Neobična je kombinacija da je netko tko je toliko u apstraktnom mišljenju da je doktorirao filozofiju istodobno i u nečem toliko praktičnom i životnom kao što je vrtlarenje. Upravo to je slučaj s Anom Smokrović, doktoricom filozofije i vlasnicom OPG-a Anino povrće, koja je odlučila svoju ljubav prema spoznajnoj teoriji – epistemologiji – udružiti s praktičnim znanjem o uzgoju i prodaji organske hrane kako bi nas potakla da promislimo o svim dimenzijama onoga što konzumiramo. O tome je, između ostalog, riječ u njezinoj, u izdanju Planetopije, nedavno objavljenoj knjizi „Što jedeš? Mitovi, istine i stvarnost na tanjuru“ koja je proizašla iz njezine doktorske disertacije.

Ana Smokrović rođena je 1985. u Rijeci. Završila je kulturalne studije na Filozofskom fakultetu u Rijeci 2010., magistrirala na Central European University u Budimpešti 2012. i doktorirala filozofiju 2022. na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Doktorirala je na temi filozofije hrane disertacijom u kojoj se bavi razumijevanjem složenosti proizvodnje i konzumacije hrane u suvremenom društvu. Uzgaja i prodaje vlastito povrće uzgojeno po organskim principima te se bavi i edukacijama na temu održivog i organskog uzgoja hrane. Često surađuje s knjižnicama, fakultetima, muzejima, institutima, školama, vrtićima te udrugama. U svom radu spaja teoriju i praksu te je zanimaju promjene na lokalnoj razini zajednice i usvajanje održivih praksi življenja.

Govoreći o tome kako je došlo do toga da se istodobno bavi filozofijom i vrtlarstvom, rekla je da je u jednom periodu studiranja živjela vani, a promjena okoline neminovno nosi promjene u prehrani, okusima i navikama. Počela se tako zanimati za pitanja hrane i nakon što je ušla u tu problematiku shvatila je brutalnost suvremenog, industrijskog načina uzgoja hrane.

„Vratila sam se u Rijeku na doktorat na kojem sam se odlučila baviti filozofijom hrane, no htjela sam uroniti i u praktičnu domenu pa sam tako našla majstoricu organskog uzgoja hrane koja je tad imala preko 90 godina, imala je predivan vrt usred primorskog krša i uzela me za svog šegrta. Tako sam paralelno na doktoratu zapravo učila i teoriju i praksu. Rezultat je moja doktorska disertacija koja se bavi filozofijom hrane te Anino povrće unutar kojeg imam jedan predivan dolac u kojem uzgajam hranu po organskim načelima i prodajem je na našoj riječkoj tržnici, također održavam radionice i predavanja na temu organskog, održivog uzgoja hrane i evo, upravo mi je izašla i knjiga koja se bavi hranom. Filozofija i vrt su isprepleteni u potpunosti, dane provodim radeći na zemlji, čitam, pišem, na placu sam koji je jedan genijalan svijet, ponekad se osjećam kao da sam u epizodi ‘Mućki’. Moj vrt i moje knjige su moji prostori samoće, tišine, vječnog učenja, kompletno su isprepleteni, na kraju krajeva, to je moj život. Filozofija i vrt su mi nepresušan izvor inspiracije, vječno nosim sa sobom rokovnik u koji nešto zapisujem. Uvijek imam nekoliko ideja odjednom, no jedna konkretna mi se već oblikuje u glavi i sad će mi se iskristalizirati preko ljeta kad se zatvorim u svoj vrt. Imam odličnu izdavačku kuću Planetopiju i veselim se novoj avanturi“, rekla je autorica.

