Objavljeno u Nacionalu br. 489, 2005-03-29

Međunarodni bjegunac i bivši svjetski prvak u šahu Bobby Fischer prošlog je tjedna gotovo izručen SAD-u zbog kršenja sankcija protiv Jugoslavije 1992.: u posljednjem trenutku spasili su ga Islanđani, koji su ga sklonili na svom udaljenom otoku

Mala sjevernoatlantska otočna država Island, prkoseći SAD-u, uspjela je spasiti od zatvora po mnogima najvećeg šahista svih vremena, 62-godišnjeg Amerikanca Roberta Jamesa Fischera, poznatog ekscentrika i čudaka, mrzitelja SAD-a i Židova (iako je i sam Židov), kojem je u SAD prijetila dugogodišnja robija ? zbog Jugoslavije. Fischer je od srpnja prošle godine bio u zatvoru u Japanu po zahtjevu SAD-a. Kad je američka vlast doznale da se Fischer ? čije je boravište godinama bilo nepoznato ? lani privremeno našao u Japanu, SAD je zatražio izručenje kako bi mu se sudilo jer je 1992. prekršio sankcija protiv tadašnje SRJ igrajući u toj zemlji meč s francuskim šahistom ruskog podrijetla Borisom Spaskim, pobijedivši kojeg je 1972. postao svjetski prvak u glavnom islandskom gradu Reykjaviku. Island, koji je iz zbog toga Fischeru jako zahvalna, odlučio ga je zaštititi i dao mu državljanstvo.

NAJAVA KATASTROFE Prgavošću i hirovitošću Fischer je još u vrijeme dok je bio na vrhuncu karijere skretao pozornost na sebe KRŠENJE SANKCIJA PROTIV SRJ Fischera je vlada SAD-a upozorila da ne igra meč: on je njihovo pismo pročitao, pljunuo na njega i poderao gaKad je Fischer 1972. pobijedio sovjetskog velemajstora Spaskog, hladni rat bio je na vrhuncu. Pristavši taj meč igrati u Reykjaviku, Fischer je otad za Islanđane pravi heroj. Fischera su slavili u SAD-u jer je taj tada 29-godišnji Amerikanac preuzeo naslov koji su desetljećima držali šahisti iz SSSR-a, nepobjedive šahovske sile. Američke televizije prenosile su meč iz Reykjavika, iako je malo Amerikanaca znalo šahovska pravila. Ali 20 godina poslije, unatoč sankcijama UN-a protiv Jugoslavije, Fischer je odlučio nastupiti u revanšu tog meča protiv Spaskog u Svetom Stefanu u tadašnjoj SRJ.

Fischer je američkim medijima bio zanimljiv samo zato što je razorio sovjetsku nedodirljivost na području koje je sovjetska propaganda proglasila jako važnim. Sovjetski šahisti desetljećima su dominirali igrom, ali i šahovskim forumima, izazivajući svojoj prepotencijom opću antipatiju.

Kad se na turnirima pojavio mladi Amerikanac, stvari su se počele mijenjati. Fischer, rođen 9. ožujka 1943. u Chicagu u obitelji njemačkog fizičara i švicarske medicinske sestre ljevičarskih pogleda. Obitelj se raspala kad su dječaku bile dvije godine. Naučio je igrati šah od starije sestre koja ga je čuvala dok je majka bila na poslu. Fischer je bio povučeno dijete, malo se družio s drugom djecom, posebno nakon što su se preselili u New York, pa je šahu počeo posvećivati sve svoje vrijeme. Cijele dane provodio je za šahovskom pločom. Njegova majka isprva je bila zabrinuta, a potom ga je upisala u šahovski klub u Brooklynu, gdje je pobijedio sve vršnjake, a potom i ostale članove kluba. U parkovima je pobjeđivao dokone umirovljenike. U 13. godini postao je najmlađi pobjednik američkog juniorskog prvenstva, sa 14 najmlađi pobjednik seniorskog, sa 15 najmlađi velemajstor u povijesti.

Napustio je školu u trećem razredu gimnazije, majka se preudala kad je imao 17 godina i ostavila ga, on je počeo živjeti sam, ponašajući se sve više kao čudak. Na međunarodnim turnirima sve je češće pobjeđivao sovjetske igrače. Prgavošću i hirovitošću skretao je pozornost na sebe.

Američki mediji, za koje je šah dotada bio posve nezanimljiv, zainteresirali su se za Fischera kad je u šahovskim forumima počeo osporavati autoritet sovjetskih šahista. Budući da ih je pobjeđivao, dobio je i stanovit autoritet i u šahovskim organizacijama. Sve se to događalo u vrijeme obnove hladnog rata potkraj 60-ih i početkom 70-ih. Tako je šah i u SAD-u postao nešto komercijalnijom djelatnošću. Vrhunac publiciteta Fischer i šah u SAD-u su dobili dok je igrao meč za svjetsko prvenstvo sa Spaskim u Reykjaviku u ljeto 1972., u kojem je trijumfirao.

