U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, 9. studenoga, bit će premijera predstave ‘‘Sokol ga nije volio’’ koja se priprema u koprodukciji sa zagrebačkim Dramskim kazalištem Gavella. Po tekstu drame pokojne legende hrvatskog glumišta Fabijana Šovagovića predstavu režira njegov sin Filip Šovagović, a kći Anja Šovagović Despot uz glumačku ulogu ima i dramaturšku. U manjoj ulozi nastupa i Filip. Ovo će biti treća kazališna postavka “Sokola”, a prva nakon 40 godina. U režiji Božidara Violića predstava “Sokol ga nije volio” premijerno je izvedena u 12. ožujka 1982. godine u Gavelli, gdje je 28. rujna 1989. odigrana posljednji, 224. put. Već 19. svibnja 1983., u osječkom HNK predstavu po istom Šovagovićevu tekstu režirao je Joško Juvančić. U veljači 1988., po djelimice izmijenjenom scenariju, Branko Schmidt završio je snimanje istoimenog filma. Glavnu ulogu Šimu i u predstavi i u filmu igrao je Fabijan Šovagović. Njegovu sinu Filipu, koji je u filmu glumio Šimina sina Benoša, to je bila prva filmska uloga.

U predstavi koja se željno iščekuje Šimu će igrati Ivan Ćaćić, prvak Drame osječkog HNK, a njegovu ženu Stažu utjelovit će Sandra Lončarić, njegova kolegica iz istog teatra koja ima status nacionalne prvakinje drame. “Sokol ga nije volio” dramska kronika u dva dijela (osam slika) s pjevanjem i pucanjem – prvi put tiskana 1981. godine, nedvojbeno spada među najznačajnije hrvatske dramske tekstove osamdesetih godina 20. stoljeća, ali je i mnogo više od toga. Ta priča o sudbini slavonske obitelji u okolnostima Drugog svjetskog rata i poratnih godina ima sve elemente antičke tragedije.

Osim što u predstavi igra, Anja Šovagović Despot je i dramaturginja, a Filip Šovagović predstavu je pripremao godinama. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Nacional novinari dobili su dopuštenje prisustvovati jednoj od čitalačkih proba, nakon čega smo sa sestrom i bratom Šovagović razgovarali o motivima za rad na novoj postavi kazališne predstave temeljene na drami njihova oca te o njihovu odrastanju i glumačkom sazrijevanju uz oca, glumačkog velikana. Anja i Filip Šovagović otkrili su i neke do sada nepoznate pojedinosti o ocu Fabijanu, te za objavu Nacionalu ustupili i neke do sada neobjavljene fotografije iz obiteljskog arhiva.

Anja i Filip ispričali su kako je pripremati predstavu koja počiva na legendarnoj ostavštini vlastitog oca i k tome to raditi s bratom, odnosno sestrom. „Kad me Filip pozvao da radim kao dramaturg na tekstu u predstavi koju će režirati, sve je to bilo jako prirodno“, objasnila je Anja. „Otac je to pisao osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tipkao je na stroju. U klasičnoj gimnaziji, nakon reforme školstva, ja sam dobila predmet daktilografiju. Jako dobro sam tipkala, za razliku od njega koji je tipkao s dva kažiprsta pa me on izmaltretirao da prepisujem tekst. Često bi se znalo dogoditi i da ga je on diktirao, a ja sam pisala. Meni je bila ogromna čast što sam to radila i upijala sam taj tekst, te rečenice, kao da sam ih ja napisala. Bio je to osjećaj tajne u koju sam imala privilegiju ući, za koju nisam niti znala da je bila stvarna. Na neki način isti me je osjećaj obuzeo kad mi je Filip rekao da idemo zajedno raditi tu predstavu. Igrala sam u predstavi koja se radila u Gavelli uskočivši umjesto kolegice Ljiljane Bogojević kad je otišla živjeti u Makedoniju. Sjećam se, u jednoj probi znala sam sve napamet jer sam predstavu i gledala sto puta, uz to što sam tipkala i pretipkavala očev tekst. U ovoj predstavi i igram. U ulozi sam bake i znam sve tekstove osim svog, ali naučit ću ga. Nije pretjerano reći da smo blagoslovljeni ljudima koji rade s nama. To su umjetnici iz osječkog HNK i iz Gavelle jer to je koprodukcija. To je fenomenalan ansambl koji pozitivno i zajednički diše da se osjeća da se radi nešto važno. A to je predivno.“