Knjiga Ane Smokrović ‘Što jedeš? Mitovi, istine i stvarnost na tanjuru’ proizašla je iz njezine doktorske disertacije, a objavljena je u izdanju Planetopije. FOTO: Sanjin Kaštelan

Ana Smokrović često drži teorijska predavanja i praktične radionice na kojima uči ljude kako vlastitim rukama uzgojiti hranu po organskim principima. Kako je rekla u razgovoru za Nacional, sve više ljudi želi kvalitetnu hranu, ali su i zasićeni ekranima pa žele kvalitetno provoditi vrijeme, okreću se prirodi jer se u prirodi i na zemlji čovjek jednostavno dobro osjeća.

„Vrtlarenje ima terapeutsku dimenziju koja nam je u današnje vrijeme informacijske preopterećenosti svima nasušno potrebna jer su nam sinapse spržene količinom informacija koju naši mozgovi svakodnevno procesuiraju. Svatko tko je zario ruke u zemlju se ‘navukao’ na vrtlarenje jer se čovjek na zemlji doslovno ‘uzemlji’ i otvori mu se jedan potpuno novi svijet. Na radionice dolaze sve generacije, od omladinaca do seniorske ekipe i uvijek se stvori odlična energija koja nas sve kolektivno puni. Jasno, veliki sistemi kao i korporacije imaju najveću moć i odgovornost za promjene, ali smatram da velika moć leži u ljudskim rukama i da kao građani možemo puno toga promijeniti u vlastitoj zajednici u kojoj živimo. Promjene se neće dogoditi preko noći, no naše djelovanje, odluke i akcije kad se zbroje mogu promijeniti svijet na bolje, što nije mala stvar“, rekla je.

Godinama je održavala radionice u njezinu vrtu, a trenutno, ističe, ima dvije suradnje, s riječkom Gradskom knjižnicom ima mali ciklus radionica u kojima će se baviti mogućnostima urbanog vrta jer se hrana može uzgajati i u gradskim i prigradskim sredinama, a ne samo na selu kako je uvriježeno mišljenje.

„Sadit ćemo, sijati i kompostirati usred grada. Također imam lijepu suradnju s ‘Kućom halubajskega zvončara’, ustanovom koja njeguje tradiciju našeg kraja gdje držim jako posjećene mjesečne radionice koje prate sezonske radove u vrtu. Kao filozofkinja koja se bavi znanjem i praksom uzgoja hrane, smatram da je budućnost hrane u malim, održivim i jakim sustavima u neposrednoj blizini koji proizvode kvalitetnu, sezonsku hranu s malim CO2 otiskom te iskreno vjerujem da je budućnost u sintezi vrijednog tradicijskog znanja koje svaki kraj nosi i novih praksi uzgoja hrane koje mogu odgovoriti na klimatsku krizu s kojom se suočavamo, sve u svrhu revitalizacije vrtova i imanja, ali i lokalne zajednice u kojoj živimo te na kraju krajeva, sebe samih“, rekla je ova entuzijastična mlada žena.

‘Htjela sam uroniti i u praktičnu domenu pa sam tako našla majstoricu organskog uzgoja hrane koja je tad imala preko 90 godina, uzela me za šegrta’

Naglasila je da industrija hrane i mediji konstantno stvaraju nove trendove i „in“ namirnice pa tako govorimo o „superhrani“ koja uopće nema jasan normativan okvir, konstantno se neke namirnice i režimi prehrane dižu u nebesa, druge se demoniziraju:

„Ideologija ‘zdrave hrane’ ima snažan konzumeristički aspekt i populariziraju se određene namirnice koje stižu s druge strane svijeta, dok sami ne znamo što nam raste u dvorištu. Tu je čitava industrija suplemenata na kojima ta ista industrija zarađuje sumanuto visoke novčane iznose. Također se potpuno prirodni procesi poput starenja, bora, menopauze ili trudnoće medikaliziraju – svaki je aspekt života danas ubačen u potrošački registar. Trendovi danas oblikuju život – od prehrane do boje pločica u kupaoni. Jasno, nameće se i slika poželjnog tijela koja je također pitanje trenda i tu veliku ulogu imaju društvene mreže koje plasiraju potpuno fiktivna tijela kao normu tijela koja je u realnosti nedostižna, što stvara osjećaj nezadovoljstva, srama, loše slike o sebi i svom tijelu te lošeg odnosa s hranom, o čemu na kraju krajeva svjedoči porast poremećaja u prehrani“, kazala je.

