U hrvatska kina 11. siječnja dolazi film “Osmi povjerenik” nastao prema istoimenoj knjizi Renata Baretića i u režiji Ivana Salaja. Film prati ambicioznog političara Sinišu Mesjaka koji se pred izbore nađe u središtu namještenog skandala, nakon čega ga vlada šalje na Trećić, najudaljeniji naseljeni otok. Kao povjereniku vlade, njegov je zadatak organizirati jedinicu lokalne uprave, u čemu prethodnih sedmero povjerenika nije uspjelo. Jednog od njih, sedmog povjerenika, genijalnog matematičara i fizičara koji je ostao na otoku igra Filip Šovagović.

Filip Šovagović, kazališni i filmski glumac i redatelj te dramatičar, rođen je u Zagrebu 13. rujna 1966. Glumio je u mnogim filmovima i serijama, među ostalima u filmu “Ničija zemlja” Danisa Tanovića iz 2001. koji je dobio Oscara, a dobitnik je triju Zlatnih arena, za uloge u filmovima “Isprani” 1995., “Transatlantik” 1998. i “Polagana predaja” 2001. Studirao je glumu te filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Autor je drama “Zvonimir Zajc”, “Cigla”, “Ptičice”, “Festivali”, “Jazz”, “Ilijada u svemiru 2001”, “Tesla anonimus”, “Zona Snova” te romana “Život je gluh” u izdanju Durieuxa. Predstave prema njegovim tekstovima gostovale su, ali su i postavljane u brojnim kazalištima. Redatelj je i scenarist filmova “Pušća Bistra” i “Visoka modna napetost”.

U intervjuu za Nacional govorio je o ulozi u novom filmu koja mu je karakterno vrlo bliska, bijegu iz gradova, toleranciji, kontroverzama oko Nikole Tesle o kojemu je u matičnom kazalištu Gavella radio nagrađivanu predstavu “Tesla anonimus”, a govorio je i o uzavreloj situaciji u Gavelli oko izbora novog ravnatelja te postavljanju Zlatka Hasanbegovića u članstvo Kazališnog vijeća HNK u Zagrebu.

NACIONAL: Za koji dan premijerno će biti prikazan film “Osmi povjerenik” u kojem igrate bivšeg vladinog povjerenika koji je odlučio ostati na otoku Trećiću. Kako ste doživjeli ulogu, odgovara li vam takav mentalitet?

To kao da je napisano baš za mene. Odličan kontekst. Prvo politika, a onda more, sirene, ribe, TV i svjetionik. Fali još samo nogomet. Frend svjetioničar Ićo je moj glavni internetski guru, sve što sam gledao u životu, od dokumentaraca do igranih filmova, odabrao je on. Rekao bih: odabrao Ivan Bulić Ićo. On ima dovoljno vremena da selektira filmove. Ja sam ionako Dalmatinac, a svi mi Dalmoši u Zagrebu patimo za rodnom grudom, ali ostajemo u Zagrebu. Drago mi je što sam barem u mašti doživio to preseljenje.

NACIONAL: Da vam netko ponudi mjesto svjetioničara na nekom otoku, biste li prihvatili?

Bih. Nazvao bih Iću s Visa ili Barabu s Brača ili Voju s Palagruže i prvo bih se malo informirao. Uglavnom, problem lanternista više nije samoća jer mogu komunicirati koliko god žele, milijun je načina. Oni su najdruštveniji ljudi koje poznajem, zvuči paradoksalno, ali je istina. Što kao lanternist morate znati? Ukratko, morate znati sve, iako ste ništa, malo tko će vam priznati da ste veliki majstor. Znači, hidrofori, farbanje, građevina, vrt, ribolov, školjkarstvo, onda ove izvanredne situacije, odsukavanje brodova i ostale opasne radnje. Zanosim se, naravno, da bih uspio u tome, ali za taj posao treba biti izuzetno jak, mentalno i fizički. Svakako preporučujem knjigu “Legende svjetla” Jurice Gašpara, koji je obišao pedesetak svjetionika i objasnio to iz prve ruke. Gašpar je svjetioničar, a i otac mu je bio, odrastao je na svjetioniku i zna kako to ide s generacije na generaciju.

