Filip Pravdica skočio je u dalj 8,35 metara i oborio hrvatski rekord, putuje sljedećeg mjeseca u Rim na europsko atletsko prvenstvo, slijedi nastup na Olimpijskim igrama, a sve to nakon što je operirao oba kuka i prijetio mu je prekid atletske karijere

Skokom u dalj od 8,35 metara na atletskom mitingu u Kranju protekle subote, 28-godišnji Filip Pravdica oborio je hrvatski rekord koji je 22 godine držao Siniša Ergotić. Pravdica će nastupiti na Europskom prvenstvu koje se od 7. do 12. lipnja održava u Rimu, a nakon toga slijedi nastup na Olimpijskim igrama u Parizu. No s obzirom na tijek karijere Filipa Pravdice, očekivalo se da će davno odustati.

Unatoč neupitnom talentu, Pravdica se borio s teškim ozljedama, operirao je oba kuka, a rehabilitacija bi svaki put trajala gotovo dvije godine. Često je bio bez trenera pa je trenirao sam. Kako se od atletike ne može živjeti, zaposlio se kao trener juniora u Atletskom klubu Mladost te kao kondicijski trener juniora u Nogometnom klubu Lokomotiva. Bez obzira na sve, uspio je ostvarivati sve bolje rezultate, a s rezultatom od 8,35 metara probio se treće mjesto ovogodišnje liste svjetskih skakača u dalj. Kako je došao do vrhunskih rezultata, Filip Pravdica objasnio je u razgovoru za Tempo.

TEMPO: Nadali ste se da ćete proteklog vikenda skakati na mitingu u Dohi, ali ste završili u Kranju gdje ste skočili 8,35 metara. Što se, zapravo, dogodilo?

Organizatori mitinga u Dubaiju, gdje sam skočio 8,15, prekasno su objavili rezultate na službenoj stranici Međunarodne atletske federacije. Zato je bilo prekasno da se prijavim na miting u Dohi. A onda se Kranj ispostavio punim pogotkom. Ja sam se za miting u Kranju prijavio prije mjesec dana jer je bio plan da idem s grupom atletičara atletskog kluba Mladost koje treniram. Išli smo na dva dana, iznajmili smo kuću. U Kranj smo otišli u petak, nakon treninga. Stigli u 22 sata, večerali, super druženje. U subotu ujutro, na dan natjecanja, cijeloj sam grupi kuhao ručak. Roditeljski tretman.

Filip Pravdica pobijedio je na prošlogodišnjem mitingu Hanžekovićev memorijal u Zagrebu preskočivši tom prilikom 8,09 metara. FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL

TEMPO: Jeste li bili nešto opušteniji u Kranju s obzirom na to da biste na mitingu u Dohi osjećali pritisak u vrlo jakoj konkurenciji?

Bio sam u lovu na bodove koji me vode na Olimpijske igre. Iako je miting u Kranju D razine, pobjeda je dobrodošla. Pomislio sam, ako skočim između osam i 8,05 metara, dobit ću neke bodove razine D mitinga. Bilo mi je lagodnije skakati u Kranju no u Dubaiju. U Kranju je bilo pozitivno što sam u prva tri pokušaja skočio 7,86, 7,89 i 7,98 metara. S time da sam 7,98 skočio tako da sam se odrazio 25 cm prije odskočne daske. To je dobro jer je, do sada, skok između 7,75 i 7,80 bio dovoljan za ulazak u finale europskog prvenstva.

TEMPO: Što se sve poklopilo prilikom rekordnog skoka od 8,35 metara?

Idealan zalet, odličan vjetar 1,5 metara u sekundi, pojavila se mala doza agresivnosti. Konačno sam shvatio, nakon 15 godina, kako treba skakati u dalj. Mogu se adaptirati situaciji, emocije me više ne remete. Sve se to poklopilo u Kranju.

TEMPO: U skokovima u dalj osam metara je granica koja dijeli vrlo dobre od dobrih skakača. Vi ste osam metara prvi put preskočili pred 27. rođendan. Kako to da dotad već niste odustali od skoka u dalj?

Kada gledam iz perspektive trenera, to se pitanje odnosi na problem kako zadržati sportaša da ispuni svoj potencijal. Kroz svoju karijeru shvatio sam da je kontinuirani rad jedina stvar koja daje rezultat. Kako sam opstao? Moja je priča šarena. U procesu treniranja milijun puta sam rekao da želim odustati. No uvijek bi me nešto zadržalo. Prvo je to bila promjena atmosfere, jer sam godinu dana, od 2016. do 2017., živio u Sloveniji. Tamo sam se pripremao za europsko prvenstvo do 23 godine i pokazivao svoj veliki kapacitet, već tada sam mogao preskočiti osam metara. Osjećao sam to, ali uvijek bi se dogodilo nešto što bi me u tome zaustavilo. To je europsko prvenstvo završilo tako što sam se plasirao u finale gdje sam imao tri prijestupa u prva tri pokušaja. A ciljao sam medalju. Dolazim u Zagreb razočaran i, sasvim slučajno, počinjem suradnju s trenerom Dejanom Vojnovićem. Istovremeno sam bio upisao i fakultet te sam bio u dilemi odustati ili ne odustati od atletike. Odlučio sam ostati još jednu sezonu, ipak je Vojnović vrhunski trener. Tada, 2018., skočim 7,91 metar i dolazim na europsko seniorsko prvenstvo. Imam odličnu sezonu, ali dolazi do druge operacije kuka. Prvi kuk sam operirao 2015. pa sam već bio iskusan, znao sam koliko dugu rehabilitaciju mogu očekivati. Nakon operacije i rehabilitacije forma mi nije pala jer sam 2020. skočio 7,89 metara. Sljedeće godine skačem 7,87, istovremeno postajem trener kadetima i juniorima u Atletskom klubu Mladost. Mislim da su ta djeca u meni vidjela uzor što mi je dalo motivaciju da nastavim. I onda 2022. preskačem famoznih osam metara na atletskom prvenstvu Balkana u rumunjskom gradu Craiovi.

Nakon što je oborio hrvatski rekord, Pravdica je rekao da je konačno naučio kako treba skakati u dalj. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL

TEMPO: Je li istina da niste ni trebali nastupiti na tom prvenstvu u Rumunjskoj?

Nisam ni trebao ići u Craiovu. Tada sam se već bio zaposlio u NK-u Lokomotiva i nisam mogao ići na to prvenstvo. Tada sam imao ključan trening u Lokomotivi jer sam vodio rehabilitaciju sinu predsjednika Sabora Gordanu Jandrokoviću. Sin mu je 2007. godište, igra zadnjeg veznog u Lokomotivi. Drag je dečko, ali tada mu se nešto dogodilo s koljenom. Ipak, nekako sam uspio otputovati u Craiovu gdje sam skočio osam metara. Nakon toga, na kraju ljeta, skočio sam 8,03 na Hanžekovićevom memorijalu kada sam osvojio drugo mjesto. Sljedeću sezonu, 2023., otvorio sam skokom od 8,01 metara u Slovenskoj Bistrici, gdje sam trenirao 2016. i 2017. Iza toga skačem 8,09 metara, dolazim u fenomenalnoj formi na državno prvenstvo. I pukne mi kvadriceps, ruptura od sedam centimetara. Točno šest tjedana prije svjetskog prvenstva. Fizioterapeut mi je rekao da mi slijedi tri do šest tjedana oporavka. Sve sam uložio u rehabilitaciju, šprintao sam nakon tri tjedna, došao sam na svjetsko prvenstvo bez treninga i skočio 7,74. Tri tjedna nakon toga pobjeđujem na Hanžekovićevom memorijalu sa skokom od 8,09 metara. Bio je to emotivni tobogan.

TEMPO: Je li vam osvajanje prvog mjesta na miting u Dubaiju donijelo i financijsku nagradu?

Je, ali atletika ne donosi financijsku satisfakciju. „Kapanja“ određenih sredstava uvijek dobro dođu. Meni su glavni izvori prihoda trenerski rad u Atletskom klubu Mladost, rad u NK-u Lokomotiva te individualni rad sa sportašima. Prihodi s atletskih nastupa dođu mi kao bonus.

TEMPO: Na ovogodišnjoj svjetskoj rang-listi vi ste sa skokom od 8,35 metara na trećem mjestu. Istovremeno, vi ste najstariji skakač u dalj među 20 najboljih. Kako gledate na sve njih koji su mlađi od vas?

Poštujem svakog skakača jer svatko ima neke svoje kvalitete. Mladi uvijek isplivaju, neki napreduju, neki se izgube. Zanimljivo je pitanje kako se, kao stariji skakač, nositi s time. Uložio sam 15 godina u to da bih tek nakon 12 godina preskočio osam metara. To što sam stariji znači da se oni, zbog mog iskustva, moraju mene bojati.

‘Osam metara prvi sam put preskočio u Craiovi. Nisam ni trebao tamo ići jer sam vodio rehabilitaciju sina Gordana Jandrokovića, igrača NK Lokomotive’

NACIONAL: Zašto ste se, pored treniranja skoka u dalj, zaposlili kao trener u Atletskom klubu Mladost i NK-u Lokomotivi? Je li razlog financijske prirode ili ste se pribojavali da nećete ostvariti respektabilnu karijeru skakača u dalj?

Tijekom moje karijere bilo je razdoblja kada sam sve ulagao u atletiku, ali je bilo i razdoblja s minimalnim ulaganjem u atletiku te maksimalnim u sve ostalo. Provjeravao sam koji mi koncept odgovara. Mladost i Lokomotiva bili su mi plan B, ali kada sada gledam na sve to, shvaćam da ja nemam plan B, sve mi je plan A. Sve volim raditi, ja sam u svemu, nije mi teško nositi se s time. Kada ste 100 posto u atletici, tada vam je fokus na treningu što me emotivno više iscrpi no kada sam na sto strana, svugdje prisutan, među ljudima. Ima ona izreka „prazna glava đavolje igralište“. To vam je kada ste 100 posto u nečemu, dođete doma pa u glavi vrtite sve dobre i loše scenarije. Ovako nemam vremena za razmišljanje. U ovoj situaciji ja nikada nisam pod stresom.

NACIONAL: Je li istina da ste po povratku s mitinga u Dubaiju, gdje ste postavili novi osobni rekord, došli u Zagreb i s mladim atletičarima Mladosti otišli na miting u Sloveniju?

Sletio sam iz Dubaija u 13.30, došao na stadion gdje je bilo državno prvenstvo za štafete, a sutradan sam otišao u Maribor na atletski miting. Mene to ispunjava, djevojka mi nije bila u Zagrebu, a ja nisam želio biti doma.

TEMPO: Kada i kako ste osjetili da volite raditi s juniorima?

Sa 17 godina krenuo sam samostalno trenirati. Došlo je do nesporazuma s tadašnjim trenerom i mi smo se razišli. Samostalno sam trenirao s 2013. na 2014. godinu. Tako samostalno trenirajući došao sam s rezultata 7,17 metara do skoka od 7,58 metara, i to u godinu dana, te sam time ostvario normu za svjetsko juniorsko prvenstvo. Nakon toga 2015. dolazi do prve operacije kuka. Nastavio sam i dalje trenirati sam, ali sam shvatio da mi treba pomoć da mi ispravi neke detalje. Onda sam otišao u Sloveniju i radio s Dejanom Vojnovićem koji me trenirao dvije godine, nakon čega sam opet trenirao sam. Tek u posljednje dvije godine pomaže mi Franjo Pavlović, direktor Atletskog kluba Mladost. On ispunjava logističko-administrativni, najbitniji dio trenerskog posla. Kod njega sam shvatio kako izgleda pravi odnos trenera i sportaša. Želim da mladi sportaši osjete to što sam ja osjetio. Putovanja s prijateljima, boravak u sportskom društvu, socijalizaciju, bez obzira na to hoće li netko jednog dana otići na svjetsko seniorsko atletsko prvenstvo. Stvorio sam obitelj u koju ta djeca s užitkom dolaze na trening. To je prioritet. A ostvareni rezultati su vrhunski. Imam ih četvero koji sigurno odlaze na europsko prvenstvo do 18 godina, imam djevojku koja skače u vis i koja će ići na svjetsko juniorsko prvenstvo. A možda bude i neka medalja. Njihova dječja bezbrižnost me odmori.

‘U Hrvatskoj na atletskim nastupima nema nikoga. A u Lausannei i Stockholmu krcat stadion. Nevjerojatno. I još su se ljudi htjeli slikati sa mnom’

NACIONAL: Kako je došlo do vašeg angažmana u NK-u Lokomotiva?

Prve tri godine sam volontirao u kategorijama pioniri i mlađi pioniri, radio sam na kondicijskoj pripremi. Zaposlili su me kako bih im ispravio tehniku trčanja. Naglo sam skočio s pionira na juniore, gdje sam radio u stožeru s Nikicom Jelavićem. U toj sezoni juniori su nam super kotirali i, što je još važnije, nije bilo mehaničkih ozljeda, nikakvih ruptura mišića i tako dalje. Nekoliko puta su mi nudili da radim sa seniorima, što sam odbio jer je to velika odgovornost, a ja ne bih mogao biti 100 posto u tome. Imao sam ugovor koji se svake godine obnavljao te sam ga u prosincu ove godine odlučio ne produžiti.

NACIONAL: Kako je moguće da ste nakon operacije oba kuka uspjeli nastaviti karijeru skakača u dalj, i to još bolje no prije?

Nemam umjetni kuk, ali je dobro izbušen, dobro je izrezbaren, ima nekoliko šarafa u svakom od njih. Pukao mi je labrum u oba kuka, što je hrskavično tkivo koje stoji oko čahure. Zašio sam labrum u oba kuka. Jedna operacija je trajala četiri sata, druga šest i pol. Za oporavak nakon operacije potrebno je najmanje 14 mjeseci. Nakon dva mjeseca skidam štake i počinjem hodati. U slučaju druge operacije bio sam spremniji na sve. Nakon prve operacije oporavljao sam se više od 18 mjeseci. Mislio sam da se ne mogu vratiti atletici, ali sam shvatio da je najbolja prevencija doziranje opterećenja. Nakon druge operacije družio sam se s Dinom Pervanom i Zvonimirom Ivaškovićem, fenomenalnim skakačima u dalj, svaki od njih ima tri europska prvenstva iza sebe. Dolazio sam s njima na treninge, malo sam radio, malo nisam, malo sam odustajao, malo sam se vraćao. Na kraju sam se vratio.

TEMPO: Je li najveći uspjeh, po povratku s rehabilitacije, bio poziv za nastup na mitingu Dijamantne lige?

Definitivno, prvo sam nastupio na mitingu u Stockholmu 2022. godine, nakon što sam preskočio osam metara. K tome, na tom sam mitingu osvojio treće mjesto. Imao sam sreće prilikom mitinga u Stockholmu, bilo je to pred svjetsko prvenstvo u Oregonu na koje su mnogi otputovali pa se otvorilo dosta mjesta za skakače u dalj. Zivkali su sve menadžere da netko dođe skakati. Nakon što sam skočio 8,09 odmah su me zvali na drugi miting Dijamantne lige, bilo je to u Laussani. Fenomenalno iskustvo. Ovdje u Hrvatskoj na atletskim nastupima nema nikoga. A u Lausannei i Stockholmu krcat stadion. Nakon mitinga otišao sam na aerodrom, 10 ljudi me zaustavilo, kažu mi „pa ti si skakao“. Pomislim, ovo mi se u Hrvatskoj nikada ne bi desilo. Nevjerojatno. I još su se htjeli slikati sa mnom. Nisam znao što se dešava.

Hrvatski rekord od 8,35 metara Pravdica je ostvario protekle subote na atletskom mitingu Kranju, s tim rezultatom on je ove godine treći najbolji skakač u dalj na svijetu. FOTO: Privatna arhiva