Filip, koji je u nekada u predstavi i filmu igrao Benoša, a sad režira, pojasnio je kako iz te perspektive izgleda suradnja sa sestrom na očevom djelu i što ga je potaklo da odluči “Sokola” nanovo „oživjeti“. „Ideja je stara nekoliko godina, Dražen Ferenčina je inzistirao na tome dugi niz godina, ali prilike su bile, blago rečeno, nepovoljne. Potres, pandemija covid, pa i preuređenje dramskog kazališta Gavella omeli su nas u realizaciji. Ali moram priznati da mi je u proteklih tih pet, šest godina konačno nekako sazrela ideja kako i zašto postaviti “Sokola” na scenu. Ukratko rečeno, to je genijalan komad i to je jedini razlog. Ne mogu reći da sam se u tom periodu baš svaki dan pripremao za realizaciju, ali sadržaj je prilično kompleksan, na sceni je dvadeset i pet lica i trebalo je pronaći i shvatiti razlog supostojanja za svakog od njih. Ne govorim o nekom kontekstu vremena i prostora i značenju toga komada danas, nemam paralelni autorski koncept. Ne vidim također niti neku ciljanu publiku za koju radimo komad, volio bih naravno da to budu mladi ljudi. Shvatio sam neki dan da me isključivo zanima funkcija pojedine rečenica unutar scene. To bi morao biti sav moj posao, to da je i publici i meni i glumcima i stručnjacima i kritici jasno što se događa na sceni. Konačno, ne zamaram se time hoćemo li uspjeti ili nećemo. Anja uvijek seriozno pristupa nekom problem. Tijekom godina skupila je nevjerojatnu količinu dokumentacije vezane za komad, otac je pisao nekoliko verzija, a neki je dan donijela i rukopis drame na probu. To su nevjerojatne dragocjenosti.“

Veza obitelji Šovagović sa zagrebačkim kazalištem Gavella i osječkim HNK je duga i neraskidiva. „Otac je dugo bio član Dramskog kazališta Gavella. Ušli smo u stalni angažman i Filip i ja i zapravo je nekako i meni i bratu ta Gavella bila drugi dom jer smo još kao djeca tamo gledali predstave, sjedili u bifeu i slušali razne priče. Tata je u Osijeku odigrao Kozarčeva “Đuku Begovića”, predstavu koja mu je pomogla da napravi istoimenu monodrama koju je odigrao preko tisuću puta.“ Filip dodaje: „Čini mi se da su Miroslav Čabraja i intendant Ham u nekom trenutku imali paralelnu viziju o tome kako bi trebalo postaviti “Sokola” i to nam je bio dodatni impuls da krenemo s finalizacijom. Radi se o koprodukciji HNK Osijek i Gavelle. Komad je igran u Osijeku i Zagrebu sve zajedno oko tristo puta, a sada ćemo ga zajednički postaviti na scenu. Nevjerojatno zvuči podatak da je na sceni jedna ogromna grupa mladih ljudi koji su netom završili akademiju u Osijeku.“ Nedugo nakon prestanka igranja predstave u Zagrebu i Osijeku te snimanja filma, počeo je rat koji je rastavio državu koju je sastavio prethodni rat kojim se bavi “Sokol”. Djeluje gotovo sudbinski. „U kontekstu bilo kojeg rata imate krvnika i njegovu žrtvu. Ali u istom tom kontekstu uloge se mogu izmijeniti. Potreban je slučaj, promjena ratnih okolnosti i neka manja ili veća vremenska distanca. Savezi se raspadaju, oficiri mijenjaju strane, vojnici mijenjaju uniforme, političari mijenjaju kurs, dojučerašnji neprijatelji potpisuju sporazume o prijateljstvu i ljudi postaju žrtve vlastitih ideja, kaže Filip.

