Objavljeno u Nacionalu br. 841, 2011-12-27

Željko Senečić snimio je dokumentarni film o Krleži – razgovarao je sa 70 sugovornika, a razotkriva se i Krležina mladost, i njegova karijera, i zagonetan odnos s Titom

“Propao sam četvrti razred iz tri predmeta – latinskog, grčkog i fizike i tada sam doživio svoju moralnu katastrofu i zbog toga sam neizrecivo patio godinu dana. To se dogodilo zbog sukoba s profesorima u gornjogradskoj gimnaziji, pogotovo s profesorom iz latinskog, koji su mi stalno nešto zamjerali: neuredne bilježnice, loše zavezanu kravatu ili nešto treće. Zato sam otišao u senjski konvikt, a kasnije na vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpeštu”, kaže Miroslav Krleža na samom početku dokumentarnog filma “Krleža” redatelja Željka Senečića i scenarista Tomislava Sabljaka, koji će u povodu 30. obljetnice smrti najvećeg hrvatskog pisca biti premijerno prikazan u četvrtak navečer u Movieplexu u zagrebačkom Kaptol centru.

I Senečić i Sabljak su poznavali Krležu, međutim, u filmu nisu evocirali svoja sjećanja na brojne susrete s autorom “Glembajevih” i “Lede” te sjajnog romana “Banket u Blitvi”. Mikrofon su prepustili drugim poznavateljima Krležina djela, od Predraga Matvejevića, Krešimira Nemeca i Georgija Para preko Rade Šerbedžije, pa do Velimira Viskovića i Nadežde Čačinovič. Snimili su oko sedamdeset intervjua, kaže Senečić, što je sveukupno pedeset sati filma, samo transkripta imaju više od petsto stranica, a putovali su u Beograd, Maribor, Osijek. No u filmu je “ostalo” samo 50-ak sugovornika, jer je Senečić film stalno skraćivao, bojeći se da ne bude dosadan. Konačna verzija ima 70 minuta, a kako je rekao, ponudit će ga i Hrvatskoj televiziji, kao seriju u tri dijela, koja će pratiti Krležino djelo od djetinjstva u Agramu do početka rada u Leksikografskom zavodu, u drugom dijelu rad u Zavodu do smrti i u trećem Krleža danas. Film je nastao u produkciji Interfilma, a financirao ga je, tvrdi Senečić, on sam. Zanimljiv je podatak da je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, u kojoj je Krleža bio potpredsjednik, odbila ponudu da bude pokrovitelj filma, iako, po Senečićevu mišljenju, “možda još razmišlja o tom pozivu”. Pitali smo Senečića zašto se na snimanje filma o Krleži odlučio tek sada, kad postoji samo četvero-petero ljudi koji su ga poznavali. Odgovorio je da je ideju o snimanju dokumentarnog filma dobio jednog poslijepodneva u Rokovu perivoju. “Sjedio sam u autu i promatrao Hegedušića i Krležu. Njih su dvojica šetali. Hegedušić je držao kišobran, a Krleža je govorio. Gledao sam taj prizor i pomislio – to bi bio sjajan kadar. Hegedušić i Krleža. Tada sam bio više zainteresiran za slikara Hegedušića nego za pisca Krležu. Otišao sam u Jadran film i za deset minuta sa Sulejmanom Kapićem dogovorio snimanje. No otišao sam na snimanje ‘Gruntovčana’. Kad sam se vratio u Zagreb nakon šest mjeseci, Hegedušić je bio u bolnici, za par dana je umro. Kad danas mislim o tome, znam da mi je slikar Hegedušić bio zanimljiviji od Krleže pisca. Pravo je pitanje zašto nitko osim Sudovića nije snimio dokumentarac sa živim Krležom. Zašto danas nemamo ni jednu minutu snimljenog materijala u kojem Krleža govori o literaturi, kao što je govorio Matvejeviću u mikrofon? Nije istina da je Krleža bio neprijazan s ljudima. Krleža samo nije podnosio glupane. A kako su glupani u većini i glasni, zavladalo je mišljenje o Krleži kao neprijaznom čovjeku.”

