o galerijama koje su fizički blizu i nisu konkurencija, ali bi bilo besmisleno imati, vremenski tako blizu, dvije samostalne izložbe, pa je jedan od prijedloga bio da izložbe budu na isti dan. Ispalo je odlično jer su izložbe potpuno različite, a izloženi radovi su nastajali istovremeno. Slike izložene u Galeriji Josip Račić su izrazito materične, logičan nastavak mog prijašnjeg ciklusa Collapse, samo sada pod nazivom ‘’Aftermath’’ jer je došlo do nekih promjena, dok je ‘’Optimizam sjećanja’’, izložen u Galeriji Forum više gestualno slikarstvo, na tragu apstraktnog ekspresionizma.

NACIONAL: Zanimljivo je da smo u vašim slikama s izložbe „Collapse“ iz 2017. i na jednom radu vaše partnerice Ivane Jurić, na kojem se nalazi žena s maskom kakvu sad nosimo u doba epidemije, i slupani auto koji evocira slike potresa, vidjeli anticipaciju kataklizmičkih situacija, koje su nas zadesile u 2020., potresa i korone.

Mozak funkcionira tako da sve podatke koje dobije, pohranjuje, ali mi gubimo vezu s tim podacima, tj. ne postoji način njihova pretraživanja. Potisnemo ih, no podaci su ipak na neki način zapisani, a mi ih na podsvjesnoj razini počinjemo spajati i povezivati. Moguće je da ih kroz neku sintezu vraćamo, a da nismo ni svjesni što to točno radimo i koji je naš okidač za to. Nama se čini da je razlog jedan, ali vrijeme nam pokaže da je možda ipak nešto drugo u pitanju. Očito su se stvari tako poklopile da se počelo događati točno ono što smo napravili, moja partnerica kroz kolaž, a ja kroz sliku. Naravno da je to slučajnost. No to govori da smo sigurno radili ono što smo htjeli. Da smo morali raditi ono što tržište diktira ili nam se sugerira, ne bismo to napravili.

NACIONAL: A što se danas mora raditi?

Ne kažem da se nešto određeno mora raditi, ali uvijek postoje nekakvi trendovi koji bi se mogli pratiti.

NACIONAL: Ovo što ste rekli o načinu na koji se elementi sjećanja i događaja slažu u našoj svijesti je slično ideji koja stoji iza naslova vaše izložbe u Galeriji forum, ‘’Optimizam sjećanja’’.

Taj fenomen se zove optimizam pamćenja. Ja sam to nazvao optimizam sjećanja, iako se, zapravo, radi o istom. Optimizam pamćenja je tu da nas zaštiti tako da nam život ima smisla.

NACIONAL: Pamtim samo sretne dane, što bi rekla Gabi Novak.

Da, otprilike. Brže zaboravljamo loše stvari, pa nam se život čini smislenijim. Mislim da to, jednim dijelom, uzrokuje i nostalgiju. Ako prošlost pamtimo samo kao pozitivne događaje, jer je samo to ostalo u svijesti ili je nadjačalo one negativne i loše događaje, onda nam se sadašnjost čini lošijom od prošlosti, drugim riječima, to nas dovodi u stanje nostalgije i mislimo da je prije bilo bolje. Ne koriste nam ni objektivni parametri, pogotovo kada se radi o emocijama. Subjektivni smo. Stvaran nam je naš osjećaj i odnos prema stvarima i događajima.

NACIONAL: Imali ste veliku izložbu „Collapse“ u HDLU-u 2017. i općenito ste dosta prisutni na sceni, može se valjda i reći da ste uspjeli u slikarstvu, barem za hrvatske pojmove. Osjećate li se vi ostvareno ili barem donekle ostvareno u tom smislu, kakve daljnje ambicije imate?

O tome ne razmišljam na takav način. Što više napreduješ, sve si svjesniji koliko je toga još pred tobom, tj. što je još potrebno savladati. Nije da je u nekom određenom trenutku to završen proces.

NACIONAL: A što vam je novo donio rad vanjskog suradnika na ALU, gdje predajete crtanje na prvoj godini? Kako se to uklapa u vaš slikarski rad?

U početku nisam bio siguran vidim li se u tome. Danas mogu reći da sam oduševljen radom sa studentima. Želim pomoći koliko god mogu i prenijeti sve ono što sam naučio kroz godine. Dajem sve od sebe kako bih im odgovorio na njihova pitanja. Kroz primjere i verbalnu komunikaciju pokušavamo doći do toga da onaj praktični dio bude uvjerljiviji.

NACIONAL: Kao pretežno apstraktni slikar, što mislite kako danas kotira apstrakcija u odnosu na doba najveće popularnosti i primata u Jugoslaviji? Što se to u vama prelomilo da je prevladala apstrakcija nakon figuracije?

