Otkako je 2019. godine završio studij jazz gitare na Univerzitetu za glazbu i  izvedbene umjetnosti u Grazu u klasi profesora Guida Jeszenszkog, Filip Pavić kao da je jedva čekao da svoju kreativnost, talent i vještinu što prije otkrije publici. Iste godine je snimio svoj debi album „Terra Incognita“, i to u suradnji s Matijom Dedićem, te je dobio posebnu nagradu Status za mlade nade jazza ali i nagradu za najboljeg jazz gitarista već sljedeće, 2020. godine. 2022. snimio je svoj drugi album „Labyrinth Songs“, ponovo u suradnji s Dedićem, na kojem su sudjelovali i Mario Bočić, Zvonimir Šestak i Borko Rupena, s kojima osvaja nominaciju za nagradu Porin u kategoriji najbolja jazz izvedba skladbe „Bedouin“, te nominaciju za nagradu Rock&Off u kategoriji Jazz&Off. U tom periodu surađivao je i s brojnim glazbenicima drugih glazbenih žanrova poput J.R. Augusta, grupe Pocket Palma, kantautorice Nine Romić i Lucije Čustić Luce, te je sudjelovao u audiovizualnom kvartetu Brune Matić Noise, s kojim već planira nove nastupe, kada pronađe vremena između nastupa svog sve više hvaljenog kvarteta.

NACIONAL: Uzme li se u obzir da su iza vas dva studijska albuma koja su dobila odlične kritike, da ste u više navrata bili nominirani za nagrade Porin i Rock&Off, da ste u više navrata osvojili nagradu Status, te da surađujete s brojnim glazbenicima s hrvatske scene, a predajete i kao profesor pop, rock i jazz gitare te jazz harmonije – odlično vam ide! Kada ste uopće prvi put uzeli gitaru u ruke i počeli svirati?

Iako je u čovjekovoj prirodi da uvijek hoće više i bolje, kada sagledam stvari koliko je moguće objektivno – doista se ne mogu požaliti na sve što mi se dogodilo u posljednje četiri godine, pogotovo s obzirom na pandemiju. Gitaru sam prvi put uzeo u ruke s 11 godina na blagi poticaj svojih roditelja, koji su me upisali na Rock akademiju, što je definitivno bio neki prvi sudbinski korak za mene.

NACIONAL: Jeste li počeli svirati gitaru jer ste voljeli rock glazbu ili ste već na samom početku gajili određenu ljubav prema jazzu?

U tim samim počecima mislim da nisam ni znao što je jazz. Moj otac je uvijek slušao dobru glazbu raznih žanrova, ali u našoj kući se nije slušao jazz. Zanimljivo je da je otac jazz počeo slušati uz mene i kroz godine je sakupio zavidnu kolekciju jazz CD-a, posebice klavirskih trija kao što su Bill Evans, Keith Jarrett, Brad Mehldau, Bobo Stenson i drugi, te albuma legendarne diskografske kuće ECM. To je sve glazba koju obožavam i koja je iznimno utjecala na mene i moj zvuk.

NACIONAL: Kada se onda i kako probudila ljubav prema jazzu?

Ljubav prema jazzu nije došla odjednom, već se postepeno gradila kroz par godina – od klasičnog rocka i bluesa preko fusiona do jazza. U tom formativnom razdoblju posebno je zaslužan Mario Igrec, moj profesor gitare sve do odlaska u Graz. On mi je otkrio mnogo glazbe koja me očarala i počela mi otkrivati nove svjetove – Mahavishnu Orchestra, Return To Forever, John Coltrane, Pat Metheny, John Scofield i mnogi drugi. U isto vrijeme, velik je bio i utjecaj Nede i Janka Paravića, obiteljskih prijatelja i legendarnih hrvatskih prevoditelja. Oni su bili dobri prijatelji Boška Petrovića i stalni posjetitelji BP Cluba, gdje sam s njima imao prilike gledati brojne koncerte i osjetiti tu zaraznu energiju vrhunske live jazz svirke.

