Prošle je godine u centru medijske pažnje u Francuskoj bio slučaj Bernarda Preynata, svećenika iz dijeceze Sainte-Foy-lès-Lyon kraj Lyona kojem je suđeno jer je optužen da je osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća seksualno napastovao više od 70 dječaka. Pod sumnjom se našao i kardinal Philippe Barbarin i to zato što je navodno znao za te slučajeve, ali ih je cijelo vrijeme zataškavao. Neposredno pred početak suđenja, u francuskim kinima pojavio se film “Bogu hvala” redatelja Francoisa Ozona koji se temelji na tim događajima, a koji se od četvrtka, 20. veljače, počinje prikazivati u hrvatskim kinima. Film je prvo prikazan na filmskom festivalu u Berlinu, gdje je osvojio Veliku nagradu žirija, što je druga nagrada po važnosti, a nakon niza hvalospjeva nedavno je nominiran u deset kategorija za nagradu Cesar, što je francuski ekvivalent nagradi Oscar. Jednu od nominacija dobio je i 38-godišnji glumac Swann Arlaud i to u kategoriji najboljeg sporednog glumca. U Parizu smo upravo s Arlaudom razgovarali o ovom filmu ekskluzivno za Nacional.

U središtu filma su tri muškarca Alexandre Guérin (Melvil Poupaud), François Debord (Denis Ménochet) i Emmanuel Thomassin (Swann Arlaud), sva trojica manje ili više traumatizirani jer su u djetinjstvu bili žrtve svećenika Bernarda Preynata. Iako su imali obećanje crkvenih dužnosnika da će Preynat biti uklonjen iz župe, oni godinama kasnije shvaćaju da se to nije dogodilo te da je on i dalje okružen djecom. Zato se povezuju kako bi pokrenuli kampanju za uklanjanje Preynata i njegovo suđenje kao i suđenje kardinalu Barbarinu koji je, po njihovu mišljenju, cijelo vrijeme zataškavao cijeli slučaj.

Početak prikazivanja filma u Francuskoj dogodio se pred početak suđenja Bernardu Preynatu i Philippu Barbarinu. Zato su odvjetnici Preynata zatražili od suda da odgodi početak prikazivanja filma u kinima jer su smatrali da će film utjecati na kasniju odluku suda. Međutim, francuski sud odbio je taj zahtjev i film se počeo prikazivati u kinima i to s velikim uspjehom. Arlaud kaže kako se ekipa filma donekle pribojavala sudske odluke, smatrajući kako postoji mogućnost da se sudski zabrani ili odgodi do daljnjega prikazivanje filma:

“Da, pomalo smo strahovali jer smo znali da film kreće u kina neposredno prije suđenja. S druge strane, smatrali smo da će, ako sud zabrani prikazivanje filma, doći do ogromnog skandala, pogotovo u medijima. Javnost bi tada skočila na noge i rekla ‘zar francuski sud štiti svećenike pedofile? To ne može biti istina’. No nikada ne znaš, mislili smo da je moguća zabrana jer u filmu koristimo prava imena kardinala i svećenika”.

Da je svećenik Preynat pedofil otkriveno je 2016. godine tako da je sud u svojoj odluci napisao kako su činjenice iznesene u filmu već objavljivane u medijima pa tako film ne može utjecati na buduću odluku suda. Ujedno, redatelj Francois Ozon izjavio je da je to napad na slobodu izražavanja tako da se film počeo prikazivati kako je bilo i predviđeno. Prije svečane premijere u Parizu film je prikazivan u nekoliko francuskih gradova. Arlaud u vrijeme kada se pripremao za snimanje filma nije upoznao Emmanuela Thomassina, osobu koju glumi, već ga je upoznao tek nakon jedne od pretpremijernih projekcija:

“Emmanuela sam upoznao tek nakon što je snimanje završeno. Prikazan mu je film i nakon te projekcije on mi je prišao i rekao ‘ovo je 99 posto moj život’. Zagrlio me, bilo je vrlo emotivno, ali to je bio veliki kompliment s njegove strane. I ja i moje kolege shvatili smo da svima njima film puno znači u njihovoj borbi za istinu te kako bi bili prepoznati kao žrtve seksualnog nasilja u Crkvi. Film je moćno oružje i dobro je kada ovakav film to dokaže. S obzirom na to da je Crkva pokušala zaustaviti prikazivanje filma, rekao sam samom sebi ‘O, Bože, film može utjecati i na instituciju kao što je Crkva’.”