Šovagovići s glumačkim ansamblom osječkog HNK-a. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„U borbi protiv velikih ideja čovjek ne može ništa. Možete postaviti neka pitanja, ali ne možete pronaći odgovore. Pitati dezertera je li heroj ili kukavica neumjesno je.“ Anja ukazuje na antički duh dramskog teksta. „Otac je mnogo pisao… i teorijski i dnevnike, razne tekstove, čak i kritike na druge stvari, na samoga sebe… Često se u njegovim tekstovima nađu razmišljanja o “Kralju Edipu” kao antičkoj drami. Edip je bez krivnje kriv. Tako je u očevu tekstu Šima kriv što je živ. Sve napravi točno. Sve napravi u najboljoj namjeri. Sve napravi iz srca, iz duše. A na kraju se pokaže da je napravio krivo jer mu je sin poginuo. U filmskom scenariju je promijenjen veliki dio drame i Benoš ostane živ. Mi radimo izvornu dramu koja je ima antičku snagu. Edip, kad shvati da je kriv, iskopa sam sebi oči. Kad Šima shvati da je kriv, baci se pod noge konja.“

U vrijeme priča o bezgrešnim superherojima „Sokol“ podsjeća na to da ih zapravo nema, te kako je ponekad mali korak potreban od ljudskosti do nečovještva i koliko je zapravo to bitno. „ Upravo zato to i jest snažna drama“, misli Anja. „Ne volim izraz mali čovjek jer mislim da niti jedan čovjek nije mali. Svaki čovjek je cijeli svijet. Ova drama je jaka zato što su svi u pravu. Ali to istovremeno znači da nitko nije u pravu. Svi rade najbolje što mogu, a onda ih vihori… društveni, ratni, ovakvi, onakvi… tjeraju da se snalaze. Netko se snađe, netko se ne snađe. Netko je uvjerljiviji, netko je manje uvjerljiv. Netko ima više emocija. Čini mi se da je vrijednost ove drame što su svi na raznim stranama, a svi se ćute.“ Filip pak objašnjava: „Meni je otac bio superheroj. Vjerujem da se slično dogodilo mnogim klincima i klinkama. Gledam na ovu dramu kao nastavak te fascinacije njime u djetinjstvu. Jako je bitno spomenuti da je ova drama zapravo dokumentarna činjenica o vremenu u kojem je Fabijan odrastao. Uostalom, pojavljuje se i kao lik u drami. I on i moj stric i moje tete, sva moja familija. Ponekad se osjećam kao da sam u nekoj vremenskoj mašini i eto putujem unazad i tamo susrećem svoje pretke. Kada je počeo Drugi svjetski rat, Fabijan je imao devet godina, kad je završio imao je trinaest. U tim nekim formativnim godinama on je vidio sav taj kaos oko njega i to mu se urezalo u pamćenje. Ako bismo rekonstruirali spisateljski proces, onda bismo shvatili da je ideja sazrijevala jedno tridesetak, ako ne i više godina. To su fascinantni podaci.“

Anja objašnjava: „Imamo puno mladih glumaca u ekipi koji su znatiželjni pa stalno ispituju… Pokušavamo im nekako tu situaciju Drugog svjetskog rata precizno objasniti, a to je teško. U takvim razgovorima sam samu sebe zatekla da pričam kako je bilo za vrijeme rata potpuno zanemarujući činjenicu da se rat u Ukrajini vodi već tri godine i da nam je to takoreći preko puta. Također se zahuktava rat na Bliskom istoku. Danas na svijetu imamo dva ekstremna rata. “Rat je poguba ljudske naravi”, rekao bi Marin Držić, ali očito da je to u ljudskoj naravi. Nemam drugo objašnjenje, nažalost. I na nesreću svih nas.“ Filip tvrdi da je izvan hrvatskog javnog diskursa, da ne zna kako se taj diskurs oblikuje i tko ga konkretno oblikuje. „Ne znam koliko vrijede sva ta mišljenja o svemu i svačemu, ta hiperprodukcija znanja svih o svemu. Volio bih u javnom prostoru čuti nekoga da kaže nije mi jasno, ili ne znam ili ne razumijem.“