Apstraktna umjetnost je konstantno prisutna, isto kao i figuracija. Ono što sam shvatio kroz svoj rad je da je moj interes uvijek bio isti, bilo da je riječ o figurativnom ili apstraktnom slikarstvu. Spontano je došlo do tog prijelaza. Zapravo se bavim istim likovnim problemima i nije isključeno da se neću ponovo vratiti figuraciji u nekom obliku.

NACIONAL: Je li teže u apstrakciji izraziti neke teme? Počeli smo razgovor još kada smo hodali prema ovom kafiću, o ratu u Ukrajini. Apstrakcija je više čisto slikarstvo, lišeno političkog i društvenog aspekta.

Nije. Barem ne mislim da je tako. Apstrakcija i figuracija nisu tako udaljene. Svaka je slika spoj figurativnih i apstraktnih formi i elemenata.

NACIONAL: Tko je na vas utjecao od domaćih i inozemnih slikara?

Utjecaji su vrlo različiti. Od baroknih slikara kao što su Velazquez i Rembrandt, do suvremenih slikara, od kojih su neki i mlađi od mene. Zajedničko svima njima je beskompromisno i hrabro slikarstvo. Iz 20. i 21. stoljeća tu su Julian Schnabel, Anselm Kiefer, Gerhard Richter, Cy Twombly, Adrian Ghenie, Hermann Nitsch, Francis Bacon, Yan Pei Ming. Od domaćih bi to bili Ivo Šebalj, Edo Murtić te moji mlađi i stariji kolege.

NACIONAL: Kada ste prvi put pomislili da ćete biti slikar? Što ste mislili kada ste upisivali slikarstvo na ALU, kako ste gledali na slikarsku profesiju, koje ste umjetničke ideale gajili i kakvi ste bili kada ste izašli 2007. s Akademije?

Želio sam biti slikar, tj. slikati. Išao sam za onim što volim. Nisam previše razmišljao o razlozima. Tijekom studija sam se mijenjao i u skladu s tim mijenjao i mišljenje. Okolnosti i neka nova saznanja nam mijenjaju perspektivu, i to je normalno.

NACIONAL: U jednom intervjuu ste rekli da se na svjesnoj razini bavite samo slikarstvom, dok na podsvjesnoj sigurno na vas utječe stanje u društvu. Kakav biljeg su na vas i na vaše slikarstvo ostavile ove dvije pandemijske godine, na kolektivnoj razini obilježene općom tjeskobom?

To ćemo tek vidjeti kakve su posljedice. Sigurno je utjecalo na mnogo razina.

Što god da se dogodi, nekako utječe na nas i u normalnim uvjetima, a kamoli u ovakvim izvanrednim. Ne želim biti doslovan, inspiriran pandemijom tako što ću slikati ljude s maskom, što je sada često slučaj. Međutim, ako takvo stanje potraje, to će biti suvremeni način života, tj. suvremeni prizor i teško ćemo izbjeći maske na slikama. Bilo bi super kada bi se posljedice pandemije mogle svesti samo na nošenje maski.

NACIONAL: Što se može napraviti da položaj i egzistencija slikara u Hrvatskoj budu bolji i lakši? U kojoj je fazi ideja da se umjetnici za izložbe honoriraju s obzirom na to da otkup djela više uopće ne funkcionira, zašto se to stalno spominje, a nikako da se realizira?

Istina je da su javni nastupi u drugim umjetnostima honorirani, ali kada bi se slikare plaćalo za izložbe prividno bi se mislilo da je problem riješen. Honorari bi bili simbolički, a izložbe nisu toliko česte da bi se od tih honorara moglo živjeti. Može se puno napraviti, ali na višem političkom nivou, što je sada nemoguće jer imamo drugih, većih problema, ali jedan od načina je da se stimulira prodaja umjetničkih djela tako da se otpisuje dio poreza, ili nešto slično. Postoje načini koje treba kopirati i primijeniti.

NACIONAL: Član ste i umjetničkog tandema JUFI s vašom partnericom, multimedijalnom umjetnicom Ivanom Jurić. Što to za vas znači, što vam to novo donosi? Kako je biti u vezi s umjetnicom, imate li slične ili različite umjetničke senzibilitete i poglede na umjetnost?

Mi smo različiti, ali gledamo u istom smjeru. Mislim da je to važno, u zadnje vrijeme nismo radili ništa kao JUFI, ali ćemo uskoro opet raditi. Nismo si konkurencija, nego zajednički gradimo sliku.

NACIONAL: Što se promijenilo u životu vas i vaše partnerice od kad ste dobili dijete, uspijevate li jednako živjeti umjetnost?

Sigurno da nam je dijete promijenilo dnevni ritam, ali je to najbolje što nam se dogodilo u životu.