Nakon toga interes i za Fischera i šah naglo je splasnuo, posebno kad je Fischer uporno postavljao uvjete organizatorima raznih turnira i mečeva i svjetskoj šahovskoj organizaciji FIDE. Jednom je odbio igrati meč tražeći da smanje šahovsku ploču za tri milimetra. Trebao je 1975. braniti titulu, ali je on zbog tih bizarnih zahtjeva to odbio, pa mu je titula svjetskog prvaka oduzeta, te ju je potom ponovno osvojio jedan sovjetski igrač, Anatolij Karpov, što on nikada nije priznao.

Iako nakon toga više nije nastupao on je sebe i dalje smatrao svjetskim šahovskim prvakom. Pao je potpuno u zaborav, što je – čini se – i sam želio, jer je promijenio ime, te prišao nekoj kršćanskoj sekti. Mnogi koji su ga tada poznavali, međutim, tvrdili su da će se on vratiti šahu, jer će ga natjerati njegova taština. Neće mu biti dovoljno da živi od toga što je umirovljeni nepobijeđeni svjetski prvak, govorili su oni, sigurno će željeti da se još jednom okuša u izravnom okršaju sa protivnicima.

Početkom devedesetih godina počeo je slati signale, preko nekih prijatelja, da je spreman vratiti se šahu, te je želio čuti tko će mu ponuditi najbolje financijske i igračke uvjete. Za to se saznalo u srpskim šahovskim i poslovnim krugovima, gdje je on iz vremena kada je i Jugoslavija bila šahovska sila imao dosta prijatelja. U Beogradu je zaključeno da bi organizacija takvog meča bila politički korisna za SR Jugoslaviju. Nakon rata u Sloveniji i Hrvatskoj, u vrijeme kada su počeli srpski pokolji po Bosni i Hercegovini SR Jugoslavija se našla pod međunarodnim sankcijama. Tražili su se razni načini da se te sankcije razbiju, a ovdje se pojavila mogućnost da se to uradi i na šahovskom polju.

Tadašnji srbijanski režim Slobodana Milošević podržao je ideju da Jugoslavija sa zakašnjenjem pokuša organizirati onaj neodigrani revanš meč između Fischera i Spaskog, pa je obim igračima ponuđena ogromna nagrada da na tom meču nastupe, na što su obojica pristali. Novac je formalno osigurao organizator meča, jedna od najmračnijih figura ondašnji Srbije, veliki bankovni mešetar, financijski spekulant, neobrazovani direktor poduzeća “Jugoskandik” Jezdimir “Gazda Jezda” Vasiljević. On se prethodne godine enormno obogatio organiziravši tobožnju banku, koja je funkcionirala po principu “lanca sreće”, čime je on od naivnih Srba, željnih brze zarade na temelju njegovih enormno visokih obećanih kamata, izvukao ogroman novac. On je za ovaj meč ponudio nagradni fond od 4,5 milijuna dolara, što je bilo bezobrazno rasipništvo u vrijeme kada su ljudi u Srbiji masovno zbog sankcija ostajali bez posla i mnogi živjeli na rubu gladi.

Da bi se 20 godina nakon meča u Reykjaviku Fischer opet suočio sa Spaskim srbijanski organizatori su bili spremni Fischeru ispuniti i sve bizarne zahtjeve. On je, na primjer, danima pregovarao s organizatorima o točnom izgledu šahovske ploče i figura, posebno koliko će duga biti njuška konja. Tražio je da ga stalno prati 15 tjelohranitelja. Posebno je od organizatora tražio da zahodi koje će upotrebljavati budu točno određene visine. U to je vrijeme – navodno – dao iz svojih zuba izvaditi sve plombe, jer je sumnjao da su mu potajno u plombe ugradili minijaturne radio-predajnike, koji ono što on razmišlja emitiraju u stožer njegovog protivnika u Moskvu.

Nakon što je Fischer objavio da pristaje na sve uvjete, te da će doći u Sveti Stefan da odigra taj meč američka vlada upozorila je pismom Fischera da to ne radi, jer time krši međunarodne sankcije protiv SR Jugoslavije, te istodobno krši američki zakon. Rečeno mu je da – ako bude igrao taj meč – može biti kažnjen globom od 400.000 dolara i zatvorom. Fischer se na to nije obazirao, te je doputovao u Beograd, gdje je na konferenciji za štampu pročitao to službeno pismo, te je potom pljunuo na njega i pocijepao ga.