NACIONAL: Vaš lik zapravo predstavlja čestu praksu posljednjih godina: obrazovani ljudi iz gradova bježe na selo, otoke, bave se poljoprivredom, svime i svačime, samo da se maknu od vreve i stresa. S druge strane, mladi i obrazovani ljudi odlaze iz Hrvatske, pogotovo iz Slavonije, odakle vučete porijeklo. Kako komentirate tu situaciju?

Prva rečenica koju sam naučio na starogrčkom je – neprijatelji su uništili gradove i sela. Danas se ona može promatrati s više gledišta. Prvo su nestala sela, a potom će nestati gradovi. To je sve razumljivo. Društvo se podijelilo, zavadili su nas da bi lakše vladali, to je prastara formula. Ja se tome opirem i pokušavam imati razumijevanja za sve. Bio sam na izložbi Brace Dimitrijevića ovoga ljeta i on objašnjava da svaki čovjek ima pravo na svoj stav i svoje mjesto u društvu, ali mi kao društvo nismo razvili niti jedan oblik tolerancije. Tolerancija znači tolerirati. Ljudi zadiru u tuđe živote i nemaju namjeru odustati od te navike. Vrlo je teško imati zasebno mišljenje, ljudi se gomilaju u frontove, viju zastave i udaraju jedni na druge, ja izbjegavam gomilu, zato mi je lik svjetioničara blizak. I Slavonac sam, da. Karašica je rijeka moja. Inače, u ovo doba je u gradu histerija, alkohol, strahovita buka. Ljudi urlaju, glazba trešti, tramvaji škripe, petarde gruvaju, to se sve ne da izdržati ako imate imalo sluha. S druge strane, užasno mi je drago što je Salaj uspio konačno ekranizirati knjigu koja je prijelomno štivo za moju generaciju; film je genijalan, morate ga vidjeti. Salaja sam i upoznao na otoku Braču prije tridesetak godina, dugo smo prijatelji. Vidite da je sve moguće, ipak ga je snimio, to je bio nevjerojatan pothvat, ogroman zalogaj, mali milijun lokacija, hrpa glumaca. Sudjelovao sam i u kazališnoj predstavi, tu je adaptaciju radio Saša Anočić, to je bila predstava po mom ukusu, bila je na repertoaru Gavelle nekoliko sezona.

NACIONAL: Lik koji igrate zapravo je – što se i očekuje od svjetioničara – dosta samotan, ali ne i introvertiran, pomalo čudak, genijalac. Na sličan način moglo bi se opisati i Nikolu Teslu, o kojem ste ove sezone napravili predstavu u svom matičnom kazalištu Gavelli. Privlače li vas takvi likovi ili je to sve jednostavno slučajnost?

Pokušavam birati. To se ne odnosi na moje matično kazalište. Ponekad sam sklon tvrditi da glumca možda najviše određuju one uloge koje nije odigrao, možda i više od onih koje jest. Radi se o perspektivi: kako mi to vidimo sebe, a kako nas vide redatelji. Tu se balansira, ne možete biti sto posto objektivni. Osim nekih životnih režijskih smjernica, dosta sam toga i prepustio slučaju.

NACIONAL: U “Tesli anonimus” bavite se Teslinim patentima za koje se zapravo ne zna i razgovorima koje je vodio s nekim poznatim ljudima svog vremena; što smo naučili od njega, od povijesti?