Odgovorila je na pitanje zašto po njezinu mišljenju industrijski uzgojena hrana ugrožava prirodu, klimu i naše zdravlje.

„Industrijski, globalni način uzgoja hrane oslanja se na goleme monokulture, zasijane standardiziranim sjemenom. Te biljke se napucavaju umjetnim mineralnim gnojivom koje ne doprinosi obogaćivanju života tla, dapače, natopljeno nitratima, degradira. Jasno da se te goleme kvadrature jedne kulture tretiraju pesticidima i ostalim agrokemikalijama koje se unose u organizam, ispiru u tlo i podzemne vode te ubijaju čitav prirodni svijet. Pesticidi nisu isprogramirani da potamane samo jednu vrstu nametnika – pesticidi su doslovno varikina koja prži sve. Svake godine svjedočimo o golemim pomorima pčela u Međimurju zbog upotrebe pesticida, bioraznolikost alarmantno pada na globalnoj razini. Tako siromašno tlo traži sve veću količinu sintetičkog gnojiva i agrokemikalija i priča se tako vrti u krug, neodrživa je. Taj način proizvodnje je kratkoročan, što sad uviđamo, uništava zdravlje ljudi i planete, proizvodi lošu i nutritivno siromašnu hranu i profit donosi isključivo poljoprivredno-prehrambenim korporacijama koje proizvode hranu na globalnoj razini“, rekla je.

‘Svatko tko je zario ruke u zemlju se ‘navukao’ na vrtlarenje jer se čovjek na zemlji doslovno ‘uzemlji’ i otvori mu se jedan potpuno novi svijet’, ističe autorica. FOTO: Sanjin Kaštelan

Alternativa takvom industrijskom načinu, smatra Ana Smokrović, jest organski način uzgoja hrane u kojem se ne koristi umjetno mineralno gnojivo, agrokemikalije u vidu pesticida i ne koristi se sjeme manipuliranih gena.

„Taj način uzgoja hrane temelji se na etici i suradnji s prirodom, na održivosti i primjenjiv je na sve kvadrature – od malih primorskih vrtova do ogromnim imanja veličine omanje države kakvi funkcioniraju primjerice u Australiji. I te kako funkcionira i riječ je o jasnom korpusu znanja s jasnom metodologijom, ali se često prezentira u medijskoj sferi kao neka budalaština, igrarija idealista koji ne znaju kako stvari zapravo stoje, što je potpuno pogrešno. Ljudi danas ne znaju što kupuju i kako bi znali kad čitav diskurs o hrani oblikuje industrija koja je biznis i čiji je jedini cilj profit, ne zdravlje ljudi. Reklame odjekuju ‘domaće, hrvatsko’ – ma koje ‘domaće’ kad nam je poljoprivreda kompletno uništena jer naši, domaći proizvođači ne mogu konkurirati niskim cijenama uvoza. ‘Domaće’ je danas jako problematičan koncept pod kojim se uvaljuje sve i svašta. U knjizi govorim i o drugim mitovima koji se danas jako dobro prodaju ljudima koji nažalost nisu svjesni što jedu jer im je znanje o hrani uskraćeno, a povjerenje je kronično izjedeno“, rekla je.