“Balkanski ratovi bili su presudni za Krležu ne samo zato što je napustio Ludoviceum u Mađarskoj i odustao od vojne karijere te se odlučio za književnost, nego i zato što su ti ratovi odredili njegov svjetonazor”, izjavio je kritičar i književnik Zdravko Zima, objasnivši važnost Balkanskih ratova u Krležinu životu.

Velik dio filma posvećen je Krležinu odnosu s Josipom Brozom Titom, a o njemu svjedoči i glas Krleže govoreći o jednom od brojnih susreta s predsjednikom tadašnje Jugoslavije. “Nikada nisam nikome govorio o svom odnosu s Titom i o tome se ne može stvarati loša beletristika, ili neka kvazihistorijska literatura, i sve ono što se o tome piše puka je kombinatorika”, rekao je Krleža i zatim ispričao jedan od svojih susreta s Brozom 1939. godine. “Pozvao me Špoljarić, tadašnji lokalni sekretar Prtije, i rekao mi da me Stari čeka u krčmi u Šestinama na putu prema Mikulićima. Bila je pasja vrućina, uzeo sam taksi i zaputio se prema Šestinama. Brbljavi, polupijani, polutrijezni šofer me prepoznao i ispitivao kamo idem po takvoj vrućini, aludirajući da sigurno imam neki rendez-vous. Kad sam stigao, u parku pored krčme vidio sam kako na klupi sjedi čovjek u bijelom panamskom dresu, svilenom, s velikom kravatom. Tada se pred krčmom zaustavlja auto, izlazi mlad čovjek, pregledava vrt, okrene se, sjedne u auto i ode. Vrati se nakon pet minuta, stane, ima ih nekoliko u autu. Tu sam prvi put vidio Tita na djelu. Vadi iz džepa revolver, šaržira ga, stavlja ga pored sebe na klupu i kaže mi: ‘Ja ću u svakom slučaju dati otpor, a ti skoči preko plota i bježi!’ No ubrzo smo vidjeli da je to bilo neko veselo društvo koje je došlo da lumpuje. A mi smo zatim počeli naš razgovor o tome da ne treba kršiti autoritet Partije s potpisom T, bez obzira što to značilo.”

I Predrag Matvejević je govorio o bliskom prijateljstvu Krleže i Tita: “Sačuvana su brojna pisma u kojima Krleža otkriva da je počeo stariti, hodati sa štapom i slabije vidjeti, dakle, stvari koje samo prijatelj prijatelju može napisati, o onome što produbljuje prijateljstvo.” Po Senečićevu mišljenju Matvejević je danas najpozvaniji da govori o toj temi: “Matvejević u filmu podcrtava odnos Krleže i Tita. Smatra da je Tita i Krležu vezivalo pravo i stvarno prijateljstvo. Kod takvog je prijateljstva nevažno tko je prijatelj. Voliš ga. U slučaju te dvojice jedan je bio veliki pisac, a drugi veliki državnik. I zato to prijateljstvo pobuđuje pažnju.”

Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koja je usvojena u Društvu hrvatskih književnika u ožujku 1967. godine, filozof i sveučilišni profesor Žarko Paić nazvao je jednim od najvažnijih događaja 60-ih u bivšoj Jugoslaviji. “Deklaracija je imala posebno značenje za hrvatsku kulturnu politiku. Osim što je inaugurirala hrvatski književni jezik kao jezik kojim se govori u Hrvatskoj unutar Jugoslavije, ona je potaknula i pitanje o samostalnosti, kojoj će hrvatski narod težiti u budućnosti. A Krleža je potpisivanjem te Deklaracije prvi put uskratio lojalnost novom režimu i Titu”, zaključio je Paić.