‘Gitaru sam prvi put uzeo u ruke s 11 godina na blagi poticaj svojih roditelja’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Negdje sam pročitao da ste odrasli na Deep Purpleu i Led Zeppelinu, a da su vam najdraži gitaristi David Gilmour iz Pink Floyda i Pat Metheny. Na koji su način oni utjecali na vas i vaše sviranje gitare te općenito ljubav prema glazbi?

Tako je. Obožavao sam Led Zeppelin, Deep Purple, Cream, Pink Floyd i ostale rock bendove sedamdesetih. Mislim da su mi ti rani uzori usadili ljubav prema organskom zvuku, spontanosti i improvizaciji, čega je bilo dosta u glazbi sedamdesetih. David Gilmour mi je, s druge strane, bio primjer melodičnosti, odmjerenosti i predivnog zvuka gitare. Pat Metheny, jedan od najvećih jazz gitarista, skladatelja te svestrani i eklektični umjetnik, za mene je vječni uzor.

NACIONAL: Godine 2019. ste završili studij jazz gitare na Univerzitetu za glazbu i  izvedbene umjetnosti u Grazu. Koliko vam je to klasično školovanje pomoglo da se na neki način formirate kao skladatelj i kao glazbenik?

Studij u Grazu pomogao mi je ponajviše zbog fantastičnih glazbenika koje sam tamo upoznao i s kojima sam imao priliku družiti se i surađivati. Profesori su većinom svjetski renomirani glazbenici, a studenti su u pravilu na vrlo visokoj razini sviranja, tako da je atmosfera iznimno poticajna za mlade glazbenike. Jednostavno ste bombardirani s jako puno informacija, entuzijazma i inspiracije, što rezultira brzim glazbenim razvojem. No unatoč tome, čovjek mora sam pronaći i spoznati sebe – svoj glazbeni, umjetnički i životni put i identitet. To je zadatak za cijeli život.

NACIONAL: Te iste godine ste objavili svoj prvi album „Terra Incognita“, i to u suradnji s Matijom Dedićem. Kako ste ga s tek završenom školom jazza uspjeli nagovoriti da vam gostuje na albumu i kako je on reagirao kada vas je prvi put čuo?

Moja priča s Matijom je krenula tako što sam mu prišao nakon jednog njegovog koncerta, upoznao se s njim i odvažio se pitati ga bi li htio svirati na mojem prvom albumu. Znao sam da je već svirao s nekim mlađim glazbenicima, što me ohrabrilo da mu priđem. On je bio vrlo pristupačan i rado je prihvatio. Kad smo napravili prvu probu, a potom i snimili album, Matiji se jako svidjela moja glazba, a čini mi se i da je doista pasala njegovom senzibilitetu. Jako sam sretan i beskrajno mu zahvalan što je snimio oba moja albuma i što smo još nekoliko puta svirali skupa. To su mi neprocjenjiva iskustva.

NACIONAL: Ne znam ima li to veze s vašim godinama, ali je zanimljivo da ste unatoč opredjeljenju ka jazzu posljednjih godina vrlo često surađivali s brojnim glazbenicima izvan jazza poput Pocket Palme, Nine Romić, J.R. Augusta, Lucije Čustić Luce itd. Obogaćuju li vas te i takve suradnje na neki način ili vas pak vas odvode od samog jazz izraza?

Doista nisam opterećen žanrovima, ni kao glazbenik ni kao slušatelj. U većini žanrova postoje određeni ljudi koji taj žanr svojom kvalitetom i kreativnošću nadilaze ili spajaju razne žanrove. Normalna je ljudska potreba stavljati stvari u određene okvire i ladice, no to definitivno može biti i kontraproduktivno. Kada kao glazbenik surađujem s drugim glazbenicima, ne gledam ih kroz prizmu žanrova. Važno mi je da mogu pridonijeti toj glazbi a da ne izgubim vlastiti identitet.

NACIONAL: Koji bendovi i glazbenici sa svjetske, ali i hrvatske scene vam trenutno najviše imponiraju i volite ih slušati?

