Od šest nominacija za Oscara 1959. godine potvrdivši samo onu za najbolju scenografiju, Zlatnim globusom u kategorijama najboljeg filma, glumice (Marilyn Monroe) i glumca (Jack Lemmon) nagrađena farsična komedija s elementima slapsticka ubrzo je stekla kultni status, da bi je članovi Američkog filmskog instituta naposljetku proglasili najboljom američkom komedijom svih vremena.

Sasvim razumljivo, jer riječ je o virtuozno režiranom, izuzetno dinamičnom, energičnom, pomalo lascivnom i dakako subverzivnom ostvarenju, u kojem je Billy Wilder satiričkom oštricom podboo, izrelativizirao i podsmijehu izložio čitav tadašnji holivudski zvjezdani sustav. Spretno se poigravajući travestijom, spolnim identitetima i žanrovskim odrednicama romantične komedije, redatelj i glasoviti scenarist I. A. L. Diamond urnebesno duhovito i s figom u džepu propituju mačizam i društveno dominantni kult muškosti, dodirujući se tabu-tema slobodne ljubavi i homoseksualnosti. Unatoč ponekoj preforsiranoj sceni i mjestimice samodopadnom nastupu Tonyja Curtisa, koji povremeno kao da pokušava uskočiti u cipele Caryja Granta, riječ je o filmu bez trenutka praznog hoda, koji gledatelje osvaja iskričavim rafalnim dijalozima, slapstick humorom i raspoloženim, primjereno pomaknutim i autoironičnim nastupima glumaca u zacijelo najboljim ulogama njihovih karijera.

Radnja filma prati dva glazbenika koji se, nakon što su ostali bez posla i jedva izbjegli mafijaški pokolj na dan sv. Valentina, prerušeni u žene pridružuju orkestru na Floridi gdje i gangsteri imaju konvenciju. Film “Neki to vole vruće” svoju je premijeru imao 29. ožujka 1959. godine.