Film otkriva i odnos Krleže prema ekranizacijama i kazališnim adaptacijama svojih djela. Govoreći o filmovima snimljenima po Krležinim djelima, povjesničar filma Danijel Rafaelić je rekao da je Krleža bio beskrajno zainteresiran za snimanje filma “Put u raj” u režiji Marija Fanellija. “Dolazio je na set i sve ga je zanimalo, a premijera tog filma bila je prijelomna za hrvatsku kinematografiju jer je to bio prvi film snimljen po nekom Krležinom djelu, vrh tadašnje filmske industrije u Hrvatskoj”, rekao je Rafaelić.
“Tko nešto želi saznati o Hrvatskoj od Austro-Ugarske Monarhije do socijalističke Jugoslavije, mora pročitati ‘Zastave’ jer nigdje nije hrvatska sudbina tako naglašena kao tamo. Tamo je gotovo profetski prognozirao sve ono što će se kasnije dogoditi u Hrvatskoj”, rekao je sveučilišni profesor Krešimir Nemec. Krležine “Zastave” sjajno je postavio u ZKM-u Georgij Paro početkom 90-ih, jer mu je Krleža mnogo godina prije smrti predložio da ih režira. Paro je režirao puno ranije, još za Krležina života, na Dubrovačkim ljetnim igrama njegova “Areteja” i “Kolumba”, vrlo zapažene predstave. Govoreći o suradnji s Krležom, Paro u filmu kaže: “To je vaš cirkus, rekao mi je Krleža. Radite…”
Slavko Goldstein prisjetio se pak kako je zahvaljujući Krležinoj intervenciji kod Tita spašeno njegovo izdavačko poduzeće Liber. “Nakon hrvatskog proljeća presušile su sve dotacije, a nakon što sam o tome govorio Krleži, odjednom su se otvorila sva vrata”, rekao je Goldstein i dodao da mu je Bela Krleža kasnije otkrila što se zapravo dogodilo. “Otišli su s Titom na doček Nove godine u Brdo kod Kranja. Tu je bila i Milka Planinc, tadašnja predsjednica Saveza komunista Hrvatske. Kad je došla čestitati Titu, Krleža joj je rekao da nema smisla da uništi jedno malo izdavačko poduzeće. Tito je na to kimnuo glavom. Milka je to zapazila. I nakon toga je sve bilo u redu.”

Jedna od svakako važnijih sekvenci u filmu odnosi se na svjedočenje pisca Danila Kiša, koji je rekao da ga Krleža nije privukao ideologijom nego kao jedinstveni pisac. “U njegovoj rečenici uvijek ima vjetra, njegova zastava uvijek treperi”, izjavio je Kiš i dodao da je Krleža potkraj života bio rezigniran i opsjednut mišlju da ga nitko ne čita i ne poznaje. Zatim je ispričao zanimljivu anegdotu iz hotela Palace. Sjedio je s Krležom za stolom, a pisac mu se žalio na nepopularnost. Za susjednim stolom sjedila je neka mađarska delegacija. “Došli su za naš stol, duboko se naklonili Krleži i rekli mu da su sretni što su imali čast upoznati velikog hrvatskog pisca Miroslava Krležu. Rekao sam mu: ‘Eto, ne možete reći da vas nitko ne poznaje!’ A Krleža, pomalo zbunjen, odgovorio je: ‘Da, znaju oni, ali ne znaju naši!’,” ispričao je Kiš.

Senečić nam je otkrio da je to dio snimljenog intervjua Bore Krivokapića s Kišom u produkciji Beogradske televizije. “O Krleži Kiš je rekao ono što je važno za film o Krleži. Posebno je to važno kad to kaže veliki pisac o velikom piscu. Ako hoćete snimiti iskreno i dobro mišljenje o hrvatskom piscu ili režiseru, svakako trebate potegnuti do Beograda. U mom filmu o Berkoviću srpska glumica Milena Dravić kaže da je njegov ‘Rondo’ remek-djelo. Milena Dravić se nije stidjela reći što misli. Nitko od velikih Berkovićevih prijatelja to nije izgovorio, a nisam baš siguran da su i mislili. Mi u Hrvatskoj o našim velikim ljudima govorimo sa zadrškom. Stideći se. Čak se i pohvale završavaju s ‘ali'”, kaže Senečić.