Bavili smo se pitanjima koja se tu nameću sama od sebe. Ne mogu reći da smo se bavili odgovorima, više se tu radi o pitanjima. Recimo, mene je zaintrigirala činjenica da je njegov kraj bio tužan, da je bio pare dužan i da je umro u siromaštvu. Ne znam koji su to biografi smislili. On je posljednjih deset godina živio u hotelu posred New Yorka. I ja bih rado bio siromašan i živio u hotelu, mislim da boljeg rješenja nema. Predstava ima fokus na činjenicama, ali i na mnogim kontroverzama oko njegova djelovanja. Ključno je pitanje – zašto je i Leonardo da Vinci radio na savršenom stroju za ubijanje? Ovo je bitno ovdje; Gavella je trima predstavama “Romanca o tri ljubavi”, “Srce veće od ruku” i “Tesla Anonimus” udarila temelj izgradnje male scene Gavella, koja ionako jest mala, ali ova će biti još manja i tu neće biti rampe između publike i glumaca. Scena se sada gradi i to će konačno biti scena sagrađena baš za kazalište, Svrtan uživa u radovima i ne sumnjam da će ih privesti kraju. Inače, Gavella je bilo kino. Helios.

NACIONAL: Član ste glumačkog ansambla Gavelle, koja upravo bira novog ravnatelja koji bi za godinu dana zamijenio Svrtana ili bi Svrtan nastavio svoj mandat ako ga izabere Kazališno vijeće. Upravo to vijeće bilo je izloženo raznim političkim pritiscima, Mani Gotovac se prijetilo smrću, dvojica članova Vijeća iz redova zaposlenika upozorila su ostalih troje članova da se nikako ne bi smio izabrati Robert Kurbaša… Sad se ponavlja natječaj jer je Vijeću istekao mandat. Kako komentirate cijelu situaciju?

Ovime sam fakat šokiran. Znači, prijetnje smrću svakako spadaju u djelatnost DORH-a.

NACIONAL: Jeste li vi potpisali peticiju glumaca Gavelle protiv Kurbašinog programa?

Ne. Ja sam, između ostalog, i pisac, ne znam je li to sretna ili nesretna činjenica, ali je neminovna, ma koliko bio katastrofalno loš, zadnji ili nečitljiv. Pisac je uvijek u problemu sa sredinom. Uglavnom potpisujem tekstove koje sam napišem, to prvo. I inače, nisam spreman tvrditi ni o kome da nema pojma o kazalištu, kako se imputira ovom kandidatu. O kazalištu jako puno ljudi zna svašta. Vi ne možete dobiti karte za masu predstava, što znači da svatko barem nešto zna o kazalištu, bio je na nekoj predstavi ili ima tetku rekviziterku. Osim toga, Kurbaša je kolega. Nadalje, nikada nisam protiv nečega, uvijek sam bio – za nešto, a priznat ćete da između biti za i biti protiv postoji jedan manji paraprostor koji meni možda nešto znači. I ne tražim razumijevanje. Samo sam protiv etiketiranja i borbe 100 protiv jednog.

NACIONAL: Poznajete li Roberta Kurbašu?