Meč je odigran u Svetom Stefanu u kolovozu i rujnu 1992. godine, a Fischer je u tom meču lako pobijedio Spaskog sa 10:5. Ponašao se više nego hirovito. Tražio je da ga se naziva svjetskim prvakom, da novinari o meču pišu kao u meču za svjetsko prvenstvo. Tražio je da se igra po novim pravilima, sa posebnom šahovskom urom, kod koje igraču ne može pasti zastavica, zbog čega se partije igraju za 60 posto dulje. Stalno je imao nove prohtjeve o tome tko smije biti u sali, tko ga smije fotografirati, kako daleko publika smije biti od igrača. U jednom je trenutku zaprijetio da će prekinuti meč ako mu svi novinari osobno ne potpišu izjavu lojalnosti. Potom je zahtijevao da se svi novinari izbace iz sale, te da se zabrani praćenje meča preko monitora. Nije to bilo sve. Zabranio je sekundantima Spaskog Aleksandru Nikitinu i Juriju Balašovu da ulaze u salu gdje se odigrava meč. Potom je zatražio da se Spaskom i njegovim ađutantima zabrani da ručaju i istoj hotelskoj blagovaonici gdje i on jede. Spaski i njegovi ađutanti pristali su i na to. Novinari su se šalili da bi hiroviti Fischer uskoro mogao zabraniti i samom Spaskom da ulazi u dvoranu. Što se Spaskog tiče, on je trpio Fischerove hirove, mada mu nije bio lako. On je bio bolestan čovjek, imao upalu mjehura, pa se tokom sedme partije 27 puta ustajao sa stola i išao piškiti. Šahovski stručnjaci su tvrdili da su u tom meču obojica bivših svjetskih prvaka igrali slabo, da se vidjelo da više nisu igrači kao nekad, a posebno je slabo igrao Spaski. Fischer se na te kritike njegove igre nije obazirao, bilo mu je najvažnije da je tako od Vasiljevića zaradio 3,3 milijuna dolara. Spaski je dobio pola te sume. Vasiljević je već sljedeće godine bankrotirao, a kasnije je završio i u zatvoru.

Zbog toga što mu je prijetilo uhićenje ako se vrati u SAD Fischer je dulje vrijeme ostao u Beogradu. Njegov meč je u američkim i svjetskim medijima izazvao tek manju pozornost, a uskoro je nestalo i svakom zanimanja za samog Fischera. Fischer je kasnije napustio Beograd, te je čini se sljedećih godina živio u Mađarskoj, da bi potom počeo mijenjati mjesto boravka, kako bi ga negdje pozvao neki od prijatelja, koje je stekao u vrijeme svoje šahovske slave. Posebno mu je blizak bio filipinski velemajstor Eugene Torre, koji ga je često pozivao k sebi, pa je mnogo vremena provodio na Filipinima, a i više puta odlazio u Japan, gdje su ga također pozivali tamošnji šahisti. U SAD se više nije vraćao, pa nije niti prisustvovao pogrebima kada su mu umrli majka i sestra.

Za njega se čulo samo rijetko. On je 1996. godine objavio da je smislio novu vrstu šaha, koju je nazvao “Fischerandom”, a kod koje kompjuter prije svakog meča nasumice odredi položaj figura na zadnjem redu, tako da više ne vrijede razna od ranije pripremljena otvaranja, nego je igra sasvim nepredvidiva. On je počeo sve više mrziti svoju domovinu Sjedinjene Države, te je u rijetkim javnim istupima govorio protiv nje. Kada su Sjedinjene Države s drugim članicama NATO-a počele rat protiv SR Jugoslavije zbog Kosova on je stao na jugoslavensku stranu, te je u intervjuu za radio u gradu Bangui Cityju na Filipinima, gdje je tada živio, izjavio: “Amerika to čini jer je sva pod kontrolom Židova.” Kada su islamski teroristi iz “Al Qaede” 11. rujna 2001. godine izvršili teroristički napad na New York i Washington ubivši skoro 3000 ljudi on je na Filipinima ponovno dao intervju i rekao:

“To je divna vijest. Pozdravljam taj napad. Amerikanci i Izraelci već godinama kolju Palestince. Pljačkaju ih i kolju. Nitko se na to ne obazire. Sada se to sve vraća Amerikancima. Želim vidjeti da netko izbriše Sjedinjene Države. Smrt Sjedinjenim Državama! Nadam se samo da je u ovom napadu poginuo što više Židova.”