U Krležinu životu veliku je uloga imala njegova supruga glumica Bela Krleža, koja je s njim prebrodila sve političke kušnje, hapšenja početkom II. svjetskog rata, “vrijeme osamljenosti kad im nitko nije dolazio u goste, osim žbirova”, ali i počasti i pripadanje poslijeratnom kulturnom establišmentu. Matvejević je njihov odnos opisao ovako: “Bela je bila lirska komponenta u Krležinu životu. Bila je prisutna kao inspiracija i može se reći da je to bila njezina najljepša uloga.” Senečić je pak rastanak Krleže i Bele proglasio najuzbudljivijim trenutkom filma. “Nije to moja zasluga nego Krležina. Njegova poezija Beli je najuzbudljivija ljubavna poezija. On piše ženi koja ga ostavlja nakon šezdeset godina zajedničkog života ili, kako je rekao Vaništi, 21.000 dana. Ta bi pisma trebala ući u obveznu lektiru hrvatskih škola. Krleža se ne stidi reći ženi koliko je voli i koliko je treba i koliko mu je teško bez nje. U tim je pismima Krleža – Krleža. S nekoliko riječi rečeno je više osjećaja nego u hiljadama stranica koja se pišu danas”, kaže Senečić.
Kako se zadnjih godina puno govorilo u javnosti o tome da je Krležino djelo zaboravljeno i nedovoljno zastupljeno u školama i kazalištima, neki sugovornici postavili su pitanje je li Krleža doista zaboravljen i koliko današnje generacije prepoznaju u Krleži kritiku našeg vremena. Tako je pisac Zoran Ferić rekao da je Krleža najzastupljeniji pisac u školama, ali da đaci do četvrtog razreda srednje škole, kad počinju učiti o Krleži, nikad nisu čuli za velikog pisca. Redateljica Snježana Banović napomenula je da Krleža danas nije takav autoritet kakav bi trebao biti, a sveučilišni profesor i teatrolog Boris Senker da se u zadnje vrijeme dogodilo nešto neočekivano: pojavile su se čak četiri predstave izvan Zagreba, koje su nastale po Krležinom djelu, što govori o velikom zanimanju za Krležin opus. U Beogradu su nakon punih 40 godina postavljeni “Glembajevi”, a navala publike je bila tolika da je na listu čekanja bilo upisano više od 400 ljudi. Redatelj predstave Jagoš Marković rekao je da su “Glembajevi” komad o tajkunima i da Beograd zna koliko oni bole, jer su “oni osuda ološa, ali i pružena ruka zgaženom građanstvu”.

U filmu nema Stanka Lasića. “Da je Lasić u filmu, film bi bio drukčiji i vjerojatno bolji. Lasić je o Krleži mislio, a ne samo pisao i govorio. Poslao sam Lasiću u Pariz film, a Mirko Galić organizirat će da ga vidi. Moja je želja da istoga dana kad se film bude prikazivao u Kaptol centru film gledaju Lasić i Galić u Parizu. Važno mi je što će reći Lasić jer sam montirajući film razmišljao o tome što bi se Lasiću svidjelo, a što ne bi,” rekao je Senečić.

Glumac Rade Šerbedžija prisjetio se čitanja Krležine oporuke. “Krleža me jednom pitao što da mi ostavi nakon svoje smrti. Odgovorio sam mu: sivi borsalino šešir. Nakon Krležine smrti pozvali su me na čitanje Krležine oporuke i tamo je pod brojem pet pisalo: svoj borsalino šešir ostavljam Radi Šerbedžiji. I Vanessa Redgrave je s tim sivim Krležinim borsalinom u londonskom Globe Theatreu igrala Prospera. Bio sam jako ponosan. Iako možda zvuči patetično, zaista sam te večeri plakao zbog Miroslava Krleže, koji je bio velik čovjek i pisac. Da je pisao na nekom od velikih jezika, bio bi za svoga života jedan od svjetskih pisaca”, poručio je Rade Šerbedžija.