Nakon što je 7. svibnja 1989. godine premijerno prikazan filmski omnibus ‘Kako je propao rokenrol’ u režiji trojice tada mladih redatelja Zorana Peze, Vladimira Slavice i Gorana Gajića, malo je tko unatoč početnoj euforiji i pozitivnim kritikama mogao pomisliti da će se 35 godina kasnije i dalje govoriti o ovoj pomaknutoj filmskoj komediji, a osobito da će netko napisati monografiju na 400 stranica.

Ovih je dana u izdanju izdavačke kuće Popbooks iz Beograda izašla monografija “Daj, babo glavu – sećanja na omnibus Kako je propao rokenrol”, koju je priredila Vladislava Vojnović, dugogodišnja beogradska novinarka, spisateljica i scenaristica koja je tijekom dvije godine rada na monografiji prikupila 250 fotografija o filmu, pronašla tri originalna scenarija za tri priče koje čine ovaj omnibus i razgovarala s 40 protagonista koji su ispričali iskrene, duhovite i na momente dirljive priče vezane uz ovaj film.

Tako su svoja sjećanja na film opisali Srđan Žika Todorović i Branimir Brstina, Anica Dobra i Nebojša Bakočević, Vesna Trivalić i Branko Đurić Đuro, Bogdan Diklić, Ratko Tankosić i Džoni Racković, redatelji Zoran Pezo, Vladimir Slavica i Goran Gajić te scenaristi, producenti, suradnici i članovi ekipe koji su bili s druge strane kamere.

Vladislava Vojnović FOTO: Popbooks

“Kroz četrdeset i jedan tekst u knjizi, sjećanja autora, glumaca i ekipe i sjećanja drugih ljudi na autore, glumce i ekipu koji više nisu s nama, najvažnije mi je bilo da se ne vide moja očekivanja, nego da ljudi što opuštenije i otvorenije govore o onome što njima leži na duši. Zato sam pustila mnoge da odlutaju u digresije koje ljudi govore i o tom filmu, ali i o cjelokupnoj povijesti kinematografije ovih prostora, što je dragocjeno jer malo toga imamo zapisanog, a filmski i izvanfilmski svijet promijenio se do neprepoznatljivosti, tehnički, ljudski i idejno“, rekla je autorica knjige Vladislava Vojnović.

Hrvatski filmski kritičar Željko Luketić objasnio je zbog čega danas taj film ima kultni status i zašto takvih filmova nije bilo nakon njega. ”

“Kultni film najprije definira publika, a ovaj omnibus publika ne samo da ga je u vrijeme prikazivanja prigrlila, nego se taj odnos zadržao i do danas. Jedna od velikih prednosti je ta što je to tipičan ‘generacijski film’, i to redatelja, glumaca i glazbenika. Rijetkost je da takvi filmovi uspiju kao ovaj, ali ga je nažalost obilježilo i to što je ta generacija kasnih osamdesetih tada bila pri vrhuncu kreativnosti i te su se karijere trebale još šire i uspješnije nastaviti. Neke jesu, neke nisu, no ‘Kako je propao rokenrol’ ima i taj pomalo gorak okus ‘prekinute mladosti’, iako je riječ o komediji. Takvih filmova kasnije nije bilo jer trebalo se puno stvari preklopiti da se on dogodi: od produkcijskih uvjeta do društvenog trenutka. Njegov naglasak na subverzivnoj kulturi mladih u tadašnjoj Jugoslaviji koja je putem rocka izrazila bunt, slobodu i svoj individualizam teško će se doista ponoviti jer tako konzistentnu scenu niti jedna od današnjih država nasljednica Jugoslavije nema. One su manje i drugačije, a prostor za subverzivnost uskraćen im je u mainstream medijima”, rekao je.

Do izvora dva putića: Hadži Karić, Bojana i Nindža (Branimir Brstina, Sonja Savić i Žika Todorović) FOTO: Popbooks

Luketić je naglasio vrijednost, važnost i veličinu filma u okvirima hrvatske i jugoslavenske kinematografije.

“Osim te etikete važnog generacijskog filma, on ima zanimljivu fragmentarnu strukturu različitih priča, postupke posuđene iz raznih medija poput videospota i eksperimentalnih filmova, odnosno to je pravi postmoderni pastiš stilova i pristupa. Današnje produkcije posljedica su brojnih iščitavanja skript-doktora, radionica i komisija, pa se takav opušteni pristup može vrlo teško naći, a i proizvesti. Dio kritičara smatra ga i odličnom kritikom tranzicije socijalizma i ranog kapitalizma (‘Nije sve u ljubavi, ima nešto i u lovi’), tako da ćemo teško taj povijesni momentum na takav način opet uhvatiti. Jako je bitna i glazba u filmu i soundtrack koji je postao generacijski simbol, poput Kojina zezanja s ritam-mašinom, što je dovelo do toga da je glazba i dio naracije. Ni takvih glazbenih filmova danas više nemamo”, rekao je.