Reakcije ostale dvojice žrtava seksualnih nasilja na temelju kojih je snimljen film bile su različite. Arlaud tvrdi: “François Debord nije se osjećao ugodno jer su prikazani dijelovi njegova privatnog života, ali je na kraju rekao kako će mu ovaj film pomoći u nastavku borbe. Reakcija Alexandra Guérina bila je prilično dobra, ali na kraju su sva trojica bila sretna s ovim filmom.”

Arlaud dodaje: “Prilikom svake projekcije, ali baš svake, po završetku filma netko iz publike bi rekao kako se to i njemu događalo. Neki ljudi su nam u suzama prilazili i grlili nas. To je bilo vrlo snažno iskustvo.”

Kada je počelo snimanje filma, Arlaud kaže kako nije znao previše o ovom slučaju, tek ono što je čuo iz medija: “Nisam znao mnogo o ovom slučaju prije nego što mi je Francoise Ozon ponudio ulogu u ovom filmu, ali to je u Francuskoj poznat slučaj jer su mediji izvještavali o njemu. Osnovne informacije bile su mi poznate, ali nisam znao detalje. Zato sam, kada sam dobio ulogu, počeo čitati sve o tom slučaju. Bilo mi je teško čitati sve te članke jer su to mračne priče. U jednom trenutku sam prestao, nisam više mogao čitati. Postalo mi je jasno što se događalo u Crkvi. I ja imam sina i mogao sam zamisliti što se događalo svim tim dječacima. Obuzeo me bijes, tuga, razni osjećaji koje sam ispoljio glumeći u ovom filmu. Scenarij je bio jako dobro napisan, mi glumci trebali smo samo izgovarati napisane rečenice, a emocije su izlazile na površinu same od sebe. Snimanje nije bilo teško. Mi volimo svoj posao tako da je snimanje bilo lako.”

Tema filma je iznimno osjetljiva jer je Crkva u Francuskoj iznimno važna institucija. Arlaud tvrdi:

“Crkva je snažna i utjecajna u Francuskoj. Često se kaže kako su u Francuskoj Crkva i politika odvojeni, ali to u stvarnosti nije istina. Crkva je oličenje moći kao što je i politika oličenje moći. Tako gledano, oni su isti. Svaka institucija nastoji se obraniti, čak i ako iza te institucije stoje vrlo loši ljudi. Rezultat toga je ovaj slučaj u kojem su žrtve optužile svećenika za seksualno napastovanje, zbog čega on mora završiti u zatvoru. No to se nije dogodilo. Umjesto toga, dogodile su se dvije stvari. Prvo se dogodilo seksualno napastovanje, zatim se dogodila šutnja. Nitko nije želio poslušati žrtve, nitko nije želio suditi svećeniku. Živimo u svijetu u kojem su moćni ljudi nedodirljivi.”

Ekipa filma, priznaje Arlaud, tijekom snimanja nije bila svjesna važnosti teme niti su mogli predvidjeti reakciju Crkve:

“Nisam baš siguran da smo na snimanju filma shvaćali koliku važnost će ovaj film imati kada dođe u kina. Ono što smo znali jest da je Francoise Ozon iznimno poznati redatelj u Francuskoj i da ga je režirao netko manje poznat, film bi prošao nezapaženo. No ovo je film Francoisa Ozona i znali smo da će to biti nešto posebno. Kao prvo, mi nismo razumjeli reakciju Crkve. Nakon ovog filma, Crkva mora zašutjeti i sakriti se a ne braniti se, kao što su radili. Ne možeš braniti neobranjivo.”

Naime, kada je nakon tri godine konačno počeo sudski proces, 69-godišnji kardinal Philippe Barbarin, nadbiskup u Lyonu, osuđen je uvjetno na šest mjeseci zatvora jer policiji nije prijavio nasilnog svećenika. On je tada ponudio ostavku papi Franji, što je ovaj odbio uz obrazloženje kako treba pričekati završetak cjelokupnog sudskog procesa. Barbarin je 2014. saznao da je svećenik Preynat godinama iskorištavao djecu, ali je rekao da se tada konzultirao s Vatikanom, slijedio njihove instrukcije te da više nije mogao napraviti. I doista, nakon žalbe kardinal Barbarin je krajem siječnja ove godine oslobođen. Međutim, tužitelji su se odmah žalili na ovu odluku tako da će ovaj sudski proces potrajati još neko vrijeme. S druge strane, 74-godišnji svećenik Bernard Preynat na suđenju je priznao kako je tijekom dva desetljeća sustavno seksualno iskorištavao maloljetnike, tvrdeći kako je krajem sedamdesetih godina upozorio svoje nadređene na svoje, kako je rekao, nenormalno ponašanje. “Da me je Crkva ranije uklonila, ranije bih prestao sa svojim ponašanjem”, rekao je Preynat na suđenju. Presuda Preynatu očekuje se u ožujku i prijeti mu kazna zatvora do deset godina.