Kako je objasnila, prije su lanci hrane bili puno kraći, hrana se jela sezonski i bila je lokalno uzgojena:

„Hrana se danas globalno proizvodi, a priča o tome da je ovo što jedete ugojila baka Verica u hrvatskom selu je samo topla priča, mit koji prodaje industrijski uzgojenu hranu koja je uvezena s druge strane svijeta. Naime, živimo u civilizacijskom trenutku potpune otuđenosti od procesa proizvodnje hrane – čovjek dođe do zapakiranog proizvoda koji ga čeka na polici supermarketa, nema pojam što jede i od kud je to došlo. Tako veliki lanci proizvodnje i distribucije hrane otvaraju prostor za različite neetičke prakse i muljaže zbog kojih su ljudi opravdano izgubili povjerenje i ne znaju kome da vjeruju i što da jedu. Sumnja je snažno spoznajno oružje, o tome pišem u knjizi jer sumnja vodi u kaos u kojem se svi nalazimo kad govorimo o hrani. Sezonska prehrana u skladu s prirodnim ciklusima se u potpunosti izgubila jer je sve na policama supermarketa dostupno čitavu godinu. Trebali bismo jesti kvalitetno uzgojenu, sezonsku hranu koja se uzgaja lokalno, sa što manjim CO2 otiskom, no realnost ne može biti dalja od toga.“

‘Ideologija ‘zdrave hrane’ ima snažan konzumeristički aspekt i populariziraju se namirnice koje stižu s druge strane svijeta’. FOTO: Sanjin Kaštelan

Kakvom vidi prehranu budućnosti i odnos prema hrani u budućnosti?

„Hrana je goruće pitanje današnjice o čemu se uopće ne govori i u neraskidivoj je vezi s klimatskom krizom u kojoj živimo – poplave, suše, temperaturni ekstremi – sve to utječe na proizvodnju hrane i to osjeti svatko tko radi na zemlji. Civilizacijski smo došli do kraja eksploatacijskog puta – prirodu smo iscrpili do kraja, što znači da smo i sami došli do kraja puta. I zato mislim da je uzgoj vlastite, kvalitetne hrane danas vid nužnosti i otpora prema globalnom, industrijskom načinu hrane, ali i vid regeneracije pojedinca, zajednice i društva. Hrvatska je odavno trebala krenuti u smjeru kvalitetne, održive poljoprivredne politike jer imamo sve preduvjete za to. S obzirom na geografsku lokaciju, sunce, vodu i količinu neobrađene zemlje trebali bismo biti u potpunosti prehrambeno suvereni, no poljoprivreda je uništena i ovisimo o uvozu hrane upitne kvalitete. Uzalud nam lijepe ceste i silni turizam kao jedina nosiva ekonomska grana ako nemamo hrane za sebe, što je jasno pokazala epidemija covida kad se razgovaralo o mogućem zatvaranju granica. Nevjerojatno da je živimo u srcu Mediterana i da istovremeno uvozimo hranu često upitne kvalitete s druge strane svijeta. No ovo je vrijeme promjena i sve više ljudi želi kvalitetnu hranu, želi bolji i pošteniji svijet. Hrana nije roba, već treba imati posebnu vrijednost jer je gradivna jedinica našeg bića. Maštam o krcatim i mirisnim tržnicama punih malih proizvođača vrhunske hrane“, rekla je.

Ističe da je hranu nemoguće promatrati izvan konteksta neoliberalnog kapitalizma u kojem živimo, koji je brutalan sistem:

„Ljudi su kronično umorni i potplaćeni – nemaju dovoljno novca da kupe kvalitetnu hranu niti imaju vremena da uzgoje hranu jer je slobodno vrijeme danas luksuz. Jasno je da goleme strukture, sistemi i korporacije najviše zagađuju svijet i imaju najveću odgovornost, ali unatoč tome mislim da građani imaju moć u svojim rukama i o tome pišem u knjizi. Prvi korak je kritički pristupati hrani, kupovati hranu od lokalnih proizvođača. Zalažem se za urbane vrtove, regeneraciju zaraslih gredica, vrtova, imanja i sela. Jedna od najmoćnijih stvari koje čovjek može učiniti za sebe i svoje jest uzgojiti vlastitu hranu.“