Od mlađih domaćih glazbenika i bendova volim slušati Porto Morto, Bad Daughter i Irenu Žilić, a u zadnje vrijeme sam otkrio i bend Seine, čiji mi se posljednji album „Naizust“ dosta vrtio. Glazbenika svjetske scene koje volim ima strašno puno, pa ću evo izdvojiti dva skorašnja koncerta kojima se jako veselim – Norah Jones u Opatiji i Sigur Rós na prekrasnoj Tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku.

‘Nisam opterećen žanrovima, ni kao glazbenik ni kao slušatelj. U većini žanrova postoje ljudi koji taj žanr kvalitetom i kreativnošću nadilaze ili spajaju razne žanrove’

NACIONAL: Jedan od zanimljivih projekata u kojima ste sudjelovali je i grupa Trokut, s kojom ste proširili jazz vidike i predstavili jedno posve novo i drugačije čitanje jazza. Koliko vam je takav pristup jazzu, na neki način eksperimentalni, sjeo u vaš svijet jazza?

Stvarno sam ponosan na album „Shapeless“ koji sam snimio s Trokutom i doista me veseli da je bend nastavio vrlo uspješno djelovati i nakon mog odlaska. Iako mi je uvijek bila primarna vlastita glazba, Trokut mi je u to doba bio stvarno zanimljiv i kreativan projekt gdje sam imao priliku eksperimentirati s raznim zvukovima na gitari te, naravno, spajati razne stilove i utjecaje na uzbudljive načine. Drago mi je da sam i danas dio jednog takvog eksperimentalnog i eklektičnog sastava, a to je projekt Noise bubnjarke i skladateljice Brune Matić.

NACIONAL: Već odavno niste tinejdžer, ali vas najčešće predstavljaju kao mladu nadu jazza dok u Hrvatskoj jazz glazbenici često dobiju priliku snimiti svoj prvi samostalni album tek kada im kosa već počinje lagano sjedjeti, počinju ćelaviti ili je iza njih već dobrih 20 godina sviranja u nekom jazz sastavu ili orkestru. Što mislite zašto je to postalo gotovo pravilo danas u Hrvatskoj?

Mislim da za autorski rad, pogotovo u jazzu, treba dosta zrelosti, a i proces snimanja i produkcije vlastitog albuma zahtijeva stvarno mnogo u financijskom i logističkom smislu. Mislim da su to neki od razloga zašto glazbenici dosta kasno kreću u taj pothvat.

NACIONAL: Kako vi kao predstavnik „mladih nada“ gledate na aktualnu jazz scenu u Hrvatskoj? Može li se živjeti od jazza?

S jedne strane, jazz scena je poprilično kvalitetna, zanimljiva i produktivna. Legende poput Matije Dedića i Tamare Obrovac su vrlo aktivni i veliki su nam primjeri kako dugoročno živjeti glazbu i voditi karijeru, dok mlađe generacije konstantno donose nove kreativne i zanimljive projekte, no postoje i brojni problemi i izazovi. O tome su već mnogi pričali, ali doista je porazno i sramotno da Zagreb kao metropola nema nijedan pravi jazz klub jer to je ono što nosi lokalnu jazz scenu. Mi freelanceri se trudimo organizirati što više koncerata i nastupa svake godine, no to je stvarno mukotrpan posao. Nije lako biti instrumentalist, skladatelj, aranžer, bandleader, booker, menadžer, PR agent i pedagog, a uz to i živjeti neki uravnotežen život. Ipak, živjeti od jazza i glazbe se može, ali samo uz veliki rad i gotovo fanatičnu upornost i ljubav prema glazbi.

NACIONAL: Koliko su po vašem mišljenju važni klupski život, nastupi pred publikom i općenito jam-session formiranje glazbenika pred publikom za razvoj scene, pa tako i jazz scene?

Sve to je jako važno za formiranje i rast pojedinaca i scene, no nažalost prostori i klubovi se konstantno otvaraju i zatvaraju, teško je održati kontinuitet bez gotovo ikakve potpore institucija. Problem je i što takvi klubovi, čak i kada se uspijevaju održati, vrlo rijetko mogu ponuditi adekvatne uvjete glazbenicima.