S kolegom Kurbašom radio sam predstavu prije petnaest godina, bio je odličan kralj Edip u Buljanovoj režiji, pamtim tu predstavu i po suradnji s dragom Anom Karić koja je umnogome odredila razinu mog samopouzdanja u životu općenito. Sve to skupa ne znači da mislim da je program kandidata Kurbaše najbolji. A još manje ima veze sa strankom, ovom ili onom. Pa koliko je ljudi bilo u nekoj stranci pa izašlo? Jeste li čuli za film “Osmi povjerenik”? Zašto osmi? Gdje je onih sedam i koliko tu ustvari ima Snjeguljica? Znate li vi uopće kako je nastao HDZ? I zašto? Govori li vam nešto termin tvrtka – kćer? Nemojte da ja sad to tu objašnjavam jer nemamo vremena. Pazite sad. Kad kažemo politika i stranka, mene tu zanima općenito koliko je ljudi raspoređeno po strankama. To je nešto egzaktno što me zanima. Kada bismo zbrojili sve te stranke, njihove članove, ove i one platforme za djelovanje i dejstvovanje, ispalo bi da je više ljudi po strankama nego što nije. Pa što ćemo sa svim tim ljudima? Eliminirati sve iz salona? Tu nadalje dolazi pasivno članstvo koje smo svi mi 24 sata dnevno – kulturni radnici, ribolovci, novinari, maleri, mali Tesle i žbukeri koji se politikom kao bavimo fakultativno. U situaciji kada je, dakle, sve ispolitizirano, je li uopće moguće provući se ispod radara? Vidite li koliko sam ja vama postavio pitanja? Da znam odgovore, sigurno vas ne bih ispitivao. Pokušavam balansirati, možda je to nemoguća misija, ali želim biti faktor objedinjenja, a ne razdvajanja, neka jedinica za toleranciju. Mora postojati nešto zajedničko svima nama. U Gavelli sam radio na četrdeset predstava, ako brojim uskakanja i demonstrativna napuštanja projekata. Ravnatelj? Znači, ako kazalištu baš ne ide, kriv je ravnatelj, a ako mu ide, zaslužni su svi, cijeli planet. Ali siguran sam da je ključ u ozbiljnom pristupu temama koje korespondiraju s ovim vremenom i prostorom. Mene ne zanima Drugi svjetski rat. Zanima me treći svjetski mir. To zvuči kao da sam neka majka malog majmuna Čite na izdisaju, priznajem. Ali mi ne možemo bojkotirati činjenicu da po ladicama imamo flash royal – Brešana, Šoljana, Bakmaza, Ivanca, Bakarića, Pavličića, Štivičića, Kvesića, Kosora, Marinkovića, Ferića, Mlakića, Cvetnića, Dežulovića, Smoju, Zagorku, Sajko, Marinu Vujčić, Biljanu Srbljanović, Dušana Kovačevića, Slavenku Drakulić, Suzanu Matić i da se sad ne gubim dalje. Da sam na mjestu Duška Ljuštine i da sjedim u Vijeću HNK, ribao bih kandidate baš po tom pitanju. Politika da, ali repertoarna. Time se mi trebamo baviti. Ili šutnja.

NACIONAL: Spomenuli ste Kazališno vijeće HNK u Zagrebu. Prije nekoliko dana bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović izabran je za člana tog vijeća, a Bruna Esih, njegova kolegica iz stranke Neovisni za Hrvatsku, u Kazališno vijeće Lisinskog. Dobar dio kulturne zajednice usprotivio se takvoj odluci jer smatraju da se mora poštovati zakon koji kaže da na ta mjesta mogu biti izabrani “ugledni djelatnici iz kulture”, a njih dvoje to nisu i nemaju struku koja bi pokrivala područje kulture. Vaš komentar?

To je kompleksno. Pazite, ja gledam na stvar iz više rakursa. Ovisi kako ste pročitali taj zakon. Zato se novonapisani zakoni čitaju neko vrijeme i daju se na čitanje i uglednim neznalicama i rijetkim stručnjacima. Ovo su državne, odnosno gradske institucije. U privatnim kazalištima nema vijeća, to je osnovna razlika, ili ih ima, možda nisam upućen, ali to je potpuno druga priča. U HNK-u koji financiraju grad i država, odnosno narod, odnosno ja, sjede, dakle, predstavnici grada, države i djelatnici iz kulture i oni tu pokušavaju usuglasiti mišljenja, predložiti ravnatelja, možda utjecati na repertoar. To je socijalistički model tzv. samoupravljanja i on je vjerojatno bolje funkcionirao u socijalizmu, odnosno u jednopartijskom sistemu gdje su svi mislili isto, barem deklarativno. Koliko je meni poznato, u Vijeću HNK sjede gospoda Duško Ljuština i Zlatko Hasanbegović i njih dvojica predstavljaju ideologijski suprotstavljena mišljenja, što bi u nekom smislu mogao biti vrhunac demokracije, ali malo tko će to priznati. To sve pod uvjetom da je Republika Hrvatska samostalna država i da kontroliramo suverenitet, što je svakako netočno. Zamislite da gledate predstavu koja se zove “Moje najdraže spisateljice”. I sad, imate prvi čin u kojem gledamo najnoviju jednočinku Ivana Aralice, a u drugom činu najnoviju jednočinku Miljenka Jergovića, bilo bi fantastično da se teme podudaraju, iako to i nije bitno. Ne znam može li to uspjeti, ali bilo bi genijalno, siguran sam.

