Na redovnoj skupštini 9. ožujka 2020. godine čelnici Dinama objavili su financijsku sliku kluba u 2019. godini. Prošlu godinu u sportskom smislu navijači Dinama pamtit će najviše po povijesnim rezultatima u Europi. Prezimilo se nakon skoro pola stoljeća te je europska avantura za sezonu 2018/19. završila tek časnim ispadanjem protiv portugalske Benfice u osmini finala Europske lige.

Europske avanture u novoj 2019/20. sezoni nastavile su se sredinom ljeta te je Dinamo ušavši u skupine Lige prvaka protiv Atalante, Manchester Citya i Šahtara pokazao da nije ekipa za napucavanje te je osvajanjem pet bodova u skupini i borbom za drugi krug do zadnjeg kola ostavio fantastičan dojam. Još više do izražaja dolazi rezultat jer se u ne tako davna vremena medijski i navijački licitiralo hoće li ‘Plavi’ zabiti gol ili osvojiti bod u grupnoj fazi.

O domaćem prvenstvu ne treba nešto pretjerano govoriti i isticati, kontinuirana dominacija donijela je u 2019. godini novi naslov prvaka (mala mrlja je pulski poraz u finalu kupa protiv Rijeke), a nova titula za sezonu 19/20 kuca na vrata.

Sjajne igre i rezultati generirali su pozitivnu poslovnu 2019. godinu. Tako je u prošloj godini Dinamo ukupno uprihodio 382.435.429,00 kn što je treći najviši klupski prihod u posljednjih četrnaest godina.

Istovremeno, troškovi su iznosili 369.033.387,00 kn što je dovelo do bruto dobiti od 13.402.042,00 kn, odnosno nakon plaćenog poreza na dobit ukupna zarada iznosila je 9.996.219 kuna. Kako su modernizacijom stranica Ministarstva financija dostupni podaci i za polugodišnje izvještaje, vrijedi spomenuti kako je u prvih šest mjeseci 2019. godine Dinamo uprihodio 46.179.495 kuna, a na rashodovnoj strani je 138.858.865 kuna.

U računu prihoda i rashoda za 2019. godinu sažeto to izgleda ovako:

Iako je za svaki hrvatski klub ovakva financijska slika trenutno znanstvena fantastika, u kontekstu Dinama 382 milijuna kuna prihoda (odnosno malo manje od deset milijuna kuna zarade u 2019. godini uzimajući u obzir europske nastupe) nekako se očekivao još jači poslovni rezultat. Prihodi u tom kontekstu zaista nisu sporni, ali Dinamo paralelno previše troši.

Unutar stavke prihoda u odnosu na protekle godine najviše do izražaja dolaze dvije stavke. Pad prihoda od prodaje igrača na 93 milijuna kuna (Šunjić u Birmingham City za osam milijuna eura, Rrahmani u Veronu za 2,1 milijun eura, Majstorović 400 tisuća u Osijek, fond solidarnosti Kovačić u Chelsea 900 tisuća eura) i rast prihoda od nastupa u Europi gdje je ostvareno vrhunskih 220 milijuna kuna.

Obje stavke su komplementarne jer sa smanjenom prodajom i zadržavanjem momčadi ušlo se u priliku ostvarivanja ozbiljnijeg europskog nastupa što je donijelo višestruke koristi: navijači su gledali konkurentniji Dinamo te se pokazalo da nije samo rasprodaja jedina šansa za ozbiljan novac, a s druge strane igrači su na tržištu bili puno vidljiviji kroz europske rezultate te će njihovi nastupi tek biti kapitalizirani kroz buduće transfere (Dani Olmo je pokazatelj toga, ali rezultati tog transfera bit će vidljivi tek za godinu dana).

Na godišnjoj skupštini kluba predsjednica uprave Vlatka Peras objavila je podatke o rastu prihoda u kojima je Dinamo godinama kronično bio katastrofalan. Prihod od prodaje roba čini 2,6 %, prihod od ulaznica 5,4 %, a prihod od TV prava 0,8 % što zbirno iznosi 9% ukupnih prihoda te je značajan pomak u odnosu na 2018. godinu kad su u ukupnoj strukturi ti iznosi činili oko tri posto. Kako je u proljeće 2019. godine otvoren fan shop na Trgu bana Jelačića, poslovanje je preuzela tvrtka Dinamo Trade d.o.o. u vlasništvu NK Dinama te će se krajem lipnja saznati koliko je i kroz ovaj segment Dinamo unaprijedio poslovanje.

Troškovna strana računa prihoda i rashoda izgleda dosta nategnuto. Dinamo previše troši. Iz računa prihoda i rashoda vidimo da se na igrače troši 192 milijuna kuna (napomena: ovaj iznos je vjerojatno nešto manji, jer se troškovi igrača nalaze pod stavkom “intelektualne usluge”, unutar koje su i troškovi drugih usluga – npr. odvjetnici, revizori itd.).