No, kao što je on mrzio SAD, tako su u američkoj vlasti mrzili Fischera, te su poduzete mjere da ga se uhvati i dovede pred američki sud. Američki agenti počeli su pratiti njegovo kretanje, a mogućnost da ga uhvate pružila im se kada su ustanovili da on sve češće dolazi u Japan, i to stoga što SAD i Japan imaju ugovor o izručivanju, pa Japan automatski izručuje Sjedinjenim Državama svaku osobu koju zbog kršenja zakona traže američke vlasti. U Japan je Fischer dolazio jer je počeo živjeti u nevjenčanom braku s četverostrukom japanskom šahovskom prvakinjom Miyoko Watai. Kada je u proljeće prošle godine ponovno stigao u kratki posjet Japanu Amerikanci su odlučili pokrenuti akciju. Japanske vlasti su obaviještene da mu je pasoš ništavan, te da je protiv njega raspisana potjernica zbog kršenja međunarodnih sankcija protiv Jugoslavije, te je stoga 18. srpnja 2004. godine uhićen na tokijskom aerodromu Narita kada je s tom nevažećom putovnicom želio napustiti Japan. Smješten je u jedan zatvorski centar nedaleko Tokija.

Smjesta su se angažirali njegovi japanski prijatelji koji su ga željeli spasiti od izručenja. Oni su tražili od japanskih vlasti da ga ne izruče, tražili pravni put da seto spriječi. Fischer je najavio da će seodreći američkog državljanstva, te se vjenčati za svoju japansku prijateljicu, te tako dobiti japansko državljanstvo. No, japanske vlasti su njegove prijatelje upozorile da se Fischer može spasiti samo ako se nađe neka zemlja koja bi mu dala pribježište. U prvi tren su se nadali da bi to mogli biti upravo Filipini, gdje je Fischer u posljednje doba živio, te gdje je – navodno – ranije bio dobio dijete. No, filipinska vlada odbila je intervenirati u Fischerovu korist.

Tada je stigla pomoć na koju nitko nije računao. U korist Fischera odlučila je intervenirati islandska vlada, tvrdeći da se ona to čini iz humanitarnih razloga, ali i zato jer želi zaštititi Fischerova ljudska prava, budući da se nikako ne slaže s ovim proganjanjem Fischera samo zbog onoga što je on izjavio. No, islandska vlada je imala i poseban razlog zašto se ona založila za Fischera. Mnogi građani Islanda zahvalni su Fischeru što je on – pristajući 1972. godine da meč sa Spaskim igra na Islandu – izuzetno pridonio svjetskoj afirmaciji otoka, za kojeg je malo tko čuo prije tog meča.

Zato je islandska vlada objavila japanskoj vladi da je ona spremna dati Fischeru azil i stalno boravište. No, japanska vlada je rekla da to nije dovoljan formalni razlog zbog kojeg bi ona mogla prekinuti pravnu akciju protiv Fischera, a isto je odgovorila kada je iz Islanda stigla vijest da mu Island daje privremenu putovnicu za osobu bez državljanstva. Tada je islandska vlada odlučila za Fischera napraviti najviše što može, predložila da mu se dade islandsko državljanstvo, što je islandski parlament u ponedjeljak i izglasao. Islandski predsjednik Olafur Grimsson zakon je smjesta potpisao, pa je on stupio na snagu, a potom je za Fischera izdana nova islandska putovnica. U srijedu je Fischer nakon devet mjeseci pritvora napustio zatvorski centar pokraj Tokija, te se tada po prvi puta susreo s novinarima. Mnogi su bili zgranuti kada su vidjeli kako izgleda, neuredan, u pohabanoj odjeći, duge brade sa baseball kapom. Bili su i zgranuti onim što je rekao:

“Bio sam kidnapiran, jer optužbe protiv mene su bile potpuna besmislica. Moja je američka putovnica bila sasvim ispravna. No, japanski premijer Junichiro Koizumi je mentalni bolesnik, američka sluga, zločinac kao i predsjednik Bush, pa bi obojica trebala završiti na vješalima. Sjedinjene Države kontroliraju Židovi, a Japan gangsteri.”

Ficher je sa aerodroma Narita u četvrtak napustio Japan avionom za danski glavni grad Kopenhagen, gdje je presjeo na avion islandske zračne kompanije za Reykjavik. Na aerodromu su ga dočekali predstavnici islandskih vlasti, koji su ga odveli tamo gdje će od sada stanovati. To je isti onaj apartman u hotelu u Reykjaviku gdje je odsjeo za vrijeme meča sa Spaskim 1972. godine. Islandski funkcionari su ga upozorili da pravna bitka za njega nije još gotova. I Island ima sa Sjedinjenim Državama ugovor o izručenju, a iz Washingtona su javili da oni nisu odustali od želje da Fischera izvedu pred sud i zatvore.