Predstava koju pripremaju Šovagovići je i njihova posveta ocu. „Imamo sreću da je naš otac obujmio puno duša koje je dotaknuo svojim životom, svojom umjetnošću i svojom karizmom. Zbog toga imam osjećaj da to nije samo Filipova i moja posveta, nego i kazališta koja rade predstavu i svih ljudi koji u njoj sudjeluju. U tri tjedna osječkih proba ljudi me zaustavljaju na ulici, u hotelu, u dućanu… raspitujući se radimo li zaista “Sokola”. Izgleda kao da svi jedva čekaju gledati predstavu.“ Filip govori da je predstava ujedno i posveta posljednjem slavonskom seljaku. „Moj bratić je jedan od posljednjih ljudi u selu koji ima životinje. U nekoj bliskoj projekciji selo i seljak kakve znamo će nestati i svoje će mjesto prepustiti nekoj većoj korporaciji. Ili će on sam postati korporacija. Sasvim sigurno veliki će pojesti male, volio bih da se varam.“

Filip i Fabijan Šovagović u filmu ‘Sokol ga nije volio’ iz 1988. godine. FOTO: Privatna arhiva

Radnja “Sokola” se dešava u Ladimirevcima, selu u kojem je Fabijan Šovagović rođen. U vremenu u koje je drama smješten bio je dječak koji je odrastao u mladića. Koliko je u tekstu autobiografskih elemenata, koliko je onog doslovno doživljenog? Je li svojoj djeci ikada objasnio zašto je počeo pisati “Sokola”?

„Puno je pisao i svašta je pisao“, priča Anja. „ U kazalištu Relje Bašića Teatar u gostima, u predstavi “Trgovac kišom”, cijelo vrijeme je trebao stajati na sceni i pisati. On je ispisao kompletan dnevnik odigravanja predstave. Tko je dobio aplauz, tko je zeznuo tekst, tko nije dao šlagvort, tko je dobro glumio, a tko nije… Nadam se da ću jednog dana to pripremiti i objaviti jer to svaki glumac treba pročitati. U njegovim spisima pronašla sam da je “Sokola” napisao za mjesec dana. Pisao je puno i o svom djetinjstvu i te slike iz djetinjstva su mu se stalno motale po glavi. Stalno je istraživao, iskopavao… iz neke organske potrebe, s obzirom na to da je vrlo rano ostao bez mame i tate. Odgojio ga je stric koji je Šima u “Sokolu”. Otac je priču napisao upravo iz djetinjih uspomena. Lik Joze, koji igra Anja Đurinović, to je zapravo stari… to je Fabijan. To je dijete između 10 i 12 godina koje u predstavi daje tu dječju, promatračku vizuru.“ Filip dodaje: „Siguran sam da je posrijedi fascinacija stricem koji ga je odgojio nakon što su mu umrli roditelji. U tom periodu kada se drama događa, Fabijan ima devet godina i lik strica je idealiziran do krajnjih granica. Moralan, ispravan, mudar, snalažljiv, jak. To je kao kad napišete ljubavnu pjesmu svojoj ženi, onda joj ne vidite mane, ili ih ne želite vidjeti, ili nije ni mjesto ni vrijeme da sagledate te mane. Mi smo u ovom procesu tražili te neke realne osobine starog Šime kojih možda nema u tekstu, ali jesu u kontekstu.