Komentirajući ovu situaciju, Arlaud nam je rekao: “Sve je to čudno. Vatikan brani instituciju, ali ja to ne razumijem. Što ako se ispostavi da je pedeset posto svećenika seksualno iskorištavalo djecu? Pa postoji li Bog? Možda se boje nečega, nečeg većeg, i zato nastoje prikriti ovaj događaj, odnosno nastoje braniti instituciju. To je tako, uvijek kada naiđete na slučaj poput ovog, čujete kako treba štititi instituciju. I nakon toga se ništa ne događa.”

Što se tiče reakcije francuskih političkih stranaka, kaže kako nitko nije mogao braniti neobranjivo: “Kada se prikaže film poput ovoga, onda nema načina da bilo koja politička stranka kaže ‘zaštitimo Crkvu’ ili ‘ovo je laž’. Zato su svi, nakon projekcije filma, rekli kako o ovoj temi treba razgovarati i kako taj razgovor ne treba biti uperen protiv Crkve, već da joj treba pomoći kako bi se izvukla iz ovakvih problema. Niti jedna politička stranka u Francuskoj nije ni pokušala braniti Crkvu. Čak je i velik broj vjernika nakon odgledanog filma reklo ‘hvala vam, ovaj film je bio potreban kako bi se promijenile neke stvari u Crkvi’. Bio je dobro vidjeti da se ovim filmom vjernici ne osjećaju napadnutima, već misle da se nešto može promijeniti-“

Ipak, Arlaud kaže kako se nakon filma “Bogu hvala” ništa nije promijenilo:

“Međutim, o ovom se priča, činjenice su iznesene, mislim da smo na početku nečega. O ovome i dalje treba govoriti. Kardinal Barbarin je 20 godina šutio i puštao svećenika da radi što želi. Možda bi kardinal Barbarin sada mogao progovoriti o svemu, ne samo zbog prikazanog filma, već i zbog protoka vremena. Ljudi više ne reagiraju na ovakve stvari onako kako su reagirali prije 30 godina.”

Redatelj filma “Bogu hvala” Francois Ozon otvoreni je homoseksualac, ali u Francuskoj nitko nije javno izrekao da se Ozon ovime osvećuje Crkvi zbog odnosa prema homoseksualizmu:

“Teško da je itko mogao pomisliti da je film lažan jer je prije snimanja filma objavljeno jako puno novinskih članaka o ovom slučaju. Možda je homoseksualnost Francoisa Ozona potaknula neke da pomisle kako on mrzi Crkvu. Međutim, ono što je Ozon doista želio bio je film koji nije uperen protiv Crkve. I to je rekao i na susretima nas glumaca sa stvarnim likovima iz filma”.

A ti stvarni likovi odlučili su progovoriti nakon 20, 30 godina, što Arlauda ne čudi:

“Svaka trauma, naročito ona nastala seksualnim napastovanjem, zahtijeva protok godina i godina da bi se nakon toga otvoreno moglo govoriti o tome. Na početku, žrtve osjećaju krivicu, žrtve su klinci koji ne znaju zašto im se to događa. Možda su žrtve trebale odrasti, dobiti djecu i gledajući svoju djecu shvatili su da nisu počinili ništa loše, već su njima radili čudne stvari. Isto je i sa ženama koje su bile silovane”.

Što se njega tiče, Arlaud kaže kako ne vjeruje u Boga, ali nije ni ateist. “Vjerujem u nešto što nije religija”, rekao nam je, na što smo ga pitali je li ovaj film promijenio nešto u njegovim vjerovanjima: “Nisam očekivao ništa drugo od Crkve. Možda se jedino promijenio moj odnos spram mog sina. On i dalje pohađa satove klavira, ali sada sam postao oprezniji jer sam shvatio da je statistički jedan od pet dječaka iskorištavan od svojih profesora u školi ili Crkvi. To je velik postotak, to se događa svugdje oko nas i zato mi se čini da sam postao paranoičan. Ali ja samo brinem za svog sina.”