Do izvora dva putića: Klajina žena i Klaja (Stanislava Pešić i Bata Živojinović) FOTO: Avala film/Popbooks

Kreativna sloboda u tom filmu bila je velika i jedan od redatelja filma Zoran Pezo otkrio je kako je teklo snimanje.

“Film nije imao jedinstvenu misao vodilju, nije nastao iz jedne jezgrovite, jedinstvene ideje koja je bljesnula nad glavama autora i onda samo produžila u realizaciju. Poklopilo se toliko (ne)savršenih rokerskih i komičnih ideja o tome što bi trebalo snimiti i u kojem stilu, da su se te ideje poslagale u nevjerojatan filmski mozaik gdje je kreativni doprinos pojedinaca postao puno više od dotadašnjih pojedinačnih dosega. Od jedne sudbonosne partije karata, do slučajnih i namjernih preslagivanja u hodu, u monografiji je iščitavanjem rašomonskih izjava vrlo zabavno slagati vlastiti pogled na nastanak filma koji Ante Perković u svojoj knjizi ‘Sedma republika’ naziva pravim krajem jednog razdoblja, našoj generaciji i pomalo romantičnog”, rekao je.

Nije sve u ljubavi (ima nešto i u lovi): Barbara (Anica Dobra) FOTO: Avala film/Popbooks

U to je vrijeme, krajem osamdesetih, Pezo je s Gajićem bio poznat po klupskim večerima Vesele televizije i videoradovima, mladi redatelj pred kojim je bila karijera ili kako je Luketić naglasio – pripadnik generacije kasnih osamdesetih koja je tada bila na vrhuncu kreativnosti.

“Zbog vrlo čvrstih prijateljskih i kolegijalnih veza redatelja i njihovih scenarista, scenariji su postali u ovom slučaju ključ svega. Grijalo se stolice i više nego dovoljno, a u tom kreativnom okruženju i konkurentnost je narasla skoro do natjecanja u poboljšavanju svakog predloška omnibusa prema onom drugom. To je stvorilo još nabrijaniju kreativnu atmosferu oko cijelog projekta, a znalo se i na snimanju maksimalno unaprjeđivati radnju. Teksta smo se apsolutno i maksimalno držali, slušajući Brankove mudre riječi da ono što smo već ugradili u scenarije, ne treba gaziti glumačkim inspiracijama na setu, iako ih se može snimiti tu i tamo, pa birati u montaži. Svaka čast Bati Živojinoviću, legendarnom Klaji kojeg nitko na svijetu ne bi bolje utjelovio, ali demantirao bih direktora filma Mišu ‘Hitlera’ koji u monografiji govori da su u prvoj priči brojne Batine pošalice i rime sa snimanja. Sasvim suprotno, izvrsno odigrane, ali i točno od riječi do riječi izgovorene scenarističke su doskočice koje su davno popularnošću ušle u narod, a to je lako provjeriti kad pročitate scenarij filma u zadnjem poglavlju knjige”, rekao je Pezo.

Ne šalji mi pisma: Đuro Veselinović i Slobodan (Branko Đurić i Slobodan Diklić) FOTO: Avala film/Popbooks

O sudjelovanju Koje, Divljana i Gileta rekao je da su bili unaprijed određeni da nastupe u filmu jer su u to doba i Gajić i on ”oštrili” pisaću mašinu na njihovim intervjuima, koncertima, pločama, pa i karijerama u Poletu, a na Veseloj televiziji u Lapu četvrtkom su ih lansirali u rock mainstream iako, naglasio je, to danas mnogi nazivaju novim valom.

“To nije bila kalkulacija, nego prirodni odabir istih autorskih orijentacija”, rekao je Pezo.

Nebojša Krivokuća, beogradski dramaturg, na svom blogu “Prešlicavanje” napisao je o monografiji: ”’Daj, babo, glavu’ je dragocjena knjiga, koju također možete čitati na najmanje tri načina: kao priču koja dokazuje da je za stvaranje filma o kojem će pričati trideset i pet godina kasnije na 400 stranica neophodan sistem, ili ono što smo nekada zvali ’država’; kao priču o jednom od vrhunaca generacije koja je, da se poslužim rečenicom jednog od sugovornika dobila priliku da pokaže tek pet posto svog potencijala, ili kao priče koje zasmijavaju, ali i rastužuju zato što su neke stvari, ipak, propale.“

Vladislava Vojnović na knjizi je radili dvije godine.