Na sceni, kao i u filmovima, Fabijan Šovagović je odavao dojam čovjeka s kojim “nema labavo”, čovjeka koji može biti grub do okrutnosti, ali je ujedno vođen nepokolebljivim moralnim načelima od kojih ne odstupa niti po cijenu vlastite propasti. Nije li on zapravo na kraju izrastao u Šimu? „On je Šima, da. Apsolutno je Šima iako je taj lik otac zamislio po stricu koji ga je odgojio. I ja se pokušavam baviti pisanjem i svaki od mojih lica ima nešto od mene. Nemoguće je da nema. Ovo zaista jest na neki način i Šima i naš otac. Ovo što radimo je posveta ocu… Apsolutno jest.“ Filip to objašnjava: „Ne zna se što bi bilo da su mu roditelji ostali živi i kakav je to genetski kod u pitanju, ali siguran sam da se Fabijan dijelom svoga bića formirao i u školi, kasnije na akademiji. Ta ideja o Fabijanovu školovanju je bila dio obećanja koje je brat dao bratu na samrti. Stevan, Šimin brat je konje volio i bio je konjušar i konji su voljeli njega, a Šima je bio govedar i svinjar. Šima se nikad i nije bavio konjima, nije ih poznavao, pa možda tu leži i odgovor na pitanje zašto nije znao kako da Sokola pridobije za sebe.“

Fotografija iz obiteljskog albuma na kojoj je Fabijan Šovagović s djecom Anjom i Filipom. FOTO: Privatna arhiva

Takav roditelj te ne može ne obilježiti, pogotovo kad je riječ o umjetnosti. To Anja potvrđuje: „Da, to je nešto što nosiš sa sobom cijeli život, a nisi siguran nosiš li ispravno i nesiguran si ako neispravno nosiš. Ta dilema stalno postoji – je li sad to dobro ili sad to nije dobro. Imam sreću što sam žensko i što sam užasno tvrdoglava. Od oca sam naslijedila tu nemoguću tvrdoglavost. Zbog toga često nemam dileme jer uporno želim njemu dokazati da sam ja u pravu, kao i on. Filip je u nezahvalnijoj situaciji jer je muško. Oboje imamo to breme, ali nosimo se. Nije ni Filip baš da nije tvrdoglav.“ Filip objašnjava: „Da me netko pita o čemu se radi u predstavi “Sokol ga nije volio”, rekao bih – radi se o pretjeranoj želji roditelja da upravlja sudbinom svoga djeteta. Da je otac poslušao sina, možda bismo dobili ratnog heroja i to živog.“

Na pitanje je li otac bio strog prema njima kao glumcima Anja odgovara: „Uh, da. Radili smo ‘’Višnjik’’ s Paolom Magellijem u Teatru Garaža koji je vodila Željka Udovičić, u koprodukciji s Gavellom. Igrala sam Ljubov Andrejevnu, a Filip je igrao Lopahina. Mislili smo da smo napravili najbolje uloge ikada. Otac je došao na premijeru i rekao: “ Filipa ništa ne razumijem, a tebe previše razumijem. Hajde ti malo lošije govori, a neka on malo bolje”. Ali zapravo ne mogu reći da je bio strog. Bio je točan, istinit. Fakat sam dikcijski preuredna, a Filip fakat nije…“ Filip tvrdi da se očeve strogosti više ne sjeća: „Prošao sam različite oblike glumačke pedagogije i od svakog ponešto naučio.“

