Film “Quo vadis Aida” bh. redateljice Jasmile Žbanić, koji tematizira genocid u Srebrenici i koji je imao svjetsku premijeru u Veneciji, proglašen je najboljim stranim dugometražnim filmom na 57. Filmskom festivalu u Antaliji, objavila je agencija Anadolija.

“Quo vadis, Aida” ovogodišnji je bosanskohercegovački kandidat za Oscara, a svjetsku premijeru imao je na Venecijanskom filmskom festivalu, nakon čega je prikazan i na Toronto Film Festivalu.

Film Jasmile Žbanić u subotu je krenuo u redovitu distribuciju premijerom u Memorijalnom centru u Potočarima, koji je u povodu filma pripremio opsežan cjelotjedni program. Premijeru u Potočarima pratile su obitelji ubijenih u genocidu, ali i mladi iz cijele regije. Direktor Memorijalnog centra u Potočarima Emir Suljagić kazao je kako je “izuzetno važno” što su u Potočare došli ljudi iz Srbije i Hrvatske, u Memorijalni centar koji je postao “mjesto sjećanja i mjesto okupljanja”.

Mediji su javili kako je film, koji u Veneciji nije osvojio nagradu ali je doživio jednodušne pohvale kritike, duboko potresao obitelji ubijenih u genocidu, pa su majke koje su izgubile muške članove obitelji u suzama zahvaljivale na umjetnički relevantnoj i dokumentarno vjerodostojnoj rekonstrukciji najvećeg ratnog zločina poslije Drugog svjetskog rata u Europi.

MOSTRA: Svjetska premijera filma Jasmile Žbanić o Srebrenici

Nakon projekcije, u Memorijalnom je centru održana diskusija, na kojoj su sudjelovali redateljica Žbanić, glumac Dinio Bajrović te Emina Sinanović i Almasa Salihović, čija su se sjećanja kao djevojčica iz srpnja 1995. godine našla u filmu.

Sinanović je tada imala pet godina, prenio je avaz.ba dijelove rasprave. “Sjećam se da sam spavala na kamenju, pokrivena dekom, a majka Šuhra me tješila da se ništa neće dogoditi. Kad sam odrasla poredala sam sve slike tih događaja, a ovaj film je dao jasniju sliku o genocidu u Srebrenici”, kazala je Sinanović, koja je danas liječnica.

Almasa Salihović u srpnju 1995. imala je osam godina. Sjeća se da je njezina majka svoje petoro djece iz Srebrenice povela do obližnje baze UN- a Potočarima, noseći karnister vode. U Potočarima je vidjela strahote.

Slađan Tomić iz Pala rekao je da je plakao cijelo vrijeme prikazivanja filma. Smatra da ga treba prikazati na njegovim Palama, Banjoj Luci, Beogradu i drugim gradovima u kojima se još uvijek veličaju zločinci.

“Film se trebao pojaviti odmah nakon genocida u Srebrenici. Potvrdio je sramotu međunarodne zajednice i holandskog bataljuna UN-a iz srpnja jula 1995. godine”, kazao je Kemal Oračević iz Bihaća.

Majke Srebrenice su film pratile u suzama. Nakon premijere, kroz plač su se zahvaljivale Jasmili Žbanić i njenoj filmskoj ekipi.

Fazla Efendić kazala je da je “film dirnuo u njihove rane”, ali da je dobro što je na filmskom platnu prikazana prava istina.

“Majke Srebrenice su velika inspiracija za potvrđivanje istine. U tuzi i bolu nose te događaje, ali nikada nisu ispoljile mržnju. Očekujem pozitivne i negativne kritike o filmu, jer znam da će ih biti s obje strane. Što se tiče nominacije filma za Oscara, to je velika čast svakog redatelja i njegove ekipe. Zadovoljstvo mi je što je prva promocija održana u Memorijalnom centru, mjestu gdje se dešavalo svo zlo u srpnju 1995. godine”, kazala je Žbanić.