Ne šalji mi pisma: Eva Veselinović (Vesna Trivalić) FOTO: Avala film/Popbooks

”Na tekstu knjige radila sam nešto više od pola godine, ostalo vrijeme radili su drugi sve ono što osim slova čini knjigu i sve drugo što je potrebno da knjiga izađe iz tiska. Najteže mi je bilo neke od sudionika u filmu nagovoriti da išta govore, a s onima koji su to rado učinili utvrditi koji stupanj opuštenosti ili osobnog obraćanja meni valja ostaviti, a koji ipak izbaciti. Najteže mi je stupiti u telepatsku vezu sa zamišljenim čitateljem, da mu ugodim, a da ne ispadnem besmisleno pristojna. Najviše su me zabavili opasni momci s kojima mi ne bi bilo svejedno započeti razgovor kad sam bila mlada, a danas su to moji najsjajniji sugovornici – montažer Mustafa Preševa, direktor filma Miša Đorđević, od milja zvani Hitler, alternativni alternativac glumac Džoni Racković, karizmatični inteligentni glumac Nebojša Bakočević, divni i dragi tvorac plakata za film, grafički dizajner i profesor Bojan Hadžihalilović… Kada je Pezo dobio knjigu, napisao mi je da je knjiga ‘cool, ili bolje rečeno hot’, a ja sam odgovorila u rimi ‘Kad se zapne na ho-ruk, tad nastane cool hot book!”, rekla je.

Koja FOTO: Avala film/Popbooks

Luketić je naglasio da je jedna od velikih prednosti filma i to što je to tipičan “generacijski film” redatelja, glumaca i glazbenika. Stoga smo pitali autoricu monografije koliko je monografija važna za generaciju koja je odrasla uz taj film, a koliko će biti zanimljiva novim generacijama koje ga nisu pogledale.

“Reklami i marketingu za ljubav, treba reći da je knjiga veličanstvena, od krucijalnog značaja, kapitalno djelo, dosad neviđenog pristupa, prepuna tajnih, nikad ranije objavljenih podataka, zanijemit ćete kad vidite što je rekao taj i taj i tko je s kim bio u tajnoj ljubavnoj vezi te tko se s kim potukao zbog djevojke… Spuštene lopte na ne-kapitalističkom terenu, knjiga je zanimljiva svima koji vole ‘Kako je propao rokenrol’, svima koji se filmom ozbiljno bave, a i svima kojima je srcu prirastao novi val nastao u zemlji što joj ime ne valja spominjati“, rekla je.”Odmah nakon prvog gledanja u kinu Zvezda 1989. izašao sam iz dvorane i kupio ulaznicu za sljedeću projekciju – zato što od dobacivanja i smijeha publike nisam čuo polovicu dijaloga, te da sam se na nekim mjestima toliko smijao da nisam uspio vidjeti polovicu dosjetki koje se dešavaju u drugom i trećem planu scena, a trebalo bi. Poslije sljedećeg gledanja film je počeo utjecati na moj svakodnevni govor, a onda sam pratio putokaze, želeći da čujem ili vidim sve što se ovim filmom preporučuje, ili ga je – na neki način – inspiriralo”, napisao je Krivokuća prisjetivši se svoje prve projekcija filma pa smo autoricu monografije zamolili da se pokuša prisjetiti kako je doživjela taj jedinstveni filmski omnibus kada ga je prvi put gledala.

Superoperater FOTO: Avala film/Popbooks

“Družila sam se sa scenaristom priče ‘Do izvora dva putića’ Brankom Vukojevićem koji se razumio u mnogo stvari na ovom svijetu, uz pisanje scenarija, eseja i kritika. Tako je 1988. u Brankovu stanu jedno vrijeme stajao onaj Emax koji lik koji tumači Brstina pokušava prodati Klaji Klatku kojeg je glumio Bata Živojinović. I dođem ja jednom kod Branka, zagledam se u spravu, a Branko, preteča hakera, kaže ‘Pritisni tipku C!’. Pritisnem je ja, a Emax će sa zvučnika ‘Vladislava!’. Koliko god puta to pritisnem, on ponavlja moje ime. Onda Branko kaže ‘Pritisni D!’, ja D, a D meni ‘Nosi se!’. Osim što je i danas smiješno, to je tada bilo pravo čudo tehnike i tehnologije.

Plakat za film

Bila sam očarana i sretna što je film snimljen, a nije da nisam osjetila i nešto zavisti jer sam pisala scenarije koje je tad bilo teško ili skoro nemoguće ugurati u produkciju koje je bilo mnogo manje nego danas. Zavist je zapravo mladalački oblik divljenja, ali nije dobro da se čovjek tako divi i kad ostari, pa sam se potrudila da tu svoju manu umlatim u korijenu prigodnim ‘Vladislava, nosi se!”’ rekla je autorica monografije.