Zanimalo nas je i koje su bile prve kazališne uloge Anje i Filipa i je li njihov otac imamo veze s tim. „Zlatko Vitez vidio me na jednoj predstavi gimnazijske dramske grupe kao 17-godišnjakinju“, prisjetila se Anja. „Radili smo dosta antičkih predstava. Mislim da je taj put bila “Ifigenija”. Zlatko me pozvao da igram u Shakespeareovoj “Oluji” koju su pripremali njegovi Histrioni. Trebala sam igrati Mirandu, Prosperovu kćer, a stari je trebao igrati Prospera. Bilo mi je kao da me je netko pozvao na Broadway jer sam obožavala Histrione, gdje sam kasnije i započela profesionalnu glumačku karijeru, gledala sam sve njihove predstave. Nisam mogla vjerovati da je to istina kad sam pozvana igrati s njima. Međutim, tata je bio oštro protiv. Rekao je da to ne dolazi u obzir, da on neće igrati ako budem igrala ja. Zlatko mu je rekao neka razmisli. Razmišljao je nekoliko dana, ali je i dalje ostao pri svome. Zlatko je rekao: “Dobro, onda ću ja igrati Prospera.” Na to je stari odgovorio: “Ma, ne dolazi u obzir. Onda ću ipak ja igrati.” Glumačka taština je prevagnula jer Prospero je ipak Prospero. To mi je bila najveća životna škola.“ Filipova prva kazališna uloga također je bila u srednjoj školi, ali bez sudjelovanja oca: „Mi smo u školi radili “Ćelavu pjevačicu”. Mislim da sam bio u drugom srednje, igrao sam Vatrogasca“.

Paralelno s probama “Sokola” i Anja i Filip imaju mnoge druge kazališne obveze. Anja igra Tere u predstavi “Tere i Luce”, a partnerica joj je Nataša Janjić Majdančić. Dva dana nakon našeg razgovora imala je nastup u Rijeci. „Gostujemo po cijeloj Hrvatskoj. To je predstava u produkciji kazališta Planet Art Marka Torjanca. Od prošle godine smo tu predstavu toliko puta odigrali da mi je zapravo igranje te predstave gušt i odmor, što je sjajno jer ionako ne mogu na godišnji. Jedva čekam da igram tu predstavu. Sljedećeg mjeseca u zagrebačkoj Scenoteci, bivšoj Vidri, odigrat ćemo je pedeseti put.“ Večer prije našeg razgovora Filip je također imao nastup: „U Gavelli sam igrao u komadu “Moji tužni monstrumi” Mate Matišića u režiji Vite Taufera.“

Oboje su od oca naslijedili i nadarenost za glazbu. Anja je nekada pjevala i na festivalima. „Prvi festival na kojem sam trebala nastupiti bio je Splitski festival. Neno Belan i ja smo imali duet. Pjesma se zove “Ljubav postoji zbog nas”. Odradili smo generalnu probu i sutradan je počeo rat u Sloveniji pa festival nije održan. Kasnije sam nastupala na nekoliko različitih festivala , ali nikada na Splitskom. Snimila sam i jednu ploču sa starim slavonskim pjesmama koju sam radila s Alenom Bjelinskim, Pikom Stančićem i Matom Matišićem čiji je sin Šimun autor glazbe za “Sokola” kojeg sad radimo.“ Filip ima glumački bend.“Mi ćemo ove zime svirati u KUC-u Travno. Radi se o projektu Kadar sekvenca. Jako se veselim.“

Kad je nas je napustio, 1. siječnja 2001. godine, tri dana prije 69. rođendana, Fabijan Šovagović imao je iza sebe 44 godine glumačke povijesti. Uz mnogobrojne kazališne predstave, odigrao je gotovo 90 uloga u filmovima i TV serijama. Za života dobio je brojne glumačke nagrade. Od 2001. godine Festival glumca njegovim imenom nazvao je svoju nagradu za najboljega glumca/glumicu. Od 2007. godine u rodnim mu Ladimirevcima održava se Memorijal Fabijana Šovagovića (od 2011. pod imenom “Šovini dani”), manifestacija posvećena životu i djelu ovog velikana hrvatskoga glumišta. Iste godine postavljen mu je u središtu Ladimirevaca spomenik, djelo akademskoga kipara Stipe Sikirice, a 2010. godine postavljena mu je spomen-ploča u Zagrebu, na pročelju kuće u Mesničkoj 14, gdje je živio od 1967. do smrti.