NACIONAL: Slažete li se s time da su kazališna vijeća političko pitanje?

Ovo što vi mene pitate jest političko pitanje, ali ja ga mogu resetirati na nulu; mislite li vi zaista da je bitno tko sjedi u kazališnom vijeću jednog kazališta? Baš toliko bitno? Znači, to su sjednice na kojima se raspravlja o tome koliko je neko kazalište u minusu, a normalno je da je u minusu jer svaki ravnatelj želi da je svaka premijera u njegovu kazalištu grandioznija nego što to objektivno može biti. To je pravi termin, da. Grandiozno, a ima još i čarobno, zaneverovat, negledljivo i katastrofa, to je taj rječnik uglavnom. Ili ovo: jeste li razmišljali o tome koja je suštinska razlika između dvaju udruženja, odnosno društava, dakle – pisaca i književnika? Da ljevičari pišu lijevom rukom, a desničari desnom, to bi bilo prihvatljivo, ali bojim se da je drugo posrijedi. Sva ta hiperfabrikacija stavova o ovome i onome samo muti taj pogled, ionako dovoljno smućen ostalim primarnim pitanjima. Mi smo kao društvo koje se hvali svojom kulturom, fakat izgubili rat protiv neokolonijalne kulture, preciznije, literature koja nas osvaja, ja to zovem imperijalna književnost, vodi se opasan rat protiv č, ž, š, dž, i đ i nemamo zraka – što može biti poticajno jer je to diskurs dna i na dnu je okej, pogled je isključivo prema gore, ali pobrkali smo lončiće, zamijenili teze, uvalili su nam rat, besmislene troškove i lošu hranu i još smo to doživjeli kao poklon paket.

NACIONAL: Kako to mislite?

Pa frajeri su ovdje ljubili ruke, a sad kad te netko vidi, mlatne te šakom, to je kao pozdrav, umjesto dobar dan. Mi nemamo ni ljevicu ni desnicu. Imamo primitivizam i salon. I u tom salonu salonsku desnicu i ljevicu kapetana Kuke. Plus tabadžije. I u tom salonu sve je manje ljudi, stolice su stare i prašnjave, trebalo bi ih rastaviti i ponovo slijepiti, ali majstora nema. O, hoće li se roditi konačno netko i reći – pa ja trebam obje te ruke?! Je l’ moguće da nema tog trećeg puta? I inače, kulturni djelatnici otvaraju fronte tamo gdje ne trebaju. Nivo komunikacije kulturnih djelatnika morao bi biti ogledalo za cijelo društvo. Kad već ne može bolje, onda barem sa svakim fino, ne mora bit’ iskreno, tako se Dubrovnik junački držao dok ga nismo okupirali. Bojim se da je i tu pala prašina. Ovo sve govorim kao totalni autsajder, dakle, manji od najmanje manjine, ja sam fakat marginalac na margini, hoću reći i tamo sam jedva, preko veze upao, nemam nikakav lobi, u lošim sam odnosima bukvalno sa svima i nikada nisam bio u onoj plavoj sobi u koju uđeš kao miš, a iziđeš kao div. Nemam, dakle, Nagradu hrvatskog glumišta za glavnu epizodu u staroj avangardi. Ali optimizam me ne napušta.