Troškovi igrača kreću se između dvadeset i dvadeset i pet milijuna eura što je za hrvatske prilike previše. Transferna politika kluba u 2019. godini dosta je „kiksala” prilikom ulaznih transfera. Doveden je Komnen Andrić iz zaprešićkog Intera za milijun eura, godinu dana kasnije vraćen je na posudbu u Zaprešić. Ivo Pinto je stigao na ljeto bez odštete, ali s jakim ugovorom – poslan je na posudbu u Portugal. François Moubandje doveden iz francuskog Toulousea skoro da na jesen nije igrao, a koliko mu Nenad Bjelica vjeruje pokazala je utakmica u Gradskom vrtu gdje je na lijevog beka gurnuo Emira Dilavera.

Posebna priča je transfer Iyayi Believe Atiemwena iz Gorice. Trener Dinama javno se usprotivio plaćanju skoro 3 milijuna eura za igrača kojeg ne želi. Čim je potpisao javila se mogućnost odlaska na Bliski istok kod Zorana Mamića. Danas je ‘Beli’ na posudbi u Lokomotivi gdje je više na klupi nego u igri.

Postoji li obrazac gdje se dovode igrači i ‘napucavaju’ im se ugovori te je li novac curi van na ovakav način vrijedi se svakako priupitati.

Pozitivna poslovna godina rezultirala je i pomacima u bilanci.

U Bilanci je imovina s 279 milijuna kuna ‘pala’ na 242 milijuna, međutim to se karakterizira kao pozitivan pomak u odnosu na lanjsku godinu jer rezultat toga je bolja naplata prilikom transfera u stavci „potraživanja od kupaca” koja se svela s prošlogodišnjih 128 na 81 milijun kuna za 2019. godinu.

U kontekstu trenutne likvidnosti Dinamo je izrazito slab bio na kraju godine sa svega 2 milijuna kuna na računu te je transfer Dani Olma uz poznatu njemačku pedantnost u plaćanju sigurno popravio tanko stanje na maksimirskom žiroračunu.

S druge strane, u pasivi se Dinamo potpuno preporodio. Smanjene su ukupne obveze za skoro 50 milijuna kuna te je povećan udio vlastitih izvora na 30 posto što je sjajan pomak u odnosu na ne tako davnu 2017. godinu kad je gubitak bio iznad visine kapitala. Tih 30 posto je dobar znak da se smjer poslovanja promijenio no i dalje 70 posto poslovanja Dinamo financira iz tuđih izvora te bi tendencije zadnje dvije godine nužno trebalo zadržati kako se ne bi ponovila 2017. kad su u Dinamu ‘trknuli’ kantu s mlijekom i prolili sve što su ‘pomuzli’.

Jedino što ostaje upitno jest zašto Dinamo i dalje sporo vraća malteški kredit? U 2018. godini ga je više nego prepolovio te se očekivalo da će u 2019. godini biti potpuno podmiren, ali do toga nije došlo, a klub se u domaćim bankama ponovno zadužio za još 20 milijuna kuna.

U Dinamu se često znaju pohvaliti da oni više uplaćuju u proračun nego što iz njega dobivaju. Zagrebački porezni obveznici plaćaju Dinamu režije da bi igrali na Maksimiru i daju mu nešto za omladinsku školu iz koje on kapitalizira i prodaje igrače. Tako su za 2019. godinu naveli da su vratili državi čak 33 milijuna kuna. Govorimo o privatnom pravnom subjektu u slučaju Dinama. Ako si uspješan, naravno da će se vratiti više u proračun. Što bi tek trebali reći svi oni sportski klubovi (ili poduzetnici ako idemo van okvira sporta) koji od države ne dobiju ni lipe, a milijune uplate u proračun?

Ako ćemo se voditi prema zadnjim dvjema poslovnnim godinama i kapitalu koji Dinamo ima u igračima te visokom europskom koeficijentu s kojim se lakše može doći do grupnih europskih utakmica, u Maksimirskoj 128 je lijepa budućnost – osim ako je ne pokopa trenutna zdravstvena situacija u svijetu.

Zadnjih su mjeseci kroz medije čelni ljudi kluba govorili o nužnosti izgradnje kampa i novog stadiona u Maksimiru. S ovakvim poslovanjem uz donedavne mogućnosti jeftinog zaduženja na financijskom tržištu jedna i druga opcija su ostvarive kao ulaganje za budućnost. Problem je što su u klubu isti ljudi koji su doveli do najveće pljačke u povijesti hrvatskog sporta. Dinamo je i dalje u rukama Zdravka Mamića, a od ljeta prošle godine za ‘pridržat uzde’ vraćen je brat Zoran.

Ostaje bojazan da sav zarađeni novac i ono što slijedi neće ostati u Dinamu već će se ponoviti povijest s istim akterima.

Živi bili pa vidjeli!