NACIONAL: Je li istina da jako puno čitate? Koja vas je knjiga u posljednje vrijeme oduševila?

Doista volim čitati. Knjige su uvijek bile dio mog života, ali stvarno sam sretan što sam posljednjih godina neke negativne navike poput opsesivnog praćenja vijesti i politike zamijenio čitanjem. Umjesto osjećaja anksioznosti i konstantne zatrovanosti informacijama počeo sam osjećati puno veći unutarnji mir. Pisac koji mi je najveće otkriće u zadnje vrijeme je Edouard Louis. On se u svojim autobiografskim knjigama suočava s teškim odrastanjem i na fascinantan način opisuje vlastite životne metamorfoze. Lijepo, bolno i katarzično štivo.

‘Jazz scena je kvalitetna, zanimljiva i produktivna, ali doista je porazno i sramotno da Zagreb kao metropola nema nijedan pravi jazz klub jer to je ono što nosi lokalnu jazz scenu’

NACIONAL: A televizija? Filmovi, serije?

Ima mnogih filmova i serija koji su me obilježili, no u zadnje vrijeme sve manje imam vremena, a kada ga imam, radije čitam i igram se fotoaparatom. Nedavno sam nabavio osnovnu fotografsku opremu i moram priznati da strašno uživam u učenju i otkrivanju raznih aspekata fotografije.

NACIONAL: Vaš drugi studijski album „Labyrinth Songs“ više zvuči kao djelo iskusnog, dugogodišnjeg jazz glazbenika koji ozbiljno promišlja svoje skladbe. Što vam je poslužilo kao inspiracija za spomenuti album?

Hvala vam, drago mi je da ste stekli taj dojam. Uvijek mi je uz samu glazbu bila bitna i priča, popraćena i vizualnim aspektom. S prvim albumom „Terra Incognita“ simbolično sam krenuo na put tim meni još nedovoljno otkrivenim teritorijem improvizacije, glazbe, kreativnosti, karijere i samog života, dok sam drugim albumom Labyrinth Songs zakoračio malo dublje u pitanje identiteta. Naslovnica albuma, koju je dizajnirao Mladen Udovičić, prikazuje labirint, koji je ujedno i otisak prsta. Labirint je kroz povijest često bio simbol neke potrage za mirom i za spoznajom samoga sebe, a upravo je otisak prsta nepogrešivi znak našeg identiteta. Ono što je svakako utkano u moj identitet, a i u vizualno oblikovanje albuma, jest Mediteran. Što sam stariji, to više shvaćam koliko me privlači mediteranska glazba i umjetnost, mentalitet, klima, kuhinja i, naravno, priroda. Mislim da će se Mediteran u budućnosti sve više provlačiti mojim radom.

NACIONAL: Slavni jazz glazbenik Wayne Shorter je rekao da jazz nije nešto što bi trebalo zvučati kao jazz, nego je jazz pristup glazbi, odnosno pristup umjetnosti. Možete li opisati na koji način vi pristupate glazbi i samoj umjetnosti?

Drago mi je da ste izvukli ovaj citat Waynea Shortera, jednog od mojih najvećih uzora. U potpunosti se slažem sa Shorterom – jazz, glazba i umjetnost općenito zahtijevaju veliku predanost i mukotrpan rad, i to poglavito u svrhu sve veće slobode, kreativnosti i spoznavanja samog sebe. Jazz nije i ne bi trebao biti neki kruto određen stil, već živa tvar koja kroz asimilaciju raznih žanrovskih utjecaja poprima sve veći značaj i širinu.

NACIONAL: Na čemu trenutno radite, s kim surađujete, gdje i kada planirate uskoro nastupati?

Trenutno mi je fokus na pripremama za ljetnu koncertnu sezonu koja slijedi. Sa svojim kvartetom ću održati dosta koncerata diljem Dalmacije i Istre, a bit će vrlo aktivno i s projektom Noise Brune Matić. Neki termini se još uvijek dogovaraju, pa bih pozvao čitatelje da za više informacija prate moje stranice na Facebooku i Instagramu. Od jeseni se planiram više posvetiti kreativnom procesu